Uskoro će biti 10 godina od posljednjeg susreta ruskih i ukrajinskih nogometnih momčadi na igralištu. Zatim je 2014. godine u areni HaMoshava u izraelskom gradu Petah Tikva od 30. siječnja do 5. veljače odigran prijateljski turnir pod nazivom United Super Cup 2014.
U vrijeme kada je revolucija dostojanstva bila u punom jeku u Ukrajini, a prvi mrtvi pojavili su se među prosvjednicima, za više od 2, 5 tisuće. km od Kijeva, aktualni prvaci i viceprvaci Ukrajine (Šahtar i Metalist) i Rusije (Zenit i CSKA) natjecali su se za sportsko prvenstvo. Konačnu pobjedu odnio je Šahtar Donjeck, koji je uspio pobijediti protivnike u sva tri susreta.
Čini se da je završilo još jedno sportsko natjecanje, momčadi su zadržale svoj igrački ton tijekom zimske izvansezonske sezone i mogu se vratiti kući kako bi se nastavile pripremati za domaće prvenstvo i europska natjecanja. Sve bi bilo u redu da nije činjenice da je turnir održao svojevrsni “Organizacijski odbor Ujedinjene nogometne lige”, stvoren 2012. godine, koji već nekoliko godina raspravlja i priprema projekt stvaranja zajedničkog (“ujedinjenog”) prvenstva među najboljim momčadima Rusije i Ukrajine.
Nije li to sjajan pokušaj postupnog “zamagljivanja” službenih granica međudržavne ceste prevladavanjem međunarodnih granica u nogometu? S obzirom da je 15 dana nakon prijateljskog “Superkupa” Rusija započela okupaciju Krimskog poluotoka, a kasnije i dijela istoka Ukrajine, pitanje nije ni retoričko, ali ima očigledan odgovor.
Ipak, početkom veljače 2014., kada se činilo da moć Stranke regija i predsjedništva Janukoviča u Ukrajini još uvijek izgleda prilično nepremostivo, uključivanje ukrajinske strane pomoću “meke moći”, osobito kroz nogomet, također se činilo pouzdanim sredstvom. I sama politika nije samo rođena, već je imala povijest od nekoliko godina, pogotovo ako je bila aromatizirana (post)sovjetskom nostalgijom.
Devedesetih godina, raspadom SSSR-a, All-Union nogometno prvenstvo također je postalo stvar prošlosti. Svaka od novih neovisnih država počela je razvijati vlastite turnire na području “kralja sporta”. Sukobi koji su bili posebno žestoki za sovjetsku eru, na primjer, između Kijevskog Dinama i Spartak Moskve, od tada su postali počast samo službenim europskim natjecanjima ili prijateljskim utakmicama (na primjer, u Kupu Commonwealtha).
Ali uvijek su te utakmice (i to ne samo između gore spomenutih momčadi, već i između ruskih i ukrajinskih nogometnih momčadi općenito) bile ne samo i ne toliko o sportskim emocijama ili estetskom užitku iz igre (jer nismo uvijek morali razgovarati o tome), već io političkoj komponenti između Ruske Federacije i Ukrajine. Čak i kada, kako se činilo, kontradikcije između država nisu bile tako akutne, barem su pokušale ne govoriti o tome naglas.
Nije li u tom kontekstu važno napomenuti da, na primjer, utakmica kvalifikacija za Euro 2000. između ruske i ukrajinske nogometne momčadi 9. listopada 1999. na stadionu Lužnjiki u Moskvi još uvijek pamte čak i ljudi daleko od svijeta nogometa, uz legendarni gol Andrija Ševčenka “koautor” ruskog vratara Filimonova, također glavnu kolumnu časopisa “Sovetsky Sport” (1999.!) s naslovom (žalba?) “Napadni, Khokhlov, spasi Rusiju.” Naravno, tada su urednici publikacije sve negirali. Naravno, žalili su se da misle na nogometaša Dmytra Khokhlova. Ali igra riječi ponekad može (zapravo vrlo često) imati šovinistički okus …
Ipak, nemajući se čime pohvaliti u domaćoj areni, i ruski i bjeloruski navijači počeli su doživljavati postignuća istog Kijevskog Dinama u europskim natjecanjima kao uspjehe “naših”. I bilo je razloga za sreću – tko je još iz momčadi koje su dolazile iz sovjetskog prvenstva devedesetih stigao do polufinala Lige prvaka, posebno prošavši Real Madrid i Bayern München, ili postigavši ukupno sedam golova protiv Barcelone (od toga četiri na Camp Nouu), a da nije primio niti jedan? U takvim trenucima, u Moskvi, čini se, zaboravili su i na “Khokhlovs” i na “Khokhols”…
Međutim, došle su dvijetisuće. Oni su donijeli snagu i stabilizaciju Ukrajini nakon prethodnog desetljeća, a Rusija je dodatno ojačana rastom svjetskih cijena plina i nafte. Stoga su zbog “prodajnog mjesta” velika poduzeća počela ulagati u a priori subvencionirano poslovanje (ali previše reputacijsko i autoritativno u određenim krugovima) – nogomet.
