“Predsjednik Putin pokušava izvrnuti povijest kako bi pokušao opravdati svoj ničim izazvan i brutalan rat protiv Ukrajine”, rekao je američki državni tajnik Anthony Blinken povodom 77. godišnjice Dana pobjede u Europi.
Doista, proglašavajući svoju takozvanu “specijalnu vojnu operaciju” (zapravo, potpunu eskalaciju rusko-ukrajinskog rata, koji je počeo u proljeće 2014.), ruski predsjednik nazvao je svoje ključne zadaće “denafikacijom” i “demilitarizacijom” Ukrajine – dvije od četiri komponente koje su bile dio programa “četiri D” 1945. godine – u odnosu na poslijeratnu Njemačku i Austriju (Putin nije spomenuo druge dvije – “demokratizaciju” i “dekartelizaciju”). Pa, to je “hvala”).
Međutim, privlačnost ruskog vođe povijesnim kontekstima nije nova, dogodila se mnogo prije 2022. godine.
“Rusija je bila i ostat će velika zemlja”, rekao je Putin u svom članku (koji je zapravo postao njegov prvi politički dokument) “Rusija na prijelazu tisućljeća”, koji je objavljen 30. prosinca 1999., dan prije ostavke Borisa Jeljcina na “Novu godinu” s mjesta predsjednika.
Od tada, uz ekonomske i vojne čimbenike, humanitarna komponenta (promicanje ruskog jezika, kulture i povijesti) postala je sastavni dio ruske domaće i, što je najvažnije, vanjske politike. Štoviše, prvi “Putinov” vanjskopolitički koncept Ruske Federacije 2000. godine jasno je proglasio stvaranje “pojasa dobrosusjedskih odnosa duž perimetra ruskih granica”, zaštitu prava i interesa ruskih građana i sunarodnjaka u inozemstvu i pomoć u stvaranju pozitivne percepcije Rusije u svijetu.
Međutim, tijekom svoja prva dva mandata, ruski vođa se još uvijek bavio drugim pitanjima – drugim ratom u Čečeniji, jačanjem vertikale moći, “deoligarhizacijom” Rusije (nakon čega se, međutim, broj oligarha tamo nije smanjio) i uspostavom državne kontrole nad ruskom plinskom, naftnom i medijskom sferom.
A priča… Iako je krajem travnja 2005. godine Putin prvi put iz visokog rostruma (pred Saveznom skupštinom Ruske Federacije) rekao da je raspad SSSR-a možda najveća geopolitička katastrofa dvadesetog stoljeća, u tom razdoblju aspekt prošlosti djelomično je ostao samo počast povijesnim obljetnicama, posebno oko teme takozvanog “Velikog Domovinskog rata” – kamenog temeljca za svjeor kasnog sovjetskog Homo sovieticija i postsovjetskog (pro)ruskog šovinista.
Konkretno, Pobjednička parada u Moskvi 2005. godine, tempirana da se podudara sa 60. obljetnicom završetka Drugog svjetskog rata u Europi, postala je pravi “praznik pompe”. Međutim, u to vrijeme, u pratnji uglednih gostiju – vođa najrazvijenijih svjetskih igrača koji su došli u rusku prijestolnicu – predsjednik Ruske Federacije još uvijek je bio prilično suzdržan, nije tvrdio iznimnost pobjede SSSR-a (čitaj – Rusija) u ratu, naprotiv, naglasio je da Moskva nikada neće podijeliti “pobjedu na svoju ili tuđu” i da će se sjetiti pomoći saveznika iz anti-Hitlerove koalicije.
Međutim, nije zaboravio na sadašnjost, među poviješću. Prvo je naglasio da je “9. svibnja sveti datum za sve zemlje ZND-a”, pa je stoga “jedna žalost, jedno sjećanje i jedinstvena dužnost prema budućim generacijama” potaknula daljnju potporu “povijesnom srodstvu, zajedničkim mislima i zajedničkim nadama” – vjerojatno, po Putinovom mišljenju, u okviru integracijskog projekta “Zajedničkog gospodarskog prostora” nadahnutog njime. Drugo, također je istaknuo “povijesno pomirenje između Rusije i Njemačke” (koje je, usput rečeno, 2000-ih sve više počelo mirisati na “ruski plin”, a zatim na projekte Sjevernog toka).
Na kraju, kada se Kremlj, čini se, već bavio politikom i ekonomijom, došao je do humanističkih znanosti još aktivnije. Organizacijski, sve je to utjelovljeno u stvaranju Zaklade Russkiy Mir 2007. i Rossotrudnichestva u ruskom ministarstvu vanjskih poslova, koje je izravno imalo za cilj promicanje ruskih studija (ne u širem smislu, već, zapravo, u pro-kremaljskom smislu) kroz mrežu stranih ruskih znanstvenih, kulturnih i informacijskih centara kroz “meku moć” i izgradnju pozitivne slike same Rusije, njezine vlade i osobno Vladimira Putina (pa čak i tada, kada je Dmitrij Medvedev postao predsjednik 2008. godine, a jučerašnji šef države bio je na čelu vlade).
