Jedna od tema koja je bačena u ukrajinski informacijski prostor u sklopu kampanje protiv vodstva Oružanih snaga Ukrajine i osobno vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Ukrajine su predsjednički izgledi samog Valerija Zalužnyija. Suština ove tvrdnje može se ukratko formulirati na sljedeći način: kažu, Zaluzhnyi cilja na glavnu fotelju u Bankovoj ulici nakon prvih poslijeratnih izbora, tako da su njegove aktivnosti sada podređenije navodnim političkim ambicijama i budućnosti na novoj poziciji, a ne vojnim operacijama protiv okupatorskog kontingenta vojnika Ruske Federacije.
U kojoj je mjeri ova teza o Valeryju istinita, ni mi ni bilo tko drugi (osim njega samog) ne možemo znati. Barem do sada to nije potvrdio ni svojim postupcima ni izjavama. No, ovaj članak neće govoriti o potpuno hipotetskim ambicijama vrhovnog zapovjednika, jer do kraja rata, do ukidanja izvanrednog stanja, ne može se govoriti o bilo kakvim izborima – bez obzira koliko ih netko želi držati pod raketama, Shahedsom i više raketnih bacača. Razgovarajmo o nečem drugom.
O tome je li doista moguće da Valerii Zaluzhnyi (ili netko drugi iz vojnog zapovjedništva) postane politički prvak, iako samo on ima stvarne šanse i koje prednosti takva opcija može imati za Ukrajinu.
Dakle, za početak, napomenimo da vojni čovjek na čelu države nipošto nije varka. I ne, ne govorimo o nekim prapovijesnim vremenima, ne o vojnoj diktaturi (koju neki očajni ljudi žele vidjeti u našoj zemlji, ne shvaćajući zašto je, prvo, nemoguće, i drugo, štetno) ili pokušaju Georgija Žukova da preuzme vlast u Sovjetskom Savezu, već o potpuno demokratskim zemljama. Na primjer, 1953. godine na predsjedničkim izborima u Sjedinjenim Američkim Državama pobijedio je bivši general, vrhovni zapovjednik Europskih ekspedicijskih snaga, vitez Reda pobjede – jedan od dva predstavnika kapitalističkih država! – Dwight Eisenhower. Šest godina kasnije, francuski brigadni general Charles de Gaulle postao je prvi predsjednik Pete Republike.
Stoga hipotetsko predsjedništvo Valerija Zaluzhnyija neće biti nešto jedinstveno. Ali hoće li biti korisno? I hoće li to uopće biti?
Ovdje leži najveća opasnost. Budući da kandidatura takvog karaktera kao vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Ukrajine, nakon uspješnog (ili više ili manje uspješnog) završetka vojne kampanje protiv druge vojske na svijetu, može biti korisna samo ako postoji širok javni konsenzus. I ne radi se toliko o biračkom tijelu koliko o političkim elitama.
I ovdje je vrijedno prisjetiti se kako je izabran prvi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Tada su se predstavnici svih političkih struja složili da George Washington, kao utemeljitelj Sjedinjenih Država, treba biti izabran sa stopostotnim rezultatom. To je bilo potrebno kako bi se spriječile bilo kakve podjele u društvu, u mladoj, novostvorenoj državi. Stoga svaki izborni (u Sjedinjenim Državama, podsjećamo, postoji neizravni izborni sustav, gdje predsjednika ne biraju birači, već posebno određeni ljudi, izbornici) nužno daju jedan od njegova dva glasa za Washington. Tako je bilo i na oba izbora, 1789. i 1792. godine. A onda je počela uobičajena politička borba za SAD, koju još uvijek vidimo.
Valerii Zaluzhnyi može postati takav “utemeljitelj” nove, europske, euroatlantske Ukrajine. No, za to je nužno da sve političke snage – barem one dvije glavne, “Sluga naroda” i “Europska solidarnost” – sigurno dijele to stajalište. I svi su zajedno nominirali Zaluzhnyija, naglašavajući potrebu za njegovim gotovo neospornim (čak i ako je formalno s protivnicima) izborima.
Koliko je ova opcija realna? Nakon činjenice da čak ni rat u Ukrajini nije doveo do stvaranja vlade nacionalnog spasenja, a vlasti nastavljaju spotaknuti oporbene zastupnike, teško je ozbiljno govoriti o stvarnosti Zaluzhnyijeve univerzalne nominacije za predsjednika. Čak i njegova pobjeda u klasičnoj predizbornoj kampanji značit će da će se dio Ukrajine oštro suprotstaviti jučerašnjem vrhovnom zapovjedniku. I sav ujedinjujući učinak ovog predsjedništva jednostavno će nestati i prije inauguracije. Svako značenje će biti izgubljeno.
Naravno, protivnici takve ideje uvijek mogu zastrašiti lakovjerno biračko tijelo pričama o hunti, o vojnoj diktaturi koja će doći s predsjednikom Zaluzhnyijem. Zato bi druga točka takvog de facto društvenog ugovora trebala biti jasna dioba vlasti. Zapravo, u granicama definiranim trenutnim Ustavom.
To jest, predsjednik će biti odgovoran za ono što mu je povjereno Temeljnim zakonom: vojsku i diplomatski zbor. Zaštita države od Rusije i vanjskopolitička borba za euroatlantske integracije (prije prvih poslijeratnih izbora Ukrajina vjerojatno neće imati vremena pridružiti se NATO-u, a kamoli EU). A svime ostalim – gospodarstvom, kulturom itd. – trebali bi se baviti profesionalni političari koji će formirati novu Radu nakon prvih poslijeratnih parlamentarnih izbora. I u ovome U Verhovni Rada ne bi trebalo biti “Zaluzhnyijeve frakcije”, jer (a) njegova osoba mora biti predmet konsenzusa, tako da jednostavno neće biti nikoga tko bi se miješao u predsjednikove vojne i diplomatske aktivnosti, (b) to će naglasiti odsutnost bilo kakvih političkih ambicija, planova za preuzimanje vlasti itd.
Suština projekta “Predsjednik Zaluzhnyi” je da Valery Fedorovych postane ujedinjujuća figura u iznimno teškom poslijeratnom razdoblju, da treba zadržati zemlju i društvo u cjelini, spriječiti ih da se razdvoje. I nakon jednog ili dva mandata (radije jedan, kao što je pokazalo razdoblje 2014.-2019., pet godina je sasvim dovoljno da se stvari riješe čak iu de facto bankrotiranoj zemlji), on mora mirno i patetično prenijeti vlast na svog nasljednika, predstavnika nove političke generacije. I otići ili u zasluženu mirovinu, ili u NATO ili europske strukture na neku počasnu poziciju.
Ali glavna stvar ovdje je politički konsenzus. To se teško može očekivati od sadašnje vlade i oporbe. Stoga je teško ozbiljno razmotriti projekt “Predsjednik Zaluzhnyi”. Da, ništa više od snova o tome “hoćemo li stići u Washington s novim i pravednim zakonom”…