Najbogatije momčadi obiju zemalja, s ciljem uspjeha u europskim natjecanjima, počele su se sve češće nadopunjavati legionarima – toliko da je, primjerice, u prvenstvu Ukrajine bilo potrebno uvesti ograničenja za strane igrače tijekom utakmice na nogometnom terenu. NenadziranoEIT, utakmice na turnirima obiju zemalja postale su zanimljivije (pogotovo kada su se “velikani” susreli jedni s drugima).
A u međunarodnoj areni bilo je moguće (iako često “s škripanjem”) postići zapažene pobjede. CSKA Moskva je 2005. osvojila Kup UEFA. 2008. godine Zenit St. Petersburg osvojio je isti turnir. Nogometna sezona 2008/2009 postala je prava ekstravagancija za ukrajinske navijače: u finalu 1/8 turnira Europskog kupa ukrajinski klubovi (Dinamo iz Kijeva i Metalist iz Harkiva) borili su se za ulaznicu u četvrtfinale, au polufinalu – Dinamo sa Šahtarom Donjeck, koji je kasnije pobijedio Werder Bremen u finalu, osvojivši posljednji Kup UEFA u povijesti.
Međutim, malo je glavnih nogometnih funkcionera zanimala činjenica da je takva sportska politika uvela značajnu neravnotežu u razvoju domaćeg nogometa: uz 5-6 timova s vrećama novca (pa čak i uz napuhane, često neopravdane procjene), bilo je više od desetak momčadi s mnogo skromnijim proračunima, za koje je čak i ulazak u željenu zonu europskih kupova u poretku zapravo bio nerealan zadatak. Da ne spominjemo neke nagrade (iako brončane). I zašto je bilo potrebno aktivno razvijati sportske škole ako je bilo moguće kupiti “gotovog” stranog igrača? Međutim, kako kažu, ovo je druga priča.
U međuvremenu, od početka 2000-ih, ruska strana sve više izražava namjeru produbljivanja sveobuhvatne suradnje s Ukrajinom. A kada je, pobjedom Narančaste revolucije u Ukrajini, politički projekt Ruske Federacije o uključivanju ukrajinske strane u Zajednički gospodarski prostor zapravo propao, Moskva je odlučila aktivirati druge instrumente utjecaja na ukrajinsko društvo – “meku moć”. Uz promociju ruskih filmova, glazbe, izdavaštva knjiga i humanističkih znanosti općenito (da ne spominjemo širenje narativa o “ruskom svijetu” u mreži UOC-MP i krugovima bliskim njemu), Rusi su odlučili obratiti pozornost na nogomet, postupno kristalizirajući ideju stvaranja zajedničkog rusko-ukrajinskog prvenstva.
Prvi korak u tom smjeru može se smatrati Channel One Cup, koji se počeo održavati u veljači 2006. u Izraelu tijekom zimske izvansezonske sezone. U to vrijeme igrao se između CSKA Moskve i Spartaka te Kijevskog Dinama i Šahtara Donjecka. Sponzori ovog naizgled čisto komercijalnog događaja bili su savezni Kanal 1 Ruske Federacije i Zaklada Nacionalne nogometne akademije ruskog oligarha Romana Abramoviča. Važno je napomenuti da je početkom 2000-ih ne samo preživio Putinovu “ekvididistance” oligarha od utjecaja na rusku državnu politiku, već je i nastavio voditi autonomni okrug Chukotka kao guverner, a od 2008. predsjeda tamošnjom Dumom.
Ukrajinski predstavnici sudjelovali su na ovom turniru 2007. i 2008. godine, sve dok natjecanje nije prekinuto zbog globalne gospodarske krize. No, ruska strana nije odustala od ideje o zajedničkom prvenstvu, pogotovo zato što je Ukrajina neko vrijeme vidjela interes za to (možda prvenstveno komercijalno). I premda nekoliko godina nisu održana rusko-ukrajinska natjecanja, razdoblje od 2007. do 2012. bilo je vrijeme možda najintenzivnije nogometne “razmjene” između Ukrajine i Ruske Federacije između nogometnih trenera i igrača.
Još 2007. godine Ukrajinac Oleg Blokhin postao je glavni trener FC Moskve, pod čijim je vodstvom nacionalna momčad stigla do četvrtfinala prvog (i trenutno posljednjeg) Svjetskog prvenstva godinu dana prije Ukrajinca. Istodobno, 2008.-2009. i 2010.-2012., Kijevski Dynamo vodio je ruski trener Yuri Semin. Igrači ruskih klubova u tom razdoblju bili su ukrajinski nogometaši Anatolij Tymoshchuk, Alexander Aliyev, Andrey Gusin, Sergej Rebrov…
Na kraju, u sezoni 2009/2010, Kijevski Dinamo bio je na čelu trenera dugogodišnjeg trenera CSKA Moskve Valeryja Gazzaeva. On igra možda prvu ulogu u promicanju teze o jedinstvenom prvenstvu.
