Krajem 2023. sociolozi su zabilježili jasan silazni trend rejtinga sadašnje ukrajinske vlade. Pad povjerenja u predsjednika, vladu, parlament i većinu institucija odvija se u kontekstu neuspješne protuofenzive, problema s vanjskom financijskom pomoći i žestokih rasprava oko mobilizacije. Ukrajinci imaju dobre razloge da budu kritični prema radu vlade. Previše je pitanja koja treba riješiti i radikalno promijeniti pristupe. Međutim, nakon vala nezadovoljstva, važno je ne prelaziti opasnu granicu iza koje počinju nekontrolirani procesi koji prijete ukrajinskoj državnosti.
Rezultati prosinačkog istraživanja KIIS-a Potvrditi promjene u javnom raspoloženju u Ukrajini. U odnosu na prosinac 2022. sve je veći kritički stav prema radu vlasti. Udio onih koji vjeruju Verkhovni Rada smanjio se s 35% na 15%, a udio onih koji ne vjeruju povećao se s 34% na 61%. Povjerenje u vladu smanjilo se s 52 na 26 posto, nepovjerenje se povećalo s 19 na 44 posto. Predsjednik Volodimir Zelenski do sada je održavao pozitivnu ravnotežu povjerenja. Ali nije bio pošteđen vala razočaranja javnosti. Trenutno 62% vjeruje šefu države, a 18% mu ne vjeruje. U prosincu 2022. 84% je vjerovalo predsjedniku, 5% mu nije vjerovalo. Analitičari predviđaju kako će povjerenje u predsjednika i dalje padati.
Zašto su Ukrajinci sve kritičniji prema radu vlade? Objašnjenje da je to posljedica utjecaja ruskih informacijskih i psiholoških operacija osmišljenih za destabilizaciju situacije u državi čini se logičnim. Ali to uglavnom ne odražava stvarnost. Naravno, Kremlj radi na sijanju sumnje u sposobnost Ukrajine da se učinkovito odupre invaziji ruske vojske. Moskva također širi krivotvorine i lažne signale zapadnoj publici. Kremlj može pokušati manipulirati raspoloženjem u Ukrajini. Ali ne moraš ga učiniti svemogućim i svemogućim. Prije svega, postoji mnogo unutarnjih objektivnih razloga za rast nezadovoljstva javnosti.
Ukrajinci su navikli kritizirati bilo koju vladu i tretirati je s nepovjerenjem. Vjerojatno je to mentalno obilježje naše nacije, koja dugo nije imala svoju državu. Mnogo je pitanja za sadašnju vladu. Ali iz nekog razloga, nakon vala kritika, društvo zaboravlja da je i samo izabralo ovu vladu. I, s pravom predbacujući dužnosnicima korupciju, neuspjelu kadrovsku politiku, presporo raspoređivanje vlastitog vojno-industrijskog kompleksa, ljudi zaboravljaju da dio odgovornosti leži na njima.
Ukrajinci su skloni emocionalnim promjenama. Vrlo često se pri donošenju odluka ne oslanjaju na hladni izračun i analitički motivirane zaključke, već na kratkoročni emocionalni impuls. Ali emocije same po sebi nisu stabilne. Imaju sposobnost da se mijenjaju i blijede. Ili ići u suprotno. Kada je osoba vođena emocijama, vidi samo jedan dio stvarnosti. Njezin pogled na stanje stvari ne obuhvaća raznolikost trenutne situacije. Takvom se osobom lako manipulira nudeći mu činjenice koje, čini se, pojačavaju već formiranu, ali površnu i jednostranu sliku svijeta.
Ista stvar se događa sa Zelenskim sada kao i s Porošenkom. Još 2014. godine Ukrajinci su izabrali Petra Porošenka za predsjednika, vjerujući u njegovo obećanje da će brzo dovršiti antiterorističku operaciju u Donbasu. Naravno, takvo obećanje nije bilo pošteno prema biračima. Uostalom, želja Ukrajine da okonča rat s Rusijom nije dovoljna. Potrebna je želja druge strane. A Rusija nije imala namjeru prekinuti neprijateljstva. Putin nije planirao vratiti Krim i okupirane dijelove Donbasa Ukrajini. Naprotiv, planirao je zauzeti nove teritorije. I u tom kontekstu, u društvu su se proširile apsurdne glasine da nije toliko Rusija koliko ukrajinska vlada kriva za rat. Kažu da hucksteri profitiraju i ne žele postići mir. Stoga, kada su u studenom 2018. Rusi zaplijenili tri ukrajinska broda u Kerčkim vratima, bilo je mnogo onih koji su okrivili ukrajinske vlasti za ovaj incident. Navodno je podmukli Porošenko namjerno organizirao provokaciju kako ne bi održao izbore na kojima bi mogao izgubiti.
