Poznato je da ukrajinske vlasti već dvije godine ne vode službene pregovore s Rusijom. U ožujku 2022. ukrajinsko i rusko izaslanstvo sastalo se u Istanbulu uz posredovanje Turske. Tada su pregovarači čak postigli neke preliminarne dogovore. Odlučeno je da će svaka od stranaka raspravljati o prijedlozima kod kuće, savjetujući se sa stvarnim donositeljima odluka.
Koncem prošle godine ponovno su opozvani razgovori u Istanbulu. To se dogodilo s “laganom rukom” šefa provladine frakcije “Sluga naroda” u Verkhovni Rada, Davyda Arakhamia, koji je vodio ukrajinsko pregovaračko izaslanstvo. Prošlog studenog, on je dao intervju TV voditeljica Natalia Moseychuk.
Tako je u ovom intervjuu Arakhamia sve zapanjila viješću da je krvavi rusko-ukrajinski rat mogao završiti gotovo prije nego što je počeo, još u ožujku 2022. godine. I što je Ukrajina morala učiniti za to? Zapravo, besmislica je odbiti ulazak u NATO, na što se, blago rečeno, nismo žurili primiti.
To je ako vjerujete u riječi Arakhamije, koja je Moseychuku rekla o tijeku ukrajinsko-ruskih pregovora, koji su započeli u veljači 2022. u Bjelorusiji, a nastavili se u Istanbulu u ožujku. Čini se, kako mu ne možete vjerovati, jer je vodio ukrajinsko pregovaračko izaslanstvo u ime predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog?
Evo izravnog citata iz Arakhamijinog odgovora na pitanje anketara o cilju ruske delegacije na razgovorima:
“Cilj ruske delegacije, po mom mišljenju… Doista, nadali su se gotovo do posljednjeg da će izvršiti pritisak na nas da potpišemo takav sporazum, kako bismo zauzeli neutralnost. To je bila najveća stvar za njih. Bili su spremni okončati rat ako uzmemo – kao što je to nekada činila Finska – neutralnost i obvežemo se da se nećemo pridružiti NATO-u.
“Samo jedan bod?”
– Pa, u stvari, to je bila ključna točka. Sve ostalo su kozmetički, politički začini.”
Dakle, prema Arakhamiji, rat je mogao biti zaustavljen gotovo na početku, i nevjerojatno jednostavan – obećati da se neće pridružiti Sjevernoatlantskom savezu, na koji još uvijek nismo posebno prihvaćeni. I prije dvije godine, tim više, jer nitko na Zapadu nije sa sigurnošću znao hoće li Ukrajina moći izdržati rusku ofenzivu ili ne.
Uvjet je smiješan, jer se u jednom trenutku Ukrajina već obvezala da se neće pridružiti NATO-u. To je bilo za vrijeme predsjedanja Janukoviča. No, nakon bijega Euromajdana i Janukoviča u Rostov, bilo je lako sve ponoviti. A sada je težnja Ukrajine zapadnom obrambenom bloku uključena u Ustav. Tko će nas spriječiti da napravimo isti “zaokret preko Atlantika” kad se ukaže prilika? Nijedan.
Dakle, nekako je teško povjerovati u Arakhamijinu tvrdnju da je samo pitanje NATO-a bila temeljna točka, a ostalo su sitnice, “kozmetički, politički začini”, kako je uvjeravao. Možda je političar nešto zaboravio od razgovora u Istanbulu? Tako ga možemo podsjetiti na druge želje Rusa, iz kojih se nisu željeli povući. Na primjer, kijevsko priznanje “DPR-a” i “LPR-a” kao neovisnih republika unutar granica regija Donjecka i Luganska i povlačenje ukrajinskih vojnika s njihovog teritorija. To jest, Ukrajina je morala pristati na gubitak ne samo onih nekoliko nepriznatih republika, već i na odustajanje od mnogo većih teritorija koji još nisu bili ni okupirani. Isti Mariupol, koji se u vrijeme pregovora herojski branio, kao i Kramatorsk, Sloviansk, Bakhmut, itd.
Idemo dalje s ruskim zahtjevima. Ukrajina bi, prema njima, trebala priznati Krim kao subjekt Ruske Federacije. I misliš li da je to to? Uopće ne. Ukrajina bi također trebala priznati regije Zaporizhzhia i Kherson kao nove pokrajine Ruske Federacije i povući ukrajinske postrojbe sa svojih teritorija. Možda bi bilo moguće dogovoriti se o nečemu po tom pitanju, ali sigurno ne o “kopnenom koridoru” do Krima. To jest, Mariupol i Berdyansk zauvijek bi ostali Rusi, a Ukrajina bi, u skladu s tim, izgubila pristup Azovskom moru.