Krajem 2012. godine Gazzaev je bio na čelu organizacijskog odbora, koji je trebao razviti propise i načela novog turnira i komunicirati o njemu s UEFA-om i FIFA-om. Do 2013. godine već je bio pripremljen projekt koji je omogućio sudjelovanje do devet klubova iz Ruske Federacije i Ukrajine u Premier ligi i 18 u Prvoj ligi. To jest, nije se radilo o svim nogometnim momčadima dostupnim u to vrijeme u najjačoj i prvoj ligi obiju zemalja, već samo, očito, o najbogatijima – među ukrajinskim uglavnom iz glavnog grada, Istoka i Juga, ostavljajući “u moru” središnju i zapadnu ukrajinsku momčad.
Čak je i financiranje već dogovoreno – važno je napomenuti da je novac trebao osigurati ruski državni Gazprom – onaj koji je tijekom 2000-ih, u nekoliko sezona, pretvorio Zenit St. Petersburg iz srednjeg seljaka ruskog prvenstva u jednog od svojih lidera i prvaka Europskog kupa. Tvrtka je pristala svake godine dodjeljivati natječaje milijardu eura. Do 2014. godine planirano je finalizirati sinkronizaciju turnira s europskim natjecanjima i tražiti njegovo priznanje od strane nogometnih saveza.
Svojevrsna proba za nadolazeće prvenstvo trebala je biti “United Tournament” (27. lipnja – 7. srpnja 2013.) uz sudjelovanje ukrajinskih “Dinama” i “Šahtara” i ruskih “Spartaka” i “Zenita”, koji su igrali utakmice na stadionima Donjecka, Moskve i Kijeva (zbog rekonstrukcije domaće arene u Sankt Peterburgu, “Zenith” se igrao u glavnom gradu Ukrajine).
Konačno, dok je u Kijevu bjesnio sukob između Berkuta i prosvjednika (karakteristično, odmah na vratima matične arene Kijevskog Dinama), već spomenuti “Ujedinjeni superkup” dogodio se u Izraelu. Tadašnji predsjednik Ukrajine Janukovič čestitao je Šahtaru na pobjedi, ali dva tjedna kasnije požurio je u Rusku Federaciju.
Nakon toga uslijedila je pobjeda Revolucije dostojanstva i jasan prikaz europske i euroatlantske perspektive Ukrajine. Humanitarni diskurs koji je nametnula Rusija postao je nevažan (a snage koje su ga podržavale u Ukrajini ili su napustile svoje granice ili su se našle izvan javnog prostora), osobito nakon što je Kremlj započeo okupaciju Krima i izazvao takozvano “Rusko proljeće”.
Jasno je da je u takvim uvjetima ideja o ujedinjenom nogometnom prvenstvu također izblijedjela u zaborav. I klubovi iz Ruske Federacije i Ukrajine više se nisu sastajali – štoviše, u pozadini rata, čak iu europskim natjecanjima, počeli su se međusobno razmnožavati, a nakon 24. veljače 2022. ruski nogometni odredi (kao i cijela Ruska Federacija) postali su izopćenici u civiliziranom svijetu.
Ukrajinske momčadi malo su izgubile od toga, već upravo suprotno. Dnjipro je uspio postati finalist Europa lige 2015. godine. Iako su Šahtar i Zorya izgubili priliku igrati na svojim domaćim stadionima u Donjecku i Lugansku zbog ruske okupacije, redovito su osvajali nagrade u ukrajinskoj ligi i igrali u europskim natjecanjima. I tamo su uspješno nastupili – luganska strana stekla je reputaciju snažne momčadi (muškaraca), a Šahtar je dva puta bio polufinalist Europa lige nakon 2014. godine. A Kijevski Dinamo redovito (iako s različitim uspjehom) igra u europskim natjecanjima (ponekad uspiju doći do doigravanja Lige prvaka ili Europa lige).
Međutim, možda najočitija presuda za sve ruske pokušaje nametanja Ujedinjenog prvenstva Ukrajincima (i, sudeći po kasnijim događajima, drugim “asocijacijama” koje je Kremlj planirao za Ukrajinu) bio je slogan metalističkih navijača Harkiva o kremaljskom diktatoru.
Nakon ožujka 2014. preselio se u inozemstvo iz okruženja ultras marševa i tribina nogometnih arena u Ukrajini. To je postao slogan ne samo nogometnog pokreta, već i antiruskih prosvjeda širom svijeta. Ali što je najvažnije, danas ne gubi na važnosti. Naprotiv, zbog svakodnevnih akcija ruskih vlasti, prima samo potvrdu.
