Druga jesen velikog rusko-ukrajinskog rata bliži se kraju. Studeni 2023. bliži se kraju, bilo je očekivano … Zapravo, očekivali smo neugodne stvari. U usporedbi s istim razdobljem prethodne godine, kada su Rusi već granatirali objekte energetske infrastrukture diljem Ukrajine, mnogi su čekali drugu sezonu reality showa Blackout. Kupljeni su generatori i stanice za punjenje, neprekidna napajanja i razne svjetiljke. Gorko iskustvo jeseni-zime 2022/23 poguralo je Ukrajince na aktivnu pripremu, što se do sada pokazalo nepotrebnim. I, možda, tako će ostati do proljeća.
Koji je razlog? U tim “urbanim legendama” o navodnom upozorenju iza kulisa s ukrajinske strane na rusku stranu – kažu, ako pogodite naše termoelektrane, uništit ćemo vaše kao odgovor? Može se, naravno, vjerovati u takve teorije zavjere. Ali sjetimo se otvorenih upozorenja. Oni koji su bili upućeni Rusiji prije invazije, pa čak i tijekom punog rata, bilo ih je dovoljno. Jesu li imali snažan utjecaj na vodstvo Kremlja, jesu li uspjeli promijeniti odluku Kremlja? Odgovor je očigledan – nisu mogli.
Stoga treba priznati da je jedina stvarna opcija koja objašnjava odsutnost masovnih raketnih napada na Ukrajinu, posebno na objekte energetske infrastrukture, nedostatak dovoljnog broja raketa. Kao i razumijevanje da je ukrajinska protuzračna obrana ove godine ozbiljno ojačala. Iako drugi čimbenik nije toliko presudan, jer, recimo, u blizini Avdiivke, unatoč svoj snazi ukrajinske obrane, Rusi bacaju i bacaju svoje “mesne” mobikove i ugovorne vojnike u bitku, štedeći ovaj resurs, koji je, usput rečeno, mnogo teže obnoviti nego uspostaviti proizvodnju raketa. Samo što je raketa napravljena brže nego što osoba raste od djeteta do mobilizacijske dobi.
Rusi nemaju rakete. Oni nemaju resurse i mogućnosti. Zato krajem studenog nismo doživjeli niti jedan veliki raketni napad. Jer da te rakete postoje, ništa ih ne bi zaustavilo. Niti su ih upozorenja Zapada, posebno u vezi s Sjevernim tokom 2, zaustavila prije početka rata u punom opsegu. Ovaj mehanizam djeluje samo u jednom smjeru – ako se odluka donese, ona će se provesti, bez obzira na cijenu za Ruse. Ali ako se ispostavi da je cijena nepristupačna, onda ih nema potrebe upozoravati.
Zapamtite ne jesen, već proljeće 2022. Kada su ruske trupe bile na periferiji Kijeva – i na desnoj i na lijevoj obali. To je bio trenutak kada su okupatori bili najbliži glavnom gradu Ukrajine. Naravno, čak ni zarobljavanje Kijeva ne bi ozbiljno promijenilo ništa u trenutnom ratu – ali ne govorimo o objektivnoj stvarnosti, već o ruskom pogledu na nju. Bilo je važno da Kremlj zauzme Kijev. Ali nisu. I općenito, pobjegli su iz Kijeva, Žitomira, Chernihiva i Sumyja. Zašto? Da, jer nisu imali sredstava za nastavak neprijateljstava. Na isti način pobjegli su iz Khersona, gdje je poraz bio očigledan. Poraz nije u smislu uništavanja trupa – već u smislu gubitka teritorija. Zato su okupacijske jedinice povučene – ne zbog izmišljene brige generala Surovikina za vojnike (kada su u ruskoj vojsci generali bili zabrinuti za sudbinu vojnika), već zato što je bilo nemoguće zadržati taj teritorij.
Dakle, Rusi se predaju samo kada nemaju sredstava za borbu. To je navodno očigledan postulat, ali neće biti suvišno ponoviti ga. A evo i zašto. Upravo se ove jeseni tema formata pristupanja Ukrajine NATO-u konačno pojavila u javnom prostoru na Zapadu. Navodno se Ukrajina u cijelosti pridružuje, ali sigurnosna jamstva navedena u članku 5. Sjevernoatlantskog ugovora primjenjivat će se samo na teritoriju koji kontrolira ukrajinska vlada.
I to postavlja pitanje. Hoće li ovo upozorenje zaustaviti Rusiju ili će onemogućiti napad, čak i ako ne projektilima, već bespilotnim letjelicama – koje sada aktivno koriste okupatori – na mirne ukrajinske gradove? Ili će Rusi stati u ovom slučaju samo kada im je poraz očigledan?
Nitko ne zna odgovor na ovo pitanje. Jer to je, zapravo, odgovor na pitanje “koliko je rusko strateško nuklearno oružje spremno za barem ekvivalentan odgovor?” A možda i sam ruski glavni stožer to ne zna. Uostalom, s obzirom na to kako su se pripremili za potpunu invaziju, s obzirom na katastrofalan (za okupatore) neuspjeh blitzkriega i ne samo njega, pojavljuju se sumnje u adekvatnu procjenu objektivne stvarnosti od strane ruskog vojnog i političkog vodstva.
I ostaje pitanje jesu li pristaše takvog “skraćenog” pristupanja Ukrajine NATO-u u pravu kada tvrde da će nakon ove odluke (ili barem pružanja “švedsko-finskih” sigurnosnih jamstava Ukrajini prije ulaska u Savez) svaki rat na teritorijima pod kontrolom ukrajinske vlade prestati. I raketa i dron.
Međutim, još uvijek postoji verzija, iako na rubu s teorijom zavjere da je to razlog zašto se upravo pojavila tema sigurnosnih jamstava za mirni dio Ukrajine, budući da Zapad ima informacije o stanju raketnog programa te agresorske zemlje i razumije da Rusija jednostavno nema što pucati na Ukrajinu. Stoga u određenoj mjeri ta sigurnosna jamstva čak idu u ruke Kremlja – neće biti potrebe objašnjavati zašto Ukrajinci sjede u toplini i sa svjetlom, a ne kao prošle godine. Ipak, jasno je: “Želite li nuklearni rat s cijelim NATO-om?”
Drugi studeni punog rata se bliži kraju. Studeni, koji nam pokazuje glavnu Ahilovu petu okupatora – nedostatak resursa i mogućnosti. I to je ono što bi na kraju trebalo dovesti do konačnog poraza Kremlja u Ukrajini. A kako će to točno biti uokvireno za ruske kmetove – kao “gesta dobre volje”, “vratit ćemo se” ili “Putin je spasio svijet od nuklearne apokalipse” – to nas više ne bi trebalo zabrinjavati.
