Od samog početka svog predsjedničkog mandata, Volodimir Zelenski nije bio poznat po svojoj predanosti demokratskim procedurama i jasnim pravilima. Možemo se prisjetiti sumnjivih prijevremenih parlamentarnih izbora u ljeto 2019. sa stajališta Ustava, imenovanja “insajdera” na različite pozicije, demonstrativnog “grđenja” dužnosnika u duhu “odlazi odavde, pljačkaša”, pritiska na oporbene političke snage, pokušaja dominacije medijskim prostorom i još mnogo toga. Neka vrsta “snažne ruke” koja je (navodno) konačno došla do sreda stvari.
Takva slika bila je u velikoj mjeri u skladu sa željama značajnog broja Ukrajinaca. A ne radi se čak ni o zloglasnoj TV seriji “Sluga naroda”, gdje je lik kojeg glumi Zelensky pucao u zastupnike u parlamentu tako da “postoji red”. Podrijetlo ideje ove vrste “snažne ruke” datira barem iz devetnaestog stoljeća s naivnim uvjerenjem milijuna seljaka u “dobrog cara/cara” koji će obuzdati proizvoljnost dužnosnika / gospodara, podijeliti zemlju svima i organizirati univerzalnu sreću. Takve su težnje imale svoje varijacije u sovjetskim vremenima.
To ne smijemo zaboraviti sve do nedavno Najpopularnijih strani vođa među Ukrajincima bio je bjeloruski diktator Lukašenko – “red” koji je dogovorio s niskim cijenama i glatkim cestama zvučao je u ustima nekih naših sugrađana kao moderna reinkarnacija “kobasica za 2,20”. Dakle, pod ukrajinskim suncem nema ništa novo – mnogi od nas još uvijek vjeruju u čarobnjaka koji će valom čarobnog štapića u trenu pretvoriti bundevu u čarobnu kočiju.
Gotovo dvije godine potpune ruske invazije dovele su do još veće koncentracije moći u rukama predsjednika i njegovog Ureda. Nije tajna da se sve ključne odluke, uključujući one o pitanjima koja su vrlo daleko od opsega njegovih ovlasti, donose u Uredu predsjednika. Tko bi trebao biti imenovan na koju poziciju i koga treba razriješiti, o čemu i kako govoriti u medijima, za koje odluke glasati u parlamentu – o svemu tome ne odlučuju oni koji bi trebali u skladu sa svojim stajalištima i kompetencijama, već gospoda Yermak, Tatarov i društvo.
Američki novinar Simon Schuster u svojoj novoj knjizi o Volodimiru Zelenskom i počecima ruske ofenzive opisuje kako je nastao teleton Ujedinjenih vijesti – nevjerojatna prilika za vlasti da stvore informacijski monopol. Autor se posebno prisjeća kako je tadašnji zamjenik voditelja Ureda predsjednika Kyrylo Tymoshenko izravno rekao urednicima što i kako pokriti.
Možda nigdje koncentracija moći u rukama Ureda predsjednika nije uočljivija nego na primjeru degradacije uloge Verhovne Rada. Tijekom tri desetljeća neovisnosti, parlament je bio daleko od savršenog, ali je i dalje bio mjesto gdje su postojala različita stajališta i politička konkurencija (iako su ponekad njegove metode i ciljevi sudionika bili vrlo upitni). Uostalom, odluke zakonodavnog tijela odigrale su ključnu ulogu u rješavanju krize tijekom Narančaste revolucije (tzv. Ustavna reforma) i tijekom Revolucije dostojanstva, kada je Verkhovna Rada eliminirala bjegunca Janukoviča.
Sada je parlament izgubio svaku neovisnu ulogu. Iako-većina “Sluge naroda” često ne uspijeva sama prikupiti glasove za određene glasove (jer tamo ima i savjesnih i stručnih ljudi), OPFL ili niz oligarhijskih skupina uvijek će doći u pomoć. Mala opozicija namjerno marginaliziraj, ograničavajući ga, između ostalog, mogućnost sudjelovanja na inozemnim poslovnim putovanjima. Nedavno je predsjednik parlamenta Stefanchuk, skromni izvršitelj zapovijedi Ureda predsjednika, izdao dokument u sovjetskom duhu, prema kojem svi zastupnici moraju govoriti i djelovati strogo u okviru unaprijed primljenih uputa tijekom inozemnih poslovnih putovanja (ako im je, naravno, dopušteno). Jednom riječju, nema kritike “stranačke linije”, jer više nećete ići na poslovni put. Ukrajina je također postala gotovo prva zemlja koja je prekršila ključno načelo formiranja parlamentarnih izaslanstava u PACE-u – proporcionalnu zastupljenost svih parlamentarnih frakcija, od kojih svaka bira svoje izaslanike. Voljom govornika (iako je zapravo jasno da je uredba došla iz viših instanci), frakcije ukrajinskog parlamenta sada su lišene takve mogućnosti.
