Osobnost svakog poznatog ukrajinskog suradnika privlači povećanu pozornost. Narodni zamjenik-izdajnik Oleksij Kovalev praćen je poput meksičke TV serije – ubijen ili samo ranjen, evo videa iz bolnice, a što će se dogoditi sljedeće, pa, konačno je sve završilo sretnim završetkom (za publiku, naravno, ali to su zakoni žanra). Sada je glavni lik sage “Izdati domovinu i dobiti metak (ili nož)” legendarni Oleg Tsarev.
Svi koji su se htjeli šaliti o carskom/krimskom masakru već su se šalili. Još uvijek nećemo saznati istinu o tome tko je napao bivšeg zastupnika (četiri mandata, dva puta izabran u izbornoj jedinici br. 40, isti onaj u kojem je “sluga”-“šumar” Trukhin pobijedio 2019.; pitam se kako su reagirali na pokušaj atentata na svog nedavnog idola u Kamianskeu, Krynychkyju i Marhanetsu?). Ali možemo izvući određene didaktičke zaključke iz ove priče o Jalti.
Oleg Tsarev je klasičan tip ukrajinskog, čak i malog Rusa, izdajnika. S jedne strane, imao je posao, pozicije, zamjenik mandata u Ukrajini, pa čak i najavio svoju kandidaturu za predsjednika. S druge strane, još 2014. otišao je teroristima “DPR-a” pod ruskom kontrolom, gdje je čak postao “predsjednik” “parlamenta” ove kvazidržavne strukture, koju svijet ne priznaje.
Naravno, podržavao je potpunu invaziju. Ali kada je “nešto pošlo po zlu”, kada su ruske okupacijske snage usporile i čak se počele povlačiti s okupiranih područja, Oleg Tsarev počeo je kritizirati ruske vlasti zbog tih neuspjeha. Kasnije je čak objavio da “tonton-makoutes” Ramzana Kadirova (poznat kao “Kadyrovites”) pljačka “oslobođeni” Mariupol.
Tsarevljeva retorika nezadovoljna je pravim ruskim propagandistima. Tako je jedan od stupova Putinove propagandne mašinerije, Vladimir Solovyov, više nego otvoreno nagovijestio da bi Oleg trebao zabiti jezik, jer bi se mogao naći u vrlo neugodnoj situaciji. I on, Solovyov, dao je vrlo zanimljivu – i otkrivajuću – izjavu da Oleg Tsaryov ne bi trebao vući “ukrajinske bilješke” u Rusiju. To je, prema ruskom propagandistu, stalna kritika “kroz usnu” svih i svega s čime je sam kritičar nezadovoljan.
Ove Solovyove riječi sadrže cijelu tragediju ukrajinskih izdajnika koji su prešli na stranu okupatora. A to se ne odnosi samo na Olega Tsareva. Na primjer, Tatyana Montyan, koja čeka suđenje i zatvorsku ćeliju u Ukrajini, također je dobila svoj dio “komplimenata” od ruske medijske službe Kremlja, rekavši da kritizira ruske vlasti, rusku vojsku i općenito izgleda kao prognani kozak.
Naravno, ni Tsarev, ni Montyan, ni Chalenko i Marmazov nisu nikakvi “ukrajinski agenti”. Samo što oni, oni koji vode aktivan javni život, nisu mogli razumjeti vrlo važnu točku. Kremlj je trebao njihovo “govorenje istine” samo u situaciji kada su bili u Ukrajini. A kritika, odnosno kritika iz njihovih usta, bila je usmjerena na ukrajinske vlasti. A u Rusiji ne možete kritizirati vlasti. Zabranjen. A ako netko misli da ovdje, tu i tamo kritiziraju, onda je to samo predstava. Izvedba. Hrvanje Nanai dječaci. Baš kao što je to bilo u sovjetskim vremenima, kada su “Fitil”, “Literaturnaya Gazeta” i drugi ventili za ispuštanje pare mogli kritizirati samo one pojave i one ljude čije je dopuštenje izdano u zgradi Središnjeg odbora CPSU-a na Starom moskovskom trgu.
