Ova stvar je uopće čudna – vjera Zapada u našu pobjedu. S jedne strane, čini se da je iluzoran, s druge strane, određuje budućnost naroda i kontinenata godinama i godinama.
Prisjetimo se da čak i uoči velike ruske invazije, Sjedinjene Države zapravo nisu vjerovale da su Ukrajina, njezina vojska i ljudi uspjeli preživjeti, držati barem veći dio teritorija pod napadom “druge vojske svijeta”.
Najviše čemu smo se nadali, na primjer, u Washingtonu, bio je naš hrabri partizan u okupiranim zemljama. Zato su nam osigurali odgovarajuća sredstva za gerilsko ratovanje – Strnci‘i Koplje(a) U mjeri u kojoj je to dopušteno odredbama ove Konvencije, glavni tajnik Ujedinjenih naroda osigurava da glavni tajnik Ujedinjenih naroda ima pravo na Tako su Amerikanci nekada opskrbljivali afganistanske mudžahedine, koji su branili svoju zemlju od sovjetskih osvajača.
A Berlin uopće nije vjerovao u sposobnost Ukrajinaca da se odupru. Zato su Nijemci osigurali samo pet tisuća starih kaciga. Na kraju ga nisu ni pružili, već su samo obećali.
Britanci i Poljaci vjerovali su u naš otpor nešto veći. Shvatili su mnogo ranije da je ukrajinskoj vojsci potrebno osigurati najmoćnija vojna sredstva.
Još je veći među baltičkim narodima, čak i ako je uzrokovan egzistencijalnom potrebom. Estonci, Latvijci i Latvijci bili su jasno svjesni da će, ako se Ukrajina ne odupre, biti sljedeće žrtve ruske agresije.
Vjera u otpornost Ukrajine rasla je zajedno s našim uspjesima na ratištima. Naše oružane snage uspjele su zaustaviti neprijatelja na periferiji Kijeva, nisu ih pustile u Mykolaiv i branile su Harkiv. Naše pobjede prirodno su pridonijele rastu vjere u nas na Zapadu. A s tim uvjerenjem, tako je i moć vojne pomoći. To je bilo posebno vidljivo nakon briljantne harkijske ofenzive i gotovo beskrvnog oslobađanja Khersona, za koje se već predviđalo da će biti sudbina novog Staljingrada.
Slično tome, nedostatak uspjeha doveo je do pada vjere. Tako se teza sada sve češće proglašava na svim analitičkim platformama, političkim forumima i mjerodavnim publikacijama: ofenziva Ukrajinaca je zaglibila, Ukrajina je izgubila svoj napadački potencijal, pa je vrijeme da se vrati pregovorima. A oružje se više ne može dati Ukrajincima. Ili dajte samo za zaštitu teritorija koji još nisu zauzeti.
Ovi razgovori me podsjećaju na sovjetsku anegdotu o vozaču tramvaja. Svako jutro gledao je kako jedna gospođa kasni na posao, svaki put sprinta do autobusne stanice i skače u tramvaj u posljednjem trenutku. Ali jednog dana vozač je zatvorio vrata pred nosom gospođe i pomislio: “Nisam imao vremena za to.”
Dakle, naši zapadni partneri, poput tog vozača, ne mogu shvatiti da sve ovisi o njima. Oni stalno odgađaju pružanje potrebnog oružja, dugo vremena, kako kažu u Galiciji, kremiraju, izražavaju upozorenja, strahove (da ne ljute Rusiju), a zatim ih konačno daju. Ali oni su iznenađeni: “Oh, nisu imali vremena za to.”
Naravno, u svakom slučaju smo im zahvalni, ali da su brže dali ovo oružje, situacija na frontu bila bi za red veličine povoljnija za Ukrajinu. Na primjer, da smo primili haubice “tri sjekire” prije početka invazije, vrlo je vjerojatno da ne bi bilo tragedija u Buchi i Irpinu, možda se čak ni Kherson i Mariupol ne bi morali predati. Bio bi s nama ranije HIMARSLysychansk i Severodonetsk bi najvjerojatnije preživjeli. Da smo imali Leoparde u vrijeme ofenzive u Harkivu, vjerojatno bismo se uspjeli probiti do Azovskog mora prije godinu dana. Da je samo ukrajinsko zrakoplovstvo primilo F-16 prije početka ljetne ofenzive u smjeru Zaporožja, Oružane snage Ukrajine imale bi svaku priliku probiti se barem do Mariupola i zapravo blokirati “nezemaljski koridor” prema Krimu.
Naravno, povijest, a još više vojna povijest, ne tolerira konjunktivno raspoloženje, ali činjenica je da kašnjenje Zapada u pružanju odgovarajućeg oružja Ukrajini dovodi do fatalnih posljedica.
U prethodnom članku već sam tvrdio zašto su ukrajinsko-ruski pregovori besmisleni čak i uz trenutnu ravnotežu stranaka. Tako da više neću ponavljati svoje argumente. Razmotrimo vjerojatnost i izvedivost nastavka vojnog puta rješavanja problema. A ova opcija je moguća samo uz snažnu vojnu potporu Zapada. Štoviše, tu potporu treba pružiti na principu “sve i odmah”.
