“Što ako Putin pobijedi? Američki saveznici strahuju od poraza jer je pomoć Ukrajini poremećena”, objavila je novinska agencija ovaj tjedan članak s tako šokantnim naslovom Bloomberg. Ovaj tekst je mnoge Ukrajince odveo ne samo u pesimizam, već čak iu depresiju. Mnogi su na Tymošenkov način uzviknuli: “Sve je prapala!” Doista, izjave o čak i hipotetskoj perspektivi Putinove pobjede u Ukrajini ne pridonose dobrom raspoloženju.
Iako je bilo onih (a ja sam među njima) koji su s velikim entuzijazmom primili ovaj i druge poruke upozorenja u zapadnim medijima. Kažu da su naši saveznici konačno razmislili o ovom scenariju. Opcija je prilično realna, ako Bruxelles i Washington ne nastave grebati po glavi, ako provode međustranačke prepirke oko proračuna, ako ne odbijaju marginalne pro-moskovske pristaše u svojim redovima.
Da budem iskren, prije godinu dana bio sam malo zaslijepljen našim uspjesima – grandioznim pobjedama na frontu i diplomatskim pobjedama u kontekstu jačanja vojne pomoći. Čini se da je sve sjelo na svoje mjesto, Zapad više ne igra mačku i miša s nama i Rusijom, već jasno brani ukrajinske i istovremeno vlastite interese. To znači da je kao svoj cilj postavio ne poraz Ukrajine, već njezinu pobjedu nad strašnim, agresivnim protivnikom.
Sjedinjene Države, Europska unija, Velika Britanija, Australija, Japan i sve druge demokracije trebale bi ovisiti o opstanku svjetskog poretka. Tako da globalnu sigurnosnu arhitekturu ne potkopava jedna parija zemlja koja se odvojila od lanca. Jasno je da čak i ako Ukrajina ne izgubi, ali Rusija zadrži barem centimetar zaplijenjene ukrajinske zemlje pod svojom okupacijom, neće biti moguće govoriti o pobjedi svjetskog poretka nad kaosom. Jer će se prekršiti temeljna norma globalnog sigurnosnog sustava. Tako je Putinov teroristički režim porazio svjetske divove, čiji je gospodarski potencijal mnogo puta veći od ruskog. To znači da je Moskva nametnula svoju volju, svoja pravila igre Bruxellesu, Washingtonu, Londonu itd. Putin bi se tradicionalno mogao pohvaliti: “Mi Rusi smo najbolji šahisti!”
Prije godinu dana činilo se da kolektivni Zapad neće dati nikakav razlog da utješi stalne goste Kremlja. Na sastancima u Ramstein formatu čuli su se prilično trezveni govori, a Ukrajini je obećano “drago-plavo”. Tenkovi, topovi, sustavi protuzračne obrane, avioni, rakete. Sve za front, sve za pobjedu.
Čak iu Moskvi, u početku, bili su uplašeni i počeli su proklinjati nadolazeću ukrajinsku ofenzivu, koja je trebala dijametralno okrenuti situaciju u ratu. Međutim, ubrzo su se smirili, jer su vidjeli da, kako se kaže, obećanje ne znači vjenčanje.
Pokazalo se da je stvarnost s vojnom pomoći mnogo prozaičnija, sve se opskrbljivalo u manjim količinama, s kašnjenjima koja su postala kobna za ukrajinsku obrambenu vojsku, jer su Rusima dali priliku da se dobro pripreme za našu ofenzivu. I ukrajinski propagandni kanali također su neizmjerno potaknuli situaciju. Uzmimo Melitopol, Berdyansk, Mariupol, oslobodimo Krim. Ofenziva s grandioznim namjerama nesretno je propala. Nije bilo moguće ni doći do Tokmaka.
Glavni problem je nedostatak zračne potpore za kopnenu ofenzivnu operaciju. Bez nadmoći ili barem pariteta u zraku, jednostavno nije bilo šanse probiti neprijateljske tri guste linije obrane. A to je bilo dobro poznato generalima NATO-a, koji sada kritiziraju taktiku vrhovnog zapovjednika Valerija Zaluzhnyija, da navodno nije bacio sve svoje snage u proboj. Iako je jasno da bi, da je odustao, napravio nepopravljivu pogrešku – potpuno uništio cijeli vojni potencijal Oružanih snaga Ukrajine. A onda bi bilo samo pitanje vremena kada će ruski okupatori gurnuti bespomoćnu ukrajinsku vojsku natrag u Dnjepar, ili čak i dalje.
Da, nismo uspjeli u radu na tlu, ali ne možemo reći da je ova godina bila uzaludna kako bi stekla stratešku prednost. Uz pomoć dalekometnih raketa i bespilotnih letjelica, ukrajinska vojska uspjela je uništiti mnoge ruske zrakoplove i helikoptere. Uz pomoć mornaričkih bespilotnih letjelica, zapravo smo oslobodili zapadni dio Crnog mora od Rusa, vozeći agresorske brodove sve do Novorossiyska. Tako je čak bilo moguće otvoriti trgovinski koridor za civilne brodove iz ukrajinskih luka. Stoga je još uvijek bilo uspjeha i znatnih.
