Linearni koncept vremena, koji je zaživio u zapadnom svijetu zajedno s kršćanstvom u kasnoj antici, zvuči vrlo privlačno. Kažu da vrijeme (a time i povijest, čovječanstvo i sve što postoji) neprestano ide naprijed, pa stoga niti jedan trenutak budućnosti ne može ponoviti ono što se već dogodilo. I krećući se naprijed, osoba vrlo često podsvjesno zamišlja razumijevanje nečeg boljeg nego što je bilo prije. Stoga ne čudi da linearnu percepciju vremena obično karakterizira optimizam. Ponekad je opravdano, ali vrlo često nije. Mnoge primjere potonje opcije daje učitelj kojeg nitko nikada ne želi slušati – povijest.
Klasičan ad nauseam primjer neopravdanog optimizma je ideja Francisa Fukuyame o “kraju povijesti”, izražena pod utjecajem kraja Hladnog rata i raspada komunističkih režima srednje i istočne Europe na čelu sa SSSR-om. Međutim, umjesto konačnog globalnog trijumfa liberalne demokracije i tržišne ekonomije, vidimo političku i, prije svega, ideološku krizu na Zapadu, porast kaosa i širenje žarišta vojnih sukoba u različitim krajevima svijeta. Rusko-ukrajinski rat, Hamasov napad na Izrael, napadi jemenskih Hutija, krvoproliće u Siriji, rastuća agresivnost Irana, Sjeverne Koreje i Kine – ovi i drugi primjeri pokazuju ne samo da povijesti nema “kraja”. Oni jasno pokazuju da sadašnji politički vođe Zapada nisu naučili jednu vrlo važnu lekciju: diktatori i ekstremistički pokreti ne mogu se umiriti ustupcima ili razmjerima njihove agresije pod kontrolom.
Najbolniji primjer za Ukrajinu je američka politika da nas podrži u ratu protiv Rusije. S jedne strane, sama činjenica njegovog postojanja već je jedan od ključnih ključeva uspješnog odvraćanja od ruske agresije. Bez američke (i šire zapadne) financijske ili vojne pomoći, ukrajinska vojska više se ne bi imala s čime boriti, a gospodarstvo bi propalo. No, s druge strane, upečatljiva je linija koju su stručnjaci više puta naglasili: cilj Sjedinjenih Država nije pobjeda Ukrajine, već sprečavanje njezina poraza. A to je vrlo velika razlika.
Jedan od glavnih kreatora vanjske politike administracije Joea Bidena je njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan, čiji je glavni kredo izbjeći eskalaciju oružanih sukoba pregovorima i kompromisima. Naravno, Sullivan nije jedini i nije prvi koji je stvorio ovu liniju. Ali on je bio taj koji je za vrijeme Bidenova predsjedničkog mandata postao njegovo utjelovljenje.
Manifestacija ovog pristupa je kašnjenje u isporuci mnogih hitno potrebnih vrsta oružja Ukrajini – kako ne bi previše provocirali Rusiju i ne izazvali eskalaciju. Mnogi stručnjaci vjeruju da bi, da su oružane snage Ukrajine primile više zapadnog oružja (uključujući opremu) iu kraćem vremenu, tada bi 2022. šanse za uspješnu protuofenzivu na jugu bile mnogo veće. Odgoda je Rusima dala vremena da steknu uporište, a svi smo ovog ljeta i jeseni vidjeli do čega je to dovelo. Pokušaji da se sukob ne pogorša samo su doveli do njegovog produljenja, a time i do više žrtava i razaranja.
Slična je priča i s glavnim “novinarima” posljednjih tjedana – Hutijima. Ovi islamski ekstremisti u Jemenu (zemlji koja postoji samo de jure), uz aktivnu financijsku i vojnu potporu Irana, zapravo su paralizirali pomorski promet u jednoj od ključnih regija – Crvenom moru – što ima izuzetno negativan utjecaj na svjetska tržišta. Otvoreno napadaju, osobito američke brodove. Stalna eskalacija. Ironično je da je Bidenova administracija 2021. godine “radi poboljšanja humanitarne situacije u Jemenu” uklonila Hute s popisa globalnih terorističkih organizacija, gdje su dodani u vrijeme Donalda Trumpa.
Mnogo je takvih primjera američke pasivnosti i neodlučnosti posljednjih godina. Neodlučnost Obamine administracije pretvorila je sukob u Siriji u masakr u punom opsegu s brojnim ratnim zločinima koje su počinile vladine snage i Rusi koji su ih podržavali. Takozvani “sporazum s Iranom” iz 2015. nije spriječio Iran da dalje razvija nuklearno oružje i raspoređuje još kontroliranije ekstremističke pokrete u Libanonu, Siriji, Iraku, Jemenu i drugim zemljama regije. Kao i iz opskrbe tisuća šaheda, kojima Rusi teroriziraju Ukrajinu. A arogantni pokušaji Donalda Trumpa da šarmira sjevernokorejskog diktatora Kim Jong-una osobnom karizmom postigli su isti nulti rezultat kao i politika “strateškog strpljenja” Obamine ere. Sjeverna Koreja nastavlja – zajedno s Iranom, Rusijom i (manje eksplicitno) Kinom – biti glavni pokretač mira u svijetu.