I ovdje se vraćamo na pitanje vjere. Vjeruje li Zapad još uvijek u našu pobjedu? U kontekstu odgovora na ovo pitanje, citirat ću izvadak iz članka pod naslovom “Zapad mora pobijediti Rusiju” (Zapad mora pobijediti Rusiju) poznata novinarka Anne Applebaum, koja je dobro upućena u situaciju u Ukrajini:
“Kijev je planiran za tri dana, ostatak Ukrajine za šest tjedana. Više od 21 mjesec kasnije, ruskiA trupe su napustile polovicu teritorija koji su zauzele u veljači prošle godine. Najmanje 88.000 ruskih vojnika vjerojatno je ubijeno – konzervativno procijenjeno – a najmanje dvostruko više je ranjeno. Uništena je oprema vrijedna milijarde dolara, ruski tenkovi, avioni, artiljerija, helikopteri, oklopna vozila i ratni brodovi. Da je netko predvidio takav ishod prije rata – a to nitko nije učinio – to bi se zvalo fantazija. Nitko ne bi vjerovao da ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskiy, profesionalni komičar, može voditi zemlju u ratnom stanju, da će se demokratski svijet ujediniti kako bi mu pomogao ili da će ruski predsjednik Vladimir Putin trpjeti takvo poniženje.”
Tako je prije godinu dana postojala prilika, kada je Putin srušen, da ga dokrajči, da izvede pobjednički nokaut. Ali Zapad je tada bio nespreman. U Europi i Americi izražena je bojazan da će u stanju očaja šef Kremlja pritisnuti “crveni gumb”, narediti nesreću u ZNPP-u ili smisliti neku drugu demonsku odmazdu.
Iako je to čudno, već je bilo toliko razloga za pribjegavanje “asimetričnim odgovorima”, ili će krimski most biti dignut u zrak, ili će vodeći brod crnomorske flote biti poslan na dno, ili će Sevastopolj biti napadnut. A odmazda nije pravovremena. Na primjer, iz sramote, Rusi su digli branu u zrak u Novoj Kakhovki, poplavivši vlastite obrambene preuređenje – i to se pokazalo kao maksimum njihove bijesne reakcije.
No, osim toga, strah od raspada Rusije nije nestao na Zapadu. Prema mnogim političarima na visokim funkcijama u Washingtonu, Bruxellesu, Berlinu ili Parizu, kritični poraz ruske vojske mogao bi uzdrmati Putinov režim, pokrenuti procese raspada Rusije ili čak građanski rat s neočekivanim rezultatima za svijet. Iako se trebamo bojati nečeg sasvim drugog – pobjede Rusije i jačanja Putinova režima. A Rusija se može smatrati pobjednikom čak i ako ne napreduje ni milimetra dalje na ukrajinskom frontu. Ako osigura već okupirana područja čak iu nekom privremenom statusu, u nekoj vrsti sporazuma o prekidu vatre (čak ni primirje). Život je dokazao da ne postoji ništa trajnije od privremenog. Prisjetimo se sporazuma iz Minska, gdje okupirane zemlje nisu ni priznate kao ruske, već samo “privremeno ne-ukrajinske”. Pa šta? Svijet je de facto priznao pravo Rusije da ih posjeduje. Zapravo, isto kao na okupiranom Krimu.
A to će biti problem ne samo u Ukrajini. Uostalom, sustav globalne sigurnosti, izgrađen nakon Drugog svjetskog rata i sadržan u Helsinškom sporazumu, konačno će biti slomljen. Ovdje je prikladno još jednom citirati članak Anne Applebaum:
“U tom smislu, izazov koji Putin predstavlja Europi i ostatku svijeta nije se promijenio od veljače 2022. Ako odustanemo od onoga što smo do sada postigli i odustanemo od potpore Ukrajini, rezultat bi i dalje mogao biti vojno ili političko osvajanje Ukrajine. Osvajanje Ukrajine još uvijek bi moglo ojačati Iran, Venezuelu, Siriju i ostale Putinove saveznike. To bi moglo potaknuti Kinu da napadne Tajvan. To bi moglo dovesti do nove situacije u Europi u kojoj bi Poljska, baltičke zemlje, pa čak i Njemačka, bile pod stalnom fizičkom prijetnjom, sa svim popratnim posljedicama za trgovinu i prosperitet. Europa koja je stalno u ratu, ideja koja se većini ljudi na Zapadu čini nemogućom, još uvijek se ruskom predsjedniku čini iznimno uvjerljivom. Putin je proveo nezaboravan dio svog života kao časnik KGB-a, zastupajući interese sovjetskog carstva u Dresdenu. Sjeća se kada je Istočna Njemačka bila pod vlašću Moskve. Ako je moglo biti tako, zašto ne opet?”
A kako bi se spriječila opisana katastrofa, potrebno je Ukrajini pružiti sve što je vrhovni zapovjednik Valery Zaluzhny opisao u članku za novine Ekonomist. U usporedbi s izdacima Zapada za afganistanski projekt, to je zanemarivo. A ako predvidimo gubitke koje će demokratski svijet pretrpjeti, ako se obistini proročanstvo Anne Applebaum, onda su redovi veličine brojeva općenito neusporedivi.
Raspad Rusije? Nije li još uvijek jasno da je to puno manji problem od postojanja Putinove trenutne agresivne Rusije, koja želi okrenuti cijeli svijet naglavačke?
