Glavni događaj tjedna u vojnom sukobu između dva “bivša bratska naroda” (usput, sama formulacija, koju s vremena na vrijeme koriste ruski propagandisti, veliki je uspjeh za Ukrajinu; međutim, to nije ono o čemu govorimo) bio je incident s vojnim transportnim zrakoplovom Il-76, koji se srušio u regiji Belgorod, sjeveroistočno od regionalnog središta.
A onda su se, kao što je to često slučaj u takvim pričama, pojavile opcije. I sa svih strana. A sada ćemo govoriti o ruskoj strani, koja je ovaj put radila prilično jasno i brzo – stavljajući na stol verziju rušenja aviona ukrajinskom raketom. Naravno, bilo je i bloopersa i ekscesa (ili se Simonyanov “popis zatvorenika” koji su navodno bili u ovom avionu pokazao ne baš realnim), ili je njemački sustav okrivljen za specifičan udar na Il-76 PERUNIKA-T SLM, s kojeg projektil jednostavno ne bi mogao fizički letjeti tamo gdje je pao, prema ruskim propagandistima), ali općenito, ruski položaj je jasan i očigledan.
U principu, ako govorimo o rusko-ukrajinskim odnosima u globalnom smislu, ta se pozicija nije pojavila 24. veljače 2022. ili čak 20. veljače 2014. godine. U svim incidentima, vjerojatno počevši od 21. srpnja 1992., kada je patrolni brod SKR-112 podigao ukrajinsku zastavu u krimskoj Novoozerni i otišao u Odessu, Rusija je zauzela isti stav: “Ukrajina je kriva za sve.”
I sve bi bilo u redu. Uostalom, postoji mnogo takvih primjera nepopustljivosti susjeda na planeti – od nuklearnih zemalja, Indije i Pakistana, do vrlo sitnih sukoba na globalnoj razini (na primjer, jeste li čuli za pripojenje nepriznate mikrodržave Republike Minerve od strane Kraljevine Tonge, koja se nalazi na istoimenim koraljnim grebenima?). Ukrajina nije jedinstvena u tom odnosu prema sebi. I moramo živjeti s tim u budućnosti, čak i ako se Rusija raspadne. Jer barem imamo Orbánovu Mađarsku u blizini, gdje nema primjetnih promjena u smjeru zdravog razuma u odnosima s nama, a ne samo s nama.
Glavna stvar u ovoj priči je da su neki Ukrajinci dugo vjerovali, pa čak i dalje vjerovali ruskoj propagandi. Postoji nekoliko razloga za to. To je klasična logika “Pa, ne mogu lagati o svemu” (ovdje treba priznati da od toga pate ne samo Ukrajinci, već i zapadna društva, koja tvrdoglavo ne žele primijetiti očito – pravi ljudožder je odrastao u blizini, a ne bez njihove pomoći), i nepovjerenje u vlastitu vladu, nepovjerenje koje njeguje kremaljski režim.
I u tom aspektu, 2019. godina, koja se može i treba nazvati ključnom godinom u povijesti Ukrajine, svojevrsnom bifurkacijskom točkom, zapravo nije ništa promijenila. Samo što je prezime “Porošenko” zamijenjeno “Zelenskim”, a opća logika ostala je ista: naš predsjednik laže, što znači da se neke ruske izjave (koje zapravo nisu ništa drugo do lažne vijesti, elementi informacija i psiholoških specijalnih operacija) mogu pokazati točnima. Ili u pričama s “posebnim statusom Donbasa” ili u slučajevima neuspjeha na frontu punog rata.
Možda zvuči čudno, ali Rusija stvarno ne vodi rat protiv Ukrajine, već posebnu vojnu operaciju. Samo, većina ljudi ne razumije što je točno njihova “specijalnost”. A ovo slovo “C” u dobro poznatoj kratici “SVO” znači informacijsku, odnosno dezinformacijsku komponentu. I, mora se priznati, okupatori imaju mnogo veći uspjeh u tom smjeru nego u kazalištu rata, gdje 2023. nisu mogli uhvatiti ništa više ili manje značajno – a ono što su zarobili nije ništa drugo nego ruševine, a toliko su beznačajni u razmjerima cijelog rata da se Vladimir Putin nema čime pohvaliti.