Teoretski, moguće je pronaći objašnjenje i opravdanje za takve korake za koncentriranje snage. Uz potpunu invaziju neprijatelja, često nema vremena za sve demokratske procedure, cenzura je potrebna za borbu protiv neprijateljske propagande i promicanje vlastitog položaja, kritika oporbe od strane vlade može izazvati zbunjenost u redovima naših saveznika na međunarodnoj sceni i odgoditi financijsku i vojnu pomoć, i još mnogo, mnogo više. Međutim, vlasti, s brojnim nedemokratskim i korumpiranim koracima, to izvrsno rade.
Povijest zna mnogo primjera kada se u kriznom trenutku pokazala da je “snažna ruka” prikladna i učinkovita. Čak iu Velikoj Britaniji tijekom Drugog svjetskog rata postojala je jaka cenzura i ovlasti premijera Djelo WinsChurchilla bilo je nečuveno u mirnodopsko vrijeme. Iako je usporedba Zelenskog s Churchillom neko vrijeme bila u modi, sada je potpuno ugrožena. Jer što dalje idemo, to je očitije da naš predsjednik i njegova pratnja nipošto nisu britanska politička elita od prije 80 godina. Iako s velikim ovlastima, Churchill je bio na čelu ratne vlade, gdje su, osim predstavnika vladajuće Konzervativne stranke, na ključnim pozicijama bili i predstavnici laburističke oporbe. Kritike vladinih postupaka i premijera osobno nisu bile tabu. Štoviše, tijekom rata Churchillu je čak izneseno glasanje o povjerenju parlamentu (iako neuspješno).
Churchill je bio sposoban prihvatiti kritiku. U tom kontekstu, još jedna epizoda iz Schusterove knjige stvara poseban kontrast. Spomenuti Kyrylo Tymoshenko u više je navrata zvao urednike kanala koji sudjeluju u teletonu i optuživao ih da su uznemirili predsjednika.
Churchill ili drugi snažni vođe koji su u prošlosti dobro koristili velike moći imali su jednu zajedničku stvar: nisu se bojali odgovornosti. Sadašnja ukrajinska vlada, na čelu s predsjednikom, referentni je strah od odgovornosti i povezani pad izbornih simpatija. Osim toga, revnost za one koji su spremni preuzeti tu odgovornost. Na primjer, general Zaluzhnyi. Možemo se prisjetiti Zelenskijevih obećanja o “roštilju za svibanjske blagdane” u vrijeme kada su zapadni partneri upozoravali na skoru invaziju. Simon Schuster piše da je prije invazije Zelensky odbacio Zaluzhnyijeve prijedloge za jačanje granica i mobilizaciju rezervi kako bi se izbjegla panika. Koliko je tisuća života Ukrajinaca koštalo zbog predsjednikovog straha od preuzimanja odgovornosti, pitanje je sa strašnim odgovorom.
Najnoviji i najbolniji primjer je zakon o mobilizaciji. Neuspjeh vladinog zakona, koji nije stigao ni do sjednice dvorane, bolno je uzoran primjer straha od odgovornosti i gubitka rejtinga. Povećana mobilizacija prisilan je i neizbježan korak ako Ukrajina želi dobiti rat. Ovaj korak je vrlo nepopularan među mnogim Ukrajincima, uključujući i one kojima su “stručnjaci” teleprvo obećali kraj rata za 2-3 tjedna, a zatim blitzkrieg u ljeto 2023. godine.
Usvajanje zakona o mobilizaciji trebalo bi pokazati jedinstvo političkog i vojnog vodstva, koje je toliko važno za zemlju, i sposobnost političara da poduzmu nepopularne, ali vitalne korake. Umjesto toga, u početku, Bankova navali na Zaluzhnyi rukama zastupnika Bezuhle, a sada svu svoju moć gura odgovornost za mobilizaciju vojsci, osobito kroz usta Davyda Arakhamije. Iz riječi potonjeg proizlazi da je loša vojska napisala još gori prijedlog zakona, za koji su im političari već izrazili svoje “fe”. Iako je autor zakona bila vlada. Sam vrhovni zapovjednik, Volodimir Zelenskiy, daje sve od sebe da izbjegne razgovor o nepopularnim pitanjima, uključujući mobilizaciju. Gledanost je iznad svega. Stoga se vojno zapovjedništvo ne mora usredotočiti na zaštitu zemlje od neprijatelja, već dodatno obaviti posao umjesto neodgovornih političara.
Teoretski, Volodimir Zelenski mogao bi postati primjer “snažne ruke” koja je, iako po cijenu barem dijela demokracije, vodila zemlju i narod do novih postignuća – poput Churchilla, Napoleona i mnogih drugih istaknutih ličnosti prošlosti. Ali kad se varljivi dim začaranih dojmova iz dobrih govora Zelenskog širom svijeta raspršio, pokazalo se da će, ako se ispostavi da je Napoleon, to biti onaj koji je osobno igrao u filmu “Rzhevsky vs. Napoleon” – slaba parodija koja nema nikakve veze s izvornikom. Stoga, u vrijeme kada sudbina svega ukrajinskog ovisi o sposobnosti vođe da preuzme odgovornost, umjesto kvalitativnog skoka naprijed kroz snažne i ispravne odluke, bavimo se diktaturom neodgovornosti.
