Sjećam se svojih emocija 8. rujna 2005., kada je predsjednik Viktor Yushchenko smijenio Juliju Tymoshenko s mjesta premijera. Osjećaji su bili izuzetno depresivni. Ne, nisam bio simpatizer same gđe Tymoshenko, niti njene političke snage, a kamoli njenog političkog koncepta. Štoviše, vjerovao sam da je njezin nasljednik Yuriy Jekhaurov mnogo prikladniji za ovu poziciju i da će donijeti mnogo više koristi ukrajinskom gospodarstvu.
Sve je ovo bilo jasno, barem meni. Bio sam svjestan razloga koji su prisilili Yushchenka da poduzme ovaj radikalan korak. Ali u isto vrijeme, bio sam jasno svjestan da je to kraj Narančaste revolucije, odnosno “Narančaste ere”, koja je donijela priznanje Ukrajini u cijelom svijetu. Osveta onoga što je jedan radikalni političar nazvao “plavo-ass banda” počinje. Osveta, čije će posljedice za zemlju biti neusporedivo gore od nastavka boravka “plinske princeze” u premijerskoj stolici.
Bilo bi prikladnije da Yushchenko bude strpljiv, barem do sljedećih parlamentarnih izbora. Na kojem je njegova “Naša Ukrajina” imala sve šanse za uvjerljivu pobjedu. A u pozadini otvorenih sukoba u narančastom taboru, svi potencijalni izborni dobici su poništeni.
Zašto sam se sjetio ove relativno stare priče? S jedne strane, jer još uvijek vjerujem da su od tog datuma pokrenuti mehanizmi koji su na kraju doveli do ruske invazije velikih razmjera (neću sada objasniti ovu tezu, možda ću to učiniti u jednom od sljedećih članaka). S druge strane, potaknuo me da se prisjetim trenutne napetosti u odnosima između vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Ukrajine Volodimira Zelenskog i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Ukrajine Valerija Zalužnyija.
Prije otprilike mjesec dana, narodni zamjenik Ukrajine iz frakcije Europske solidarnosti, Volodimir Ariev, rekao je na svojoj stranici u Facebook“Upravo sam dobio informaciju od pouzdanog izvora da je ministar obrane Rustem Umerov podnio zahtjev stožeru vrhovnog zapovjednika za smjenu Valeryja Zaluzhnyja”.
Međutim, kasnije je narodni zamjenik objavio da povlači tu dužnost i izrazio nadu da “nitko neće otpustiti Zluzhnyja i da će sve te igre završiti”.
Arievljeva prva objava izazvala je pomamu za ogorčenjem u Ukrajini i inozemstvu. Ukloniti slavnog, gotovo legendarnog vrhovnog zapovjednika? Kako je to moguće? Ovo je sigurno izdaja!
Pobijanje je donekle smirilo strasti, iako je, kako kažu, okus ostao. Već dugo kruže glasine o mogućim trzavicama između “Ze i Za”, barem od prošlog ljeta. Tajni ljudi govorili su o tvrdoglavom karakteru Zaluzhnyija, njegovoj nevoljkosti da ispuni političke naredbe državnog vrha. Istodobno su tračali i o Zelenskyjevoj zavisti prema slavi vrhovnog zapovjednika, njegovom hipotetskom izbornom rejtingu, čak i unatoč odsutnosti najmanjeg pokreta Zaluzhnyija da politički instrumentalizira svoju popularnost.
Sve te glasine posebno su se aktivirale u jesen ove godine, kada je postalo jasno da je plan ukrajinske ofenzive, nažalost, propao i nitko nije želio biti “otac poraza”. A onda je konačno postalo jasno da te glasine nisu baš glasine, odnosno uopće nisu glasine.