U ukrajinskom društvu postoji mišljenje da Rusija na ovaj ili onaj način podržava neke političke snage, neke političare u Ukrajini. Konvencionalno nazvani Porokhoboti vjeruju da je Kremlj sa strane (ili čak kontrolira) Zelenski. Suprotni tabor, koristeći slabe argumente poput već legendarnog “rukujem se, grlim te”, tvrdi suprotno. Zapravo, Rusija se podupire u Ukrajini. Pokušavajući koristiti – uglavnom “u pozadini” – razne političke i financijske strukture. Diskreditiranje, kada se ukaže prilika, i njih samih. A to, inače, također nije novost – sjetite se izbora u Bjelorusiji 2020., gdje se plamen prosvjeda protiv Lukašenka pod kontrolom Kremlja rasplamsao na ruskoj televiziji (također, karakteristično, pod kontrolom Kremlja).
Stoga je važno da Ukrajinci shvate da su sve izjave, sve akcije Rusije usmjerene isključivo na utapanje Ukrajine i bilo koje njezine vlasti u informacijskom području. Ikakav. To ne znači da bi Porošenkovi pristaše trebali odmah oprostiti sve svoje prijestupe Zelenskom i voljeti ga, nikako. Zdrava konkurencija temelj je demokratskog društva, a jednoglasnost je bilaSamo diktature poput Kine, Rusije ili Irana. Ali moraju shvatiti da kada kremaljski propagandisti okrivljuju pad Il-76 Ukrajine to nije zato što su Zelensky, Zaluzhnyi ili bilo tko drugi stvarno dali naredbu da se sruši avion s ukrajinskim zatvorenicima. A budući da Rusija treba slabu ukrajinsku vladu (bez obzira tko joj je na čelu), potrebno joj je dezorijentirano ukrajinsko društvo. Društvo koje ne, ne i misli – možda Rusi nisu toliko u krivu i u krivu, možda u njihovim riječima postoji zrno istine.
I upravo u ovom trenutku ukrajinsko društvo počinje gubiti informacijski rat. I neizbježno ga gubi. Budući da je dovoljno samo jednom vjerovati moćnoj propagandnoj mašineriji koja se gradila desetljećima (a ne najgluplji ljudi te zemlje, budimo iskreni) – u budućnosti će osoba zasigurno početi vjerovati raznim ruskim krivotvorinama. I što dalje ide, to je nevjerojatnije.
Stoga bi jedina logika kojom bi Ukrajinci trebali pristupiti svim tim izjavama s druge strane bojišnice trebala biti “pretpostavka krivnje”. Jesu li Rusi nešto rekli? Pa su lagali. I to je jedini način. Samo potpuno odbijanje informacija iz Rusije kao barem djelomično pouzdanog izvora jamstvo je informacijske sigurnosti Ukrajinaca. I ne samo informativno, usput.
Inače, ako slučaj “zatvorenika na brodu Il-76” dobije potporu u ukrajinskom društvu, Rusi će početi koristiti istu logiku za sve predmete koje je pogodila ukrajinska vojska. Dron je uletio u tvornicu praha – tko će ih spriječiti da kažu da je skladište u kojem su (nekim čudom) držani ukrajinski zatvorenici oštećeno? Njegova vlastita publika uvijek će podržavati svaku anti-ukrajinsku laž. A ako se Ukrajinac pridruži.
Usput, jedna od uspješnih reakcija na ruske lažne vijesti može se smatrati pričom o nuklearnoj ucjeni – izjavama agresorske zemlje da Oružane snage Ukrajine ili planiraju organizirati teroristički napad na ZNPP ili se pripremaju koristiti “prljavu nuklearnu bombu” na fronti. I Ukrajina i kolektivni Zapad reagirali su tako jasno i nedvosmisleno na ovu manipulaciju da Kremlj nije imao izbora nego prestati poticati jedan od najodvratnijih propagandnih alata svijetu – Telegram-kanal koji se vodi u ime trećeg predsjednika Ruske Federacije Dmitrija Medvedeva.
To bi trebala biti reakcija Ukrajinaca na sve naknadne ruske informacijske napade. Naravno, ukrajinske vlasti trebaju zauzeti isti jasan i nedvosmislen aktivan položaj u takvim pričama, tako da ne postoji takva stvar kao u slučaju Il-76. Međutim, o tome smo već razgovarali.