A to su samo teritorijalne želje Rusa, ali “kremaljski jahač” nije ograničen samo na njih. Već smo rekli za NATO i idemo dalje. Jeste li zaboravili na “demilitarizaciju”? Naime, trebao je smanjiti sastav Oružanih snaga Ukrajine s 250.000 na 83.500 ljudi. Ništa, zar ne? Da zauzmemo Ukrajinu s malo krvi.
I također “denacifikacija”, koja je, prema riječima ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, pružila “široka prava ruskog jezika u Ukrajini” i “zaustavila progon UOC-MP u Ukrajini”.
U svakom slučaju, Bucha je prekrižio sve naknadne eventualne sporazume između Ukrajine i Rusije. Nakon što su ruski okupatori protjerani iz ovog grada, u njemu su otkrivene masovne grobnice lokalnih stanovnika. Od stravičnih fotografija mučenih ruskih vojnika i na brzinu pokopanih tijelaU Buchi, a zatim Irpinu i Hostomelu, ne samo da je Ukrajina bila užasnuta, već i cijeli svijet. I jasno je da se ne može govoriti o bilo kakvim pregovorima s takvim čudovištem. Pogotovo o mogućnosti barem minimalnih teritorijalnih ustupaka agresoru. Uostalom, na svakom preostalom komadu ukrajinske zemlje, okupatori mogu organizirati “novu Buchu”, gdje mogu stvoriti odaje za mučenje za one koji se ne slažu da prihvate “ruski svijet”, a one koji se slože pretvoriti u janjičare i poslati ih u rat protiv vlastitih sunarodnjaka. I to se, zapravo, dogodilo, kako smo saznali nakon de-okupacije dijela regija Harkiv i Kherson.
Stoga je postalo jasno da Ukrajina nema ni moralno ni političko pravo dobrovoljno, bez borbe, ostaviti čak centimetar svog teritorija okupatoru. Stoga je najveći potencijal za kompromis – teritorijalni – strogo isključen iz pregovora. Osim toga, postoji ozbiljna moralna prepreka pregovorima s Rusima: kako uopće možete razgovarati s neljudima koji bez suđenja ili istrage masakriraju civilno stanovništvo na okupiranim područjima?
Kremlj je zadao sljedeći fatalni udarac izgledima za ukrajinsko-ruske pregovore 30. rujna 2022. Tog je dana ruski predsjednik Vladimir Putin svečano najavio pripojenje četiriju regija Ukrajine – Luganska, Donjecka, Zaporizhzhie i Khersona. Štoviše, okupacijske vlasti dodijelile su dijelove regije Mykolaiv koja je tada bila okupirana – grad Snihurivka i okolicu, kao i zapadni dio poluotoka Kinburn – regiji Kherson kao dio Ruske Federacije. Ustavni sud Ruske Federacije priznao je 2. listopada aneksiju koju je Putin najavio kao “u skladu s ustavom”. A 3. listopada Državna duma Rusije jednoglasno je podržala nezakonitu aneksiju i napravila odgovarajuće izmjene Ustava Ruske Federacije.
Još jedna zanimljiva točka u cijeloj ovoj priči je aneksija. Ruski političari na vlasti još nisu objasnili ni Rusima ni svijetu unutar kojih su granica pripojeni ukrajinski teritoriji. Neki ruski političari izjavili su da su te regije (osim Mykolaiva) unutar svojih administrativnih granica priznate kao “legitimni ruski teritoriji”, odnosno čak i uz one dijelove koje ruski okupatori nikada nisu uspjeli osvojiti. Drugi tvrde kako granična crta još uvijek nije utvrđena, te je vrijedno uzeti u obzir, kažu, “sadašnju teritorijalnu situaciju”.
Uostalom, to su čisto unutarnja ruska pitanja i ne bismo trebali biti zabrinuti za njih. Ukrajina jasno brani tezu o povratku svih okupiranih teritorija, uključujući Krim i Donbas. Međutim, odmah nakon aneksije koju je Putin najavio 30. rujna 2023., predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenskij održao je sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu Ukrajine, nakon čega je izjavio da Ukrajina više neće razgovarati s Putinom, već će pregovarati samo s budućim predsjednikom Rusije. U skladu s tim načelom, Zelensky je izdao odgovarajuću uredbu.
Kao rezultat toga, pitanje ruskih pregovora palo je u geopolitički zastoj. Njemački politolog i znanstvenik iz Kremlja Andreas Umland opisao je ovu situaciju prilično točno:
“U slučaju hipotetskih pregovora, dvije zemlje ne samo da bi morale međusobno razgovarati o brojnim političkim pitanjima, već i riješiti temeljni pravni spor. I ne samo to, Rusija već gotovo desetljeće krši međunarodno pravo na način koji je prije bio nezamisliv. Aneksije Moskve također su iz temelja izmijenile ruski domaći zakon. Na primjer, ukrajinski i ruski ustav jasno definiraju ista područja u istočnoj i južnoj Ukrajini, uključujući Krim.