Kontradikcije između Zelenskog i Zaluzhnyja prvi put su se jasno očitovale nakon objavljivanja u utjecajnom britanskom tjedniku The Economist Koji odjekuje intervju Zaluzhny, u kojem je general priznao da je situacija u ruskom ratu protiv Ukrajine dosegla zastoj. Isprva je Zelensky javno zamjerio vrhovnom zapovjedniku da ne koristi izraze kao što je “slijepa ulica”, da sve nije tako tmurno. Tada je predsjednik govorio još oštrije, ističući Zaluzhnyju da se vrijedi baviti vojnim poslovima, a ne politikom. Iako, opet, vrijedi se prisjetiti da je Zaluzhnyi samo iskreno opisao situaciju na frontu, ukazao na probleme i načine njihovog rješavanja. Nije se ni približio nijednoj politici.
Nakon toga, u istom The Economist Pojavio članak pod nazivom “Rusija je spremna iskoristiti politički rascjep u Ukrajini” (Rusija je spremna iskoristiti političke podjele u Ukrajini), gdje je sukob između “Ze i Za” postao glavna tema. “Pukotine su se pojavile ne samo po političkoj liniji, već, što je zabrinjavajuće, između vojnog i političkog vodstva. Odnosi između predsjednika Volodimira Zelenskog i njegovog vrhovnog zapovjednika Valerija Zalužnyija smatraju se strašnim”, kažu autori teksta.
Štoviše, oni nedvosmisleno nagovještavaju da je jedan od glavnih razloga “strašnosti” ovog odnosa izborna zavist Zelenskog. Interna anketa koju je vidio The Economist sugerira da je predsjednik, jednom hvaljen zbog svoje uloge u obrani zemlje, okaljan od strane Economistaskandali u njegovoj vladi i zabrinutost glede smjera razvitka zemlje. Ankete koje datiraju iz sredine studenog pokazuju da je povjerenje u predsjednika palo na 32 posto, više od polovice povjerenja uglednog generala gospodina Zaluzhnyija (+70 posto). Glavni ukrajinski obavještajac Kyrylo Budanov također ima bolji rejting od predsjednika (+45%)”, navodi se u članku. Iako je jasno da rejting povjerenja nije identičan izbornom rejtingu, on svakako utječe na odluku birača.
Još tijekom predizborne kampanje 2019. samo su iznimno naivni građani (uostalom, imamo ih puno) mogli vjerovati uvjeravanjima tadašnjeg predsjedničkog kandidata Zelenskog da se namjerava ograničiti na samo jedan mandat (kao i obećanje da će povećati plaće učiteljima na 4,000 dolara). Trezveni Ukrajinci i tada su bili jasno svjesni da će se Zelensky kandidirati za novi mandat, nakon što su pronašli potrebne argumente za to. Uostalom, u kolovozu ove godine, u intervjuu za portugalsku javnu televiziju RTP, odgovarajući na pitanje o kandidaturi za sljedeći mandat, iskreno je izjavio: “Nikada u životu neću napustiti svoju zemlju. Zato što sam jamac Ustava i u svakom slučaju ga branim.”
Zelensky je osjetio slatki okus moći, bio je impresioniran ulogom ratnog heroja, “novog Churchilla”. Stoga se može pretpostaviti da neće tako lako odustati od svojih političkih ambicija. Štoviše, shvativši da će prije ili kasnije doći do situacije kada će doći do temeljite analize vojnih neuspjeha. Konkretno, neuspjeh obrane na jugu, ili politički motivirani, ali strateški pogrešni nalozi Stožera. Jer jedno je kad kontroliraš proces, sasvim je drugo kad uđeš u njegov vrtlog.
No, u svakom slučaju, bez obzira na razloge i motive za smjenu Zaluzhnyija, takav korak bio bi najveća pogreška u karijeri Zelenskog. Jer sada je čak teško zamisliti kakve bi to negativne posljedice imalo i na nacionalnoj i na globalnoj razini. Posljedice su strateške i političke. Stoga se toplo nadamo da predsjednik, koji je još uvijek dobar u odmjeravanju prednosti i nedostataka, neće poduzeti ovaj katastrofalan korak.
