“U istražnom zatvoru u Rostovu na Donu, aktivist je mučen do smrti. To je bilo u lipnju. Uhićen je zbog distribucije letaka u kojima se kritizira ruska invazija na Ukrajinu. Bio je mučen u istom istražnom zatvoru kao i ja”, kaže ruska javna aktivistica Vera Oleynikova.
Ona trese upaljačem. Zapalio je još jednu cigaretu. Duboko stegnuto. Za dva sata popušit će ih najmanje osamnaest. Kad puši, ruke joj se malo manje tresu.
Umjesto toga, njezin glas je kontroliran, često mehanički. Nepristrano daje anegdote, govori o svojim sljedećim uhićenjima, o bijegu iz Rusije. Izgleda da ovu priču priča netko drugi, kao da je to radnja filma, a ona glumi u njemu.
Ona gleda naprijed. Tamne, gotovo crne oči. Sjajna i dosadna u isto vrijeme. Crna jakna, crne hlače, crna kosa. Strah prikriven smijehom, traumom ispod sloja udaljenosti. To je bio prvi put da je tako dugo pričala o sebi. Ovo je prvi put da ga netko sluša tako dugo.
Živi u Gruziji više od godinu dana, ali tamo se ne osjeća sigurno. Tamo ima puno FSB časnika, puno Rusa.
Kad vidi policijski auto, uspaniči se. Isto tako, kad joj netko pokuca na vrata. “Mislim da to nikada neću zaboraviti. Mislim da se nigdje neću moći osjećati sigurno nakon onoga što mi se dogodilo i onoga što se događa meni i mojim prijateljima, poznanicima i drugim ljudima”, kaže ona.
Vera ne poznaje Rusiju bez Putina. Rođena je 2000. godine. Majka ju je odvela na prvi prosvjed. Tada je imala dvije godine. Kao petogodišnjakinja stajala je u središtu Rostova na Donu s velikim – kako joj se tada činilo – kartonskim plakatom “Rusija bez Putina”. Sjeća se ubojstva novinarke Anne Politkovskaje 2006. godine. Tvrdi da je i tada bila svjesna što se događa u zemlji.
Slijede sjećanja iz osnovne škole. Vera ima devet godina, a FSB je traži tijekom nastave. Izgubiti. Jer je njena mama stigla na vrijeme. Odnijela ga je kući.
Vera preskače deset godina u svojoj autobiografiji i već je odrasla osoba. Ona sudjeluje u piketu potpore Navaljnom. Nakon završetka skupa, ona ne ide kući. Zajedno sa stotinu drugih ljudi odlazi na Puškinov trg. U jedan sat ujutro provokatori pokušavaju rastjerati prosvjednike. Ali nitko se ne razilazi. Samo mijenjaju mjesta. Noć provode u središtu Moskve. Tako se rađa “Vječni protest”. Aktivisti zahtijevaju ostavku vlade i predsjednika i protive se antisocijalnoj politici ruskih vlasti. U manifestu navode neke od simptoma bolesti koji se nazivaju “neučinkovita vlada”: “Yarovaya paket” – takozvani “antiteroristički paket”, koji je zapravo paravan za odmazdu protiv oporbe; Članak 282 Kaznenog zakona o poticanju na mržnju, koji predviđa strogu kaznu čak i zbog sviđanja zastupniku kritičnom prema Kremlju. Osim toga, postoji potpuna korupcija, policijska proizvoljnost i zabrana mirnih prosvjeda.
Istodobno se pokreće kampanja Zelena vrpca – svi oni koji podržavaju Vječni prosvjed, ali iz različitih razloga ne izlaze na ulice, također mogu izraziti svoje neslaganje. Vera kaže: “Sve što trebate učiniti je nositi zelenu vrpcu na ruci, na odjeći, na ruksaku, gdje god se osjećate najudobnije.”
Četvrtog dana prosvjeda, u noći 12. rujna 2018., policija je uhitila Veru i još tri aktivista.
“Većina ih je uspjela pobjeći.
“Zar nisi pokušao pobjeći?”
“Zašto mi ovo treba?” Uostalom, nisam učinio ništa loše, nisam prekršio zakon. Bio sam tamo. Sjedio sam na travnjaku i jeo hranu iz McDonald’sa. Odjednom smo bili okruženi zaštitarima i običnim policajcima. I počeli su nas hapsiti.
Za Veru je to bio prvi put u policijskoj postaji.
“Samo šest sati. To su još uvijek bila blaga vremena. Pušten sam, ali sam došao tamo još tri puta tijekom tjedna. Bio sam pod prismotrom. Znaš, doslovno ti se svašta može dogoditi u Rusiji. Ali nisam se bojao. Nisam se bojao.