Naravno, mnogo je pitanja o petom predsjedniku. No, postoje i pitanja o infantilnom ukrajinskom društvu, koje je iz nekog razloga, u naletu kritike, zaboravilo tko je pravi neprijatelj Ukrajine.
Ukrajinci su 2019. izabrali predsjednika Zelenskog, osobito naivno vjerujući u njegova obećanja da će okončati rat u Donbasu u roku od godinu dana. Zapravo, čak i uz najveću želju, Zelensky to nije mogao učiniti sam. Jer ključevi rata i mira leže u Moskvi. Rusija nije promijenila svoje planove za Ukrajinu. Njegov cilj je uništenje ukrajinske države, ukrajinski identitet i povratak Ukrajine u orbitu “ruskog svijeta”. Međutim, prije potpune invazije, značajan dio društva zaboravio je na to iz nekog razloga. Uključujući ukrajinske vlasti, koje su podcijenile rusku prijetnju.
S pravom kritizirajući ukrajinsku vladu danas i zahtijevajući veću učinkovitost od nje, nema potrebe za prelaskom opasne granice. U kojem se kritika pretvara u destruktivnu. Tada je slika pravog neprijatelja izravnana i zamagljena. Glavni predmet mržnje i nezadovoljstva nije agresor i okupator, ne Rusija, već vlastita vlada. To može imati vrlo loše posljedice.
Prisjetimo se događaja od prije stotinu godina. U to su vrijeme Ukrajinci također bili vrlo sumnjičavi prema svojoj vladi. Ukrajinska vlada u doba nacionalne oslobodilačke borbe doista je bila neučinkovita, nespretna i slaba. Ali to je bila vlastita moć. A da je ukrajinska državnost sačuvana početkom dvadesetog stoljeća, bilo bi moguće promijeniti vođe. Odaberite druge. Ili da se razvije i razvije. Ali to se nije dogodilo.
Tijekom nacionalne oslobodilačke borbe 1917-1920, najmanje nekoliko milijuna Ukrajinaca imalo je vojno iskustvo. Godine 1914. mobilizirani su za službu ruskog i austrougarskog carstva i sudjelovali u Prvom svjetskom ratu. U to se vrijeme oko 5 milijuna Ukrajinaca borilo za strane države i strane interese, ubijajući osobito jedni druge. Ali kada se nekoliko godina kasnije pojavila povijesna prilika za vraćanje ukrajinske neovisnosti, od ove višemilijunske vojske nije ostalo gotovo ništa.
U sljedećim godinama Ukrajinci općenito nisu aktivno podržavali ukrajinske vlasti i nisu se željeli masovno mobilizirati u obrani UPR-a. Više ih je zanimalo takvo pitanje kao što je raspodjela zemljišta iznajmljivača nego formiranje i zaštita vlastite države. Iako je ukrajinska nacija od 1917. bila prilično brojna i brojala je do 35-40 milijuna ljudi, veličina ukrajinske vojske bila je jedna od najmanjih među državama Europe u to vrijeme. Ne više od nekoliko desetaka tisuća ljudi redovito se borilo u postrojbama Ukrajinske Narodne Republike. Naravno, s toliko vojnika, bilo je nerealno održavati neovisnost. Istodobno, u prvoj polovici 1919. boljševici su uspjeli mobilizirati do 185.000 vojnika u takozvanu “Ukrajinsku sovjetsku vojsku”. Osobe. Neprijatelji Ukrajine nisu se libili potpune mobilizacije ukrajinskog stanovništva. I nisu obraćali pozornost na njegovu želju ili nespremnost da sudjeluje u neprijateljstvima.
Tužna istina ne leži samo u činjenici da su Central Rada ili Imenik pokazali lošu učinkovitost u razvoju državnog aparata. Ali i u činjenici da je većina multimilijunskog ukrajinskog naroda radije čekala i ne aktivno sudjelovala u nacionalnoj oslobodilačkoj borbi. Ali nakon gubitka neovisnosti, nitko zapravo nije pitao Ukrajince o njihovim željama, snovima ili interesima. Tada su milijuni Ukrajinaca postali žrtve gladi i represije. Stoga, kada danas kritiziramo vlasti, moramo se sjetiti tko je glavni neprijatelj Ukrajine. Budući da su izgubili svoju neovisnost, neće biti nikoga koga bi kritizirali.