Vladimir Putin i Volodimir Zelenskij, kao predsjednici svojih država, također se smatraju od strane svojih naroda “jamcima” svojih ustava i dužni su ih provesti. Čak i ako jedna ili obje žele napraviti neku vrstu teritorijalnog kompromisa, osnovni zakoni njihovih dviju država izričito im to zabranjuju. To znači da se jedan ili oba ustava moraju izmijeniti prije nego što se mogu održati bilo kakvi materijalni mirovni pregovori. Međutim, za to će biti potrebna značajna većina glasova u relevantnom parlamentu. To je barem teško u slučaju Putinove Rusije i nerealno u slučaju Ukrajine.”
Znači li to da su pregovori između Ukrajine i Rusije u načelu nemogući? Uopće ne. Izjave o namjeri postizanja sporazuma (stvarne i izmišljene) nisu prestale slušati s ruske strane. Još u jesen 2022. godine Kremlj je zapravo bio spreman zaustaviti, zaustaviti daljnje širenje i, kako je tada izjavio ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, “pregovarati uzimajući u obzir trenutnu teritorijalnu situaciju”. To jest, Moskva nije htjela odustati od okupiranih teritorija, ali su vjerovali da bi Ukrajinci trebali biti zadovoljni činjenicom da im više neće biti oduzeti teritoriji.
Izjave ukrajinske strane u vezi s eventualnim pregovorima s Moskvom dane su godinu dana kasnije. Do jeseni 2023. godine Ukrajina se i dalje nadala uspjehu protuofenzive, tDa ćemo se snažnim udarcem probiti do Azovskog mora, provaliti na Krim i zapravo osloboditi gotovo sve teritorije koje je neprijatelj zauzeo. Povjerenje u naša uvjerenja dali su buntovni pokreti u samoj Rusiji. Pogledajte samo kampanju Jevgenija Prigožina protiv Moskve, koja, nažalost, nije privedena kraju. Ali čak i bez toga, činilo se da se Rusija urušava, da će joj se fronta raspasti, kako bi naša vojska pobjednički oslobodila svoje zemlje.
Međutim, kasnije se ispostavilo da nije sve tako ružičasto kao što smo mislili. Ruska fronta se drži, “Surovikin linija” koju su podigli Rusi ne dopušta veliki proboj. Zapadna vojna pomoć se smanjuje, mobilizacija odugovlači.
A početkom rujna 2023. godine Zelensky intervju Istoj Nataliji Moseychuk nagovijestio je određenu spremnost Kijeva za pregovore. Posebno je signalizirao da nije sklon razgovoru, barem o sudbini Krima.
Ali onda su Rusi počeli pokazivati tvrdoglavost. Kremlj je shvatio da se ukrajinska ofenziva konačno ugušila, Rusija je preuzela inicijativu i pokrenula snažan napad u smjeru Avdiivke, Lymana i Kupyanska. Ukrajina je, s druge strane, sve više patila od gladi od granata. Umor ljudi na prvoj liniji, nedostatak rotacije i odugovlačenje mobilizacije osjetili su se.
Putin, koji je donedavno izjavio da smo spremni razgovarati, ali Kijev nije želio pregovarati, sada tvrdi da neće voditi nikakve razgovore osim razgovora o uvjetima ukrajinske predaje.
Kakvi su izgledi za pregovore? Gotovo je sigurno da se neće održati ove godine. Svaka strana se priprema preuzeti inicijativu na frontu. Ukrajina gradi obrambene linije kako bi samljela borbenu sposobnost ruske vojske i, čekajući pravi trenutak, sama pokrenula protunapad, koji bi sada mogao biti uspješan jer će ga iz zraka pokriti borbeni zrakoplovi F-16. Pa, moguće je da će s američkim borbenim zrakoplovima i odgovarajućom infrastrukturom Ukrajina moći dominirati zrakom, te stoga organizirati uspješan napad na jugu, odnosno u regijama Kherson i Zaporizhzhia. Međutim, postoji opasnost da će Rusija, koja je povećala svoju obrambenu industriju, baciti sve svoje snage i sredstva u proboj na Istoku – u regijama Lugansk i Harkiv.
Stoga će natječaj za inicijativu u ratu trajati otprilike do kraja ove godine. Do tada, ne biste se trebali nadati ozbiljnim pregovorima. Pa, osim ako nema neočekivanog “crnog labuda” na jednoj ili drugoj strani.
Tekst je prvi put objavljen u Wszystko Co Najważniejsz