“Kako ste se onda osjećali?”
–Tišina.
Vera razmišlja na trenutak.
– To je teško pitanje. Osjećao sam se kao da činim pravu stvar. Samo sam širio informacije koje bi ljudi trebali znati.
Verina majka je u to vrijeme još bila živa. Valeria Ivanovna rođena je u Groznom. Kad je imala oko dvadeset i tri godine, koliko vera sada ima godina, odvela je cijelu obitelj iz ratom razorene Čečenije. Završili su u Rostovu na Donu. Mogli su si priuštiti samo malu, otrcanu kuću. “Nismo imali tekuće vode ni komunalije. Tako sam živio do petnaeste godine, kada sam otišao studirati na Muzičkoj akademiji u Moskvi. Igram od svoje pete godine. Mama je inzistirala. Ona je violončelist po obrazovanju”, kaže Vira.
U 2013. godini djevojka je već nastupila na jazz festival na Krimu. Godinu dana kasnije odbila je sudjelovati na koncertu iz političkih razloga. Rusija je već okupirala Krim. “Znala sam da je to potpuna besmislica”, rekla je.
Vera nije skrivala svoje stavove. Ni na internetu ni u školi. Zbog toga se sukobila s učiteljima koji su podržavali režim. Ona kaže: “Bili su depresivni i nisam im htjela pružiti to zadovoljstvo.”
Tako je bilo i na sveučilištu. Prisjeća se: “Čak me progonio poznati ruski jazz glazbenik Igor Butman. On je nevjerojatno za Putina. Uvrijedio me na Facebooku. Napisao je da ne znam što radim, da se usredotočujem na pogrešne stvari.”
U jesen 2018. godine Vera je dala ostavku na sveučilište. Ima i druge namjere osim poboljšanja sviranja saksofona i trube.
I tu počinje najzanimljiviji dio priče: izlazak sam ili sam.
Na Verinom aktivističkom telegramskom kanalu pod nazivom “Cvijeće za Volodya» Nalazim puno fotografija iz ovih dionica. U jednoj od njih stoji u jakni od cikle, umotana u šal. Večer. U rukama drži bijeli transparent s krvavo crvenim natpisom: “Mnogo godina u zatvoru, ćelavi štakoru.” Na drugoj fotografiji, odjevena u istu jaknu i tenisice, pozira, smijući se, s drugim plakatom: “Sloboda zatvorenicima savjesti”.
Ona uopće nije poput Vere, koju sam upoznao u Tbilisiju; Vera, koja je pijuckala Aperol i pušila cigaretu kao da joj je to posljednja cigareta. Razgovarao sam sa ženom preko koje je patnja govorila. Ne s bezbrižnom djevojkom koja se “ničega ne boji”.
Vera kaže: “Ovo je stvarno apsurdno vrijeme za političke aktiviste. Ne prezaju ni od čega. Moja majka je kažnjena sa nekoliko tisuća dolara, možda četiri. Također sam kažnjen i pritvoren dok sam radio novinarski posao za svoj telegramski kanal.”
14. ožujka 2020. svi koji mogu bit će mobilizirani. Aktivisti formiraju ljudski lanac oko FSB zgrade. Zašto prosvjeduju? “Amandman na Ustav koji je Duma usvojila 10. ožujka ne ostavlja nikakve šanse za demokratsku promjenu vlasti u bliskoj budućnosti, za okončanje mučenja i represije”, napisali su anarhisti iz organizacije Rupression u poruci koju je podijelila Vera. Ona objašnjava: “Svi su svjesni da mogu završiti na mjestu mučenih. Da u zemlji u kojoj nema pravde, gdje policajci nemaju što raditi, gdje praktički nema istraga i oslobađajućih presuda, možete jednostavno dobiti “desetku” i vratiti se kući invalidi godinama kasnije.”
Tijekom pretresa policija je uhitila Leva Ponomareva. “Ovo je stvarno poznata osoba. Dugi niz godina bori se za ljudska prava. On je vođa pokreta za ljudska prava. Policija ga je tada pretukla. I star je! Tada je imao oko osamdeset godina. Tada sam bila strašno iziritirana”, kaže Vira.
Nakon početka ruske potpune invazije na Ukrajinu, Ponomarev će prikupiti potpise za proturatnu peticiju. Za nekoliko dana, gotovo milijun tristo tisuća ljudi govorit će protiv rata. Ponomarev će podnijeti peticiju predsjedničkoj administraciji Rusije. Za nekoliko tjedana bit će prisiljen napustiti zemlju. Prvih šest tjedana provest će u Tbilisiju. Nakon toga živjet će u Parizu, jer će mu Francuska dati politički azil.