Dakle, koji je razlog pesimizma? Prije svega, Zapad je umoran od rata u Ukrajini, unatoč uvjeravanjima da nema umora. Najupečatljivija manifestacija toga je nemogućnost američkog Kongresa i Vijeća EU-a da glasaju za pomoć Ukrajini u ukupnom iznosu od 111 milijardi dolara. Malo je vjerojatno da su političari s obje strane Atlantika promijenili svoje stajalište i ne žele da Ukrajina više pobjeđuje. Umjesto toga, ovdje su ulogu odigrali i drugi čimbenici. Pretpostavljam da je njihovo razmišljanje bilo općenito. Kažu da je ukrajinskoj vojsci vrlo teško krenuti naprijed (dobro, bez obećanjaZadatak oslobađanja Krima i dostizanja granica 2013. pokazao se gotovo nemogućim. Uostalom, povratak na granice 2021. trenutno ne izgleda previše realno. Međutim, ukrajinski vojnici su prilično dobro ukorijenjeni na trenutnim granicama, agresoru praktički nije dopušten ulazak u zemlju. Dakle, možda bismo trebali popraviti ovaj status quo? Da, to bi bilo malo suprotno našim načelima nepovredivosti granica. Ali jednostavno nećemo priznati teritorije koje je Rusija anektirala, kao u situaciji s Abhazijom, Južnom Osetijom, Pridnjestrovljem ili Krimom. Tome ćemo se usprotiviti u Vijeću sigurnosti UN-a i predložiti još jednu rezoluciju kojom se osuđuje agresivno djelovanje Putinova režima. Na taj će se način ukloniti pravni sukob. Neka Ukrajina stekne uporište na trenutnim linijama obrane, izgradi rovove, zemunice, uporišta kako bi ojačala svoj obrambeni potencijal. Nastavit ćemo pomagati, ali u mnogo manjim količinama, jer obrana nije napad, vojno-tehnički troškovi su mnogo niži.
To, naravno, nagađam, pod pretpostavkom najgoreg. Do sada se nitko od uglednih zapadnih političara nije javno izrazio. Iako, pogledajte samo novu frazu američkog predsjednika Joea Bidena o pomaganju Ukrajini “koliko god možemo”. Iako je ranije izlazilo iz njegovih usta “koliko god je trebalo”.
Ali vratimo se Bloombergovom članku. I ne govori se samo o Putinovoj hipotetskoj pobjedi u Ukrajini, već – što je još važnije – o posljedicama takve pobjede. Posljedice su geopolitičke, sigurnosne, financijske i reputacijske. Autori članka vjeruju da će se posljedice pobjede Rusije osjetiti u cijelom svijetu. Oni će ići mnogo dublje od neurednog povlačenja američkih vojnika iz Afganistana 2021. godine. I to bez uzimanja u obzir činjenice da bi Donald Trump mogao pobijediti na predsjedničkim izborima sljedeće godine i ispuniti svoja javna obećanja da će se povući iz velikih saveza, uključujući NATO, i postići dogovor s Putinom o Ukrajini.
Osim toga, pobjeda Rusije izazvat će priljev ukrajinskih izbjeglica, koji će, naravno, otići u zemlje Europske unije. To će uvelike povećati pritisak na socijalne usluge u Njemačkoj, Francuskoj, Poljskoj, Češkoj Republici itd. Napetosti između članica Europske unije naglo će porasti, uzrokovane svađama oko kvota za prihvat izbjeglica. U tim zemljama desničarske populističke stranke koje promiču ksenofobiju postat će sve popularnije.
Istodobno, prema autorima članka, ukrajinska vojska može se prebaciti na gerilsku taktiku. To znači da će se borbe nastaviti, iako na manje intenzivnoj razini, održavajući nestabilnost na istočnoj granici EU-a.
No, glavno je da će ruske oružane snage biti blizu granica zemalja članica NATO-a – Poljske, Slovačke, Mađarske i Rumunjske. Baltičke države Litva, Latvija i Estonija bit će pod neposrednom prijetnjom invazije. Rusija će proširiti svoju prisutnost na Crnom moru što je više moguće. Sve će to prisiliti Sjevernoatlantski savez da značajno poveća svoju obrambenu potrošnju kako bi stvorio pouzdan faktor odvraćanja.
Ali prestani slikati ove tmurne slike nepoželjne budućnosti. Nadamo se da će zapadni donositelji odluka uskoro shvatiti ne samo zabludu, već i katastrofalnu prirodu strategije polusrdnih koraka u pomaganju Ukrajini. Katastrofalno za cijeli civilizirani svijet.