Odvojena priča je nedostatak adekvatnih reakcija na Zapadu na agresivne korake Rusije. I adekvatnu procjenu ovog stanja kao takvog. Može se prisjetiti kako je, nedugo nakon ruskog napada na Gruziju 2008. godine, novoizabrani predsjednik Obama pokrenuo “resetiranje” odnosa s Ruskom Federacijom. Pogreška u prijevodu natpisa na simboličkom gumbu je “preopterećenje” umjesto “resetiranja” trebalo je nagovijestiti izglede takvih akcija, ali ne. Nakon toga uslijedila je pretjerano pasivna reakcija na pripojenje Krima i agresiju u istočnoj Ukrajini 2014. te prethodno spomenuta prekomjerna suzdržanost u opskrbi Ukrajinaca oružjem uoči i tijekom potpune ruske invazije. Kao što možemo vidjeti, sve je samo potaknulo ruskog diktatora na daljnju agresiju i nije ga odvratilo.
To je dio dubljeg nerazumijevanja prirode Rusije, njezinih političkih elita i društva u cjelini. Inspirirani snovima o “kraju povijesti”, zapadni čelnici tijekom 1990-ih velikodušno su zasuli krizu Rusijom raznim subvencijama i zajmovima, često bez posebnih uvjeta i zahtjeva. Jer su vjerovali (kao što su to nekada činili s Kinom) da će ekonomski prosperitet učiniti Ruse i Rusiju adekvatnim dijelom međunarodne zajednice. Za usporedbu, Ukrajini je postavljeno mnogo uvjeta , prije svega nuklearno razoružanje, za sam početak pregovora o financijskoj potpori.
Nepostojanje oštrih američkih reakcija na postupke Rusije, a da ne spominjemo zapadnu Europu s neobuzdanom željom za trgovinom s Rusijom (čak i nauštrb deklariranih vrijednosti), vraća nas na izvornu radnju o linearnosti vremena. Doista, ne postoje dvije situacije identične u povijesti. Ali neki od njih su toliko slični da se misao uvlači u to da su stari Grci i Rimljani znali nešto kada su zamišljali vrijeme da budu ciklični.
Nemoguće je ne prisjetiti se povijesti “pacifikacije” nacističke Njemačke tijekom 1930-ih. Čini se da je to kanonski primjer kako ustupci i popuštanje diktatoru samo dovode do povećanja njegovih apetita i ni na koji način ne sprječavaju rat. Ali neposredno prije rata, kako je Churchill rekao, “umirivači” se također osramote.
U slučaju Sjedinjenih Država, takve pogreške, osim nespremnosti na proučavanje povijesnog iskustva, imaju još jednu važnu osnovu – traumatično iskustvo za američko društvo intervencija u Afganistanu i Iraku, koje je završilo – unatoč svim naporima – fijaskom. Ako kopamo još dublje, nailazimo na još jednu sličnu traumu – Vijetnamski rat. Sve to pojačava glasnu kritiku na zapadu ljevice, koja voli kriviti svjetske nevolje ne za diktatore i teroriste, već za “američki imperijalizam”. Bivši savjetnik predsjednika Donalda Trumpa za nacionalnu sigurnost, general H. R. McMaster, vrlo je prikladno govorio o ovom problemu u svojoj knjizi “Bojna polja. Borba za obranu slobodnog svijeta”: “Površno razumijevanje povijesti često je više obmanjujuće od potpunog neznanja.” Nije u mitskom “američkom imperijalizmu” korijen problema suvremenog svijeta leži. Nesretno iskustvo prošlosti ne bi trebalo nadjačati očiti aksiom da će zlo rasti dok ne bude kažnjeno. Nema drugog načina.
Čak ni sami Rusi ne skrivaju činjenicu da ih ne zanima nikakav kompromis s Ukrajinom. U nedavnoj publikaciji, Dmitrij Medvedev otvoreno je izjavio: “Prisutnost neovisne države na povijesnim ruskim teritorijima sada će biti stalan razlog za nastavak neprijateljstava. … To bi se moglo dogoditi za deset ili pedeset godina.” Možete se dobro zabaviti s Medvedevim alkoholizmom. Ali nema sumnje da i Putin i većina Rusa tako misle.
Takvu vječnu, povijesnu agresivnost Rusije, koja je privremeno suzbijena samo vojnim porazom poput Krimskog rata sredinom devetnaestog stoljeća, treba zapamtiti u visokim uredima onih država koje nastoje sačuvati barem neki privid civiliziranog poretka u svijetu 21. stoljeća. Da tirani, diktatori, teroristi, ekstremisti – svi oni ustupke doživljavaju kao slabost i poštuju samo snagu. To ne smiju zaboraviti Ukrajinci, od kojih mnogi ne tako davno – barem do 2014. (a mnogi čak i kasnije) – nisu vidjeli Rusiju kao prijetnju. Čak i nakon aneksije Krima i okupacije dijelova regija Donjecka i Luganska, pohlepno su slušali obećanja da će “vidjeti mir u Putinovim očima”.