Ponomarev se nema namjeru vratiti u “fašističku, represivnu” Rusiju. Kaže da će se vratiti tek nakon denacifikacije zemlje. Pitam se hoće li uspjeti za života.
Vera se nije uspjela sastati s Ponomarevom u Tbilisiju. Prošli su jedan pored drugoga. U Gruziju je stigla u lipnju. Na Dan Rusije, 12. lipnja, da budem precizan. Nije htjela napustiti Rusiju, ali je smatrala da je to posljednji trenutak da napusti zemlju. Svoje postupke objasnila je na sljedeći način: “Dima Ivanov, aktivistica Vječnog prosvjeda, upravo je oslobođena još jedne zatvorske kazne. Upozorio je prijatelje da će oni vjerojatno biti sljedeći, jer su se istražitelji raspitivali o njima. Završio je u zatvoru zbog širenja istih postova o masakru u Buchi i drugim zločinima koje su počinili ruski okupatori kao i ja.”
Vrijeme istječe. Nakon dana razmišljanja, Vera donosi odluku. Kupuje avionsku kartu za Armeniju, ali je zaustavljena u zračnoj luci. Dijeli svoja sjećanja: “Bio sam s prijateljem iz Vječnog prosvjeda. Puštena je bez ikakvih problema. A FSB mi je zabranio da napustim zemlju. Bila sam šokirana, kao i moja majka.”
Što da radim? Vera kontaktira sve organizacije koje poznaje: one koje brane ljudska prava i one koje pomažu aktivistima da napuste Rusiju. Saznaje da ima 50 posto šanse ako pokuša pobjeći kroz Bjelorusiju. Odlučio je pokušati. Kupuje “pretjerano skupu kartu” od Minska do Tbilisija. Majka ju je vodi na aerodrom. U Tbilisiju slijeće bez novčića u džepu, bez ikakvih veza. Skloništa su prenapučena, nitko može joj pomoći.
Mjesec dana kasnije, 15. lipnja, prima vijest o majčinoj smrti. “I obećali smo si da ćemo nadživjeti Putina”, tužno kaže Vera.
Ne može se vratiti u Rusiju da pokopa majku. Osim bake, nije imala više rodbine. Prvi dan je u stanju apsolutnog šoka.
Kad bi se Vera vratila u Rusiju, vjerojatno bi završila iza rešetaka poput 21-godišnje Dime Ivanov. 7. ožujka ove godine osuđen je na osam i pol godina zatvora zbog “širenja svjesno lažnih informacija o ruskim oružanim snagama motiviranih političkom ili ideološkom mržnjom”. U 2022. godini gotovo dvjesto kaznenih predmeta pokrenuto je prema ovom novom članku, uvedenom u Kazneni zakon Rusije nakon početka ruske invazije na Ukrajinu.
“Protivljenje je bilo prirodno za Dimu: nije razumio kako bi moglo biti drugačije. Sadašnju vladu nazvao je barbarskom i nepravednom”, piše Sergei Smirnov, glavni urednik neovisnog portala Mediazona. Godine 2021. bio je u istoj ćeliji s Ivanovim nakon što je pritvoren tijekom prosvjeda. “U sudnici je Dima rekao da su milijuni ljudi u Rusiji protiv rata. Istina. Ali glas tih milijuna ne čuje se ni kod kuće ni u inozemstvu. A ljudi poput Dime izgledaju kao heroji koji djeluju izolirano.”
“Ima nas mnogo. Vidio sam antiratne grafite na različitim mjestima u Rusiji. Svaki put kad vidim nekoga sa zelenom vrpcom, znam da nisam sama”, kaže Vira. “Deprimira me kad čujem da su svi Rusi suučesnici. Ali razumijem razlog za to. Teško je kad te napadnu proratni Rusi i ne-Rusi u isto vrijeme. Također, s našom putovnicom tako je teško ući u Europsku uniju. Europski mediji rijetko me pitaju za intervjue. Možda ne žele pričati o tome. Možda im je neugodno.”
Vera želi zatražiti međunarodnu zaštitu. Možda u Njemačkoj, možda negdje drugdje. Još ne zna. Ali ona nema dovoljno snage za početak postupka. Bori se s depresijom, posttraumatskim stresnim poremećajem i anksioznošću. Dugo vremena nije mogla ni igrati. Osim toga, početkom kolovoza ukradena joj je cijev.