No, Tsaryov i Montyan, uz svu svoju proruskost, odrasli su i formirali se u ukrajinskom političkom svijetu. Gdje je, unatoč svim konvencijama, iznimkama i nijansama – kritici vlasti, kritika općenito potpuno organski dio života. To je normalan, običan proces, koji, bez obzira na to kako se netko odnosi prema predmetima kritike, na ovaj ili onaj način navikne na njega za 30 godina. A onda, nakon što su se našli u potpuno drugačijem svijetu (a činjenica da je potpuno drugačije postala je jasna već 2000. godine, kada se u Rusiji dogodilo nešto što se nikada nije dogodilo i nikada se neće dogoditi u Ukrajini – izbor unaprijed određenog i javno određenog nasljednika prethodnog predsjednika), ti ljudi jednostavno automatski koriste sve svoje vještine razvijene tijekom desetljeća ukrajinskog života.
To se, usput, odnosi ne samo na javne osobe. Na Krimu, u prvim godinama nakon aneksije, ljudi su odlazili na skupove sa zahtjevima, pa čak i zahtjevima – nije bilo važno o čemu se radi, glavna stvar je bila u samoj činjenici takvih skupova. A u Rusiji, gdje su navodno toliko težili, to dugo nije bilo dopušteno. Zato što je izjašnjavanje protiv vlasti haram. (A muslimanski izraz ovdje nipošto nije slučajnost, jer je Rusija odavno nadišla europski, kršćanski, demokratski i pluralistički svijet, brzo se približavajući azijskim standardima javnog života nakon 24.02.2022.)
Vlasti su brzo postavile obične ljude na svoje mjesto, iako čak i sada, u desetoj godini života pod kontrolom Kremlja, neki stanovnici Krima još uvijek dopuštaju nostalgične uzdahe da “za UkrajinuBilo je bolje.” No, javne osobe, kao što je Tsarev, sasvim iskreno su vjerovale da će proći pored ove sudbine. Jer su na istoj strani s Putinom, Patruševim, Solovyovim, Simonyanom i Kadirovim.
Ali ispostavilo se da biti na istoj strani s njima znači biti kraljevi robovi. I njegov glavni oprichnik. A kmetovi nemaju pravo kritizirati cara, oprichnikija i druge nedodirljive. Moguće ih je spomenuti, ali samo kako bi se pohvalili (u slučaju Putina) ili ispričali (u slučaju Kadirova). Čak i Artemy Lebedev, koji si je prije nekoliko godina dopustio da napravi hrabre postove o gospodaru Čečenije, nazivajući ga “bratom” i pozivajući ga da se smiri sa svojim prijetnjama, sada se samo tiho ispričava, i to ne za ništa specifično, već općenito, “u cjelini”, za svaki slučaj.
Jer Lebedev, unatoč svoj svojoj prividnoj civilizaciji i modernosti, vrlo dobro poznaje pravila igre, jer je odrastao s njima od rane dobi. I Tsaryov i Montyan odrasli su u različitim uvjetima. A sada se moraju ili slomiti kako bi postali pravi Rusi (i najnižeg stupnja, jer sva mjesta za kruh zauzimaju pravi Rusi, a to će uvijek biti podljudi, uvijek će ih se podsjećati tko su i odakle dolaze), ili …
Međutim, definitivno im nećemo požaliti. Ali nije naodmet objasniti onim Ukrajincima koji također žele dobiti neke materijalne koristi koketiranjem s neprijateljem. Tako da shvate da je maksimum koji ih može čekati najniže prečke tamošnje divovske piramide. I to samo ako vrlo brzo nauče šutjeti u Moskvi. A ako si dopuste i najmanju kritiku (sasvim logičnu i korisnu, da budem iskren) protiv kremaljskih nebeskih i njihovih vjernih slugu, sve neće završiti sretnim završetkom.