“Teško je pronaći posao u ovakvom stanju. Teško se oporaviti od ovoga. Situacija u Rusiji ne pomaže. Osjećam se nemoćno. Kad čitam vijesti, moj bijes raste. Oni muče mlade ljude koji ne čine ništa loše, već jednostavno prosvjeduju protiv režima. Bojim se da se to neće tako skoro promijeniti”, kaže Vira.
Vratimo se na 14. ožujka 2020. U večernjim satima, nakon skupa u blizini zgrade FSB-a, Vera započinje pikat za jednu osobu. Drži, između ostalog, kartonsku kutiju s natpisom “Putin je klaun”. U 19:36 policija ju je odvela u policijsku postaju. Tamo će provesti četiri sata. Izaći će odatle s ozljedama lica, modricama na rukama, kontuzijom frontalnog područja, kontuzijom mekih tkiva glave i prijelomom čeone kosti. To će reći neurokirurg moskovske bolnice, kojem će se Vera obratiti s pritužbama na bol i vrtoglavicu, opću slabost i bol u rukama i frontalnoj regiji.
U ćeliji su Vera i njezin kolega pritvoreni s njom pjevali “Putin je x-lo” i “Smeće je sramota Rusije”. Na Verinim društvenim mrežama nalazim nekoliko fotografija s majicom s natpisom “Smeće je gore od smeća”. U ovoj majici Vera je došla na sudsko ročište u slučaju Anastasije Ševčenko, poznate javne aktivistice i koordinatorice rostovskog ogranka organizacije Otvorena Rusija, koju je osnovao prognani ruski poduzetnik Mihail Khodorkovsky. Organizacija je na nišanu ruskih vlasti od 2017. godine. Tada je Ured glavnog tužitelja Rusije priznao kao “nepoželjno” postojanje Otvorene Rusije i Instituta moderne Rusije, koji u Sjedinjenim Državama vodi sin Mihaila Khodorkovskog. Ruske vlasti tvrde da su aktivnosti tih organizacija “usmjerene na poticanje prosvjeda i destabilizaciju unutarnje političke situacije”. Sudjelovanje u radu takve “nepoželjne organizacije” kažnjivo je kaznom zatvora do šest godina.
Ševčenko je osuđen na četiri godine uvjetnom kaznom. Presuda je donesena u veljači 2021. nakon što je ruska državna Duma pooštrila zakon o “nepoželjnim organizacijama”. Ševčenko je postao prva osoba osuđena prema novom zakonu.
Do tada je već bio u kućnom pritvoru dvije godine. 31. siječnja 2019., dva dana nakon odluke o kućnom pritvoru, najstarija kći umrla je u bolnici. Istražitelj dopušta posjet samo nekoliko sati prije njezine smrti.
Dok sud razmatra Ševčenkov slučaj, Vira štrajka glađu i sastaje se sa svojim odvjetnikom – protiv nje je pokrenut upravni postupak zbog širenja informacija koje vrijeđaju ljudsko dostojanstvo, društvo i državu. “Ovo je stvarno apsurdno. Uostalom, musara službeno nije društvena skupina”, rekla je.
Od tada Veru prati crni automobil sa zatamnjenim prozorima. “PrineAimna, nisam se osjećala usamljeno. Gdje god sam išla, pratili su me”, pokušava se ponovno našaliti. Kao i prije, kad priča kakav je zanimljiv život živjela. Poput starije žene koja se prisjeća godina svoje mladosti: “Dodijelili su mi osobne službenike FSB-a, pisali o meni na svojim telegramskim kanalima. Sigurno su me voljeli. Bio je to dobar osjećaj, osjećao sam se kao zvijezda.”
Govori o bijegu iz bolnice kao da su epizode serije o špijunu kojeg su razotkrile tajne službe: “Priča o prvoj hitnoj pomoći? Bilo je to 2019. Moja majka i ja smo zaustavljeni, iako smo sudjelovali na deklariranom i dogovorenom skupu. Pa kako to može biti protuzakonito? Ali to nije važno. Gurnuli su nas u kombi. Maltretirali su nas. Udarili su me glavom o stepenice kombija. Srećom, prošla je hitna pomoć. Bolničari su me htjeli pokupiti zajedno s mojim dokumentima. Inzistirali su. Musor se konačno složio. Odvezao sam ovu hitnu pomoć u bolnicu. FSB mi, naravno, nije dopustio da dugo čekam. Upravo sam izašao pušiti i čuo čuvara kako govori nešto o meni. Znao sam da će uskoro doći. Brzo sam se vratio unutra i zamolio medicinsku sestru s kojom sam ranije razgovarao za pomoć. Pustila me je na stražnja vrata.”
Koliko je ukupno bilo uhićenja? Ne pitam. Slušam. Ponekad te zamolim da ispričaš detalje, objasniš zamršenosti i preokrete u njenom životu. Ali ne postavljam previše pitanja. Samo sam slušao: “Znaš, nisam ih se bojao. Jednom sam čak napravio selfie s ljudima koji me pokušavaju zaustaviti. To je kao strah od pauka. Zapravo, pauk se više boji tebe nego ti njega. Dakle, ako vas jure, ako vas pokušavaju zaustaviti, to znači da vas se boje.”
Vjera ima dubok dim. Silovito ispuhuje dim: “To znači da je sve bilo s razlogom, to znači da sam sve učinila kako treba. Ako me toliko zanimaju. Osim toga, zapravo nisu razumjeli što rade. Imali su nalog za uhićenje. Ali za što? Zašto? Nitko nije razumio zašto.”
Verin strah raste kako nasilje nad onima koji se protive režimu postaje sve oštrije. Progon se intenzivirao od donošenja ustavnih amandmana u srpnju 2020.
“Smiješni” dio njezine priče završava 24. veljače 2022.: “Znao sam da je Putin jebeno sranje, ali nisam razmišljao u tolikoj mjeri. Međutim, općenito gledano, s obzirom na mučenje i pritvaranje koje traje sve ovo vrijeme, mogli smo to očekivati”.
Ujutro 24. veljače, prijateljica po imenu Vera:
“Kaže da će biti skup za sat vremena. Pa šta? Odem tamo i imam napad panike. Jednostavno rečeno, pri pogledu na sigurnosne snage i policajce.
– Je li to bio prvi put?
– Ne, i prije sam imao napade panike, ali dogodili su se iz drugog razloga.
U prvom mjesecu potpune invazije, Vira postaje depresivna. Unatoč krizi, ona još uvijek pokušava nastaviti svoje političke aktivnosti na društvenim mrežama, utjecati na ljude. Ali postaje sve teže i teže. Zakon se ponovno mijenja. Ljudi su pritvoreni čak i zbog nošenja žute i plave odjeće ili vrećica za kupovinu u tim bojama.
Sve se više Z i V pojavljuju na zidovima moskovskih kuća, što Veru potpuno izbacuje iz ravnoteže: “Do sada sam se pokušavao nekako pomiriti s ovom novom stvarnošću. Nisam htjela otići. Jer ako svi kritični ljudi odu, što će biti sa zemljom? To sam i ja pomislio. Ali nešto se slomilo u meni. Bojao sam se napustiti kuću, prizor policije na ulicama me prestravio.”
U travnju 2023. godine Memorial, organizacija u kojoj je radio Lev Ponomarev, brojala je 558 političkih zatvorenika u Rusiji. U 2018. bilo ih je 183.
– Znamo priče tih ljudi, ali ih brzo zaboravljamo. Vrlo je važno ispričati priče ljudi koji su uspjeli pobjeći od režima i financijski ih podržati. Ako ljudi diljem svijeta prestanu zatvarati oči pred svim tim katastrofama, kako u Rusiji tako iu inozemstvu, ako se ljudi prestanu bojati, onda se nešto može promijeniti. Iako čak i ja već počinjem sumnjati.
Bojim se i pomisliti što će sutra donijeti. Bojim se probuditi i susresti novi dan, jer svaki dan ruska vojska muči, ubija, čini zločine nad ljudima u okupiranim regijama i ostaje potpuno nekažnjena.
Dok sva nada nije izblijedjela, razmišljao sam o povratku u Rusiju. Barem da vidim svoju baku.
“Koliko ima godina?”
“Osamdeset i tri.” Živi u predgrađu Moskve.
Vena. Umrla je 8. kolovoza 2023. Uvijek je čitala Novaya Gazeta, slušala Navaljnog, sanjala o preživljavanju rata, baš kao i Verina majka.
“Postala sam ono što jesam zahvaljujući majci i baki. Nemam nikog drugog. Bojim se”, priznaje Vera.
Prevedeno s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Prethodni članci projekta: Ukrajina – EU: Vrući završetak pregovora, Ukrajina – Bježanje od izbora, Istočno partnerstvo nakon arapskih revolucija, U iskrivljenom ogledalu, Prezren, Lukašenka ide u rat s Putinom, Između Moskve i Kijeva, Kobasica je kobasica, Moj Lavov, Putin u galijama, Poluotok straha, Ukrajina izumljena na Istoku, Novo staro otkriće, I trebalo je biti tako lijepo, novogodišnji dar za Rusiju, Hoćemo li razgovarati o povijesti, zastoju u Minsku
Izvorni naslov članka: Obiecywałyśmy sobie, że przeżyjemy Putina