I sam Putin se u svojim govorima sve češće okretao povijesnim pitanjima, ovaj put na izravno političkim (a ne memorijalnim) platformama (osobito međunarodnim), djelomično opravdavajući trenutno stanje stvari povijesnim aspektom.
Konkretno, tijekom zloglasnog govora u Münchenu 2007. godine, branio je pravo Rusije da igra odlučujuću ulogu u željenom “multipolarnom” svijetu sa svojom “više od tisuću godina povijesti”.
Međutim, takva odvratna stajališta, na primjer, o Ukrajini kao državamaZa sada je umjetno stvoren iz istočnoeuropskih i povijesnih ruskih zemalja, ostao je samo počast zatvorenim sastancima i neformalnim razgovorima (na primjer, navodno tijekom NATO summita u Bukureštu 2008.), a takve su izjave javnosti prijavljene iz nekih anonimnih izvora neimenovanih delegata.
Kako bi provjerio kako će društvo percipirati takve povijesne gluposti, uvijek je postojao Žirinovski, koji se postupno pretvorio iz klauna ruske politike u Putinov glasnik, kroz koji je izrazio svoje stavove, ne riskirajući gubitak ugleda pred zapadnim partnerima u to vrijeme (da, ruski vođa je u to vrijeme puno brinuo o tome). A to ne spominje tone relevantne pseudopovijesne literature, koja se u to vrijeme počela proizvoditi u tisućama primjeraka u Rusiji iu post-sovjetskom prostoru.
Međutim, što je Putin čvršće osjećao svoju poziciju na vrhu domaćeg političkog života u Rusiji, i, u konačnici, na globalnoj geopolitičkoj šahovskoj ploči, to su češća njegova “povijesna razmišljanja” i o Rusiji i o svijetu. Na primjer, u prosincu 2010., tijekom “izravne linije” s Rusima, Vladimir Vladimirovič (tadašnji premijer) dao je dvije izjave o prošlosti. Prvo je rekao da bi i bez Ukrajine (ili druge sovjetske republike) sama Rusija pobijedila u Drugom svjetskom ratu. I, drugo, ponovno je “tugovao” zbog raspada SSSR-a, iako je priznao da “tko ga želi obnoviti u svom bivšem obliku nema glavu”.
No, nesumnjivo, katalizator Putinovih “povijesnih studija” bio je njegov početak oružane agresije na Ukrajinu u proljeće 2014. godine – u pozadini ruske okupacije Krima, a zatim dijela Donbasa s paralelnim pokušajima da se “uzdrma” politička stabilnost u južnim i istočnim dijelovima Ukrajine pod markom takozvanog “Ruskog proljeća”.
Već u takozvanom “krimskom govoru” kremaljski diktator opravdao je potpuno kriminalne akcije ruske vojske i lokalnih suradnika u veljači i ožujku 2014. na poluotoku “zajedničkom poviješću koja seže stoljećima unatrag” i njezinom simbolikom za “rusku vojnu slavu i neviđenu hrabrost”. Usput, u istom govoru, možda po prvi put, Putin je izravno izjavio da su boljševici nepravedno prenijeli “teritorije povijesnog juga Rusije” u sovjetsku Ukrajinu.
U budućnosti je redovito razvijao potonju tezu, osobito u travnju i studenom 2014., javno govoreći o postojanju svojevrsne “Novorossiya” na jugu i istoku Ukrajine, od Odode do Harkiva, različitog od ostatka Ukrajine. Uostalom, u to vrijeme, suradnici iz takozvanih “DPR” i “LPR” apelirali su na stvaranje istoimene “konfederacije”, ali nakon što je ovaj projekt proglašen zatvorenim godinu dana kasnije, u svibnju 2015., odgovarajuća retorika nestala je iz usta vlasnika Kremlja.
U sljedećih nekoliko godina, međutim, nikada se nije umorio od ponavljanja da su “Rus” i “Rusija” identični pojmovi (a rutenska država/politička/kulturna/duhovna baština je “ruska”), da su Rusi i Ukrajinci “jedan narod” sa zajedničkom poviješću, da je “Lavov” “poljski grad” koji je postao dio Ukrajine samo zahvaljujući sovjetskoj vlasti (kao i Transcarpathia, koja je bila mađarska, a Bukovyna rumunjska), te da je “Molotov-Ribbentrop pakt” bio opravdan. jer, kažu, pa, da, potpisali su ga, jer se SSSR “nije želio boriti”. Takva su stajališta posebno izrazio ruski predsjednik na sastanku s ruskim povjesničarima 5. studenog 2014., zapravo iznoseći ideološki okvir unutar kojeg bi trebali provesti svoja daljnja istraživanja. Na kraju, Rusko povijesno društvo, oživljeno 2012. godine, na čelu (pljesak!) tadašnjeg šefa Državne dume, a sada šefa ruske službe za vanjske obavještajne službe Sergeja Naryshkina, počelo je pomagati Kremlju u ovom pitanju.
U kontekstu Putinove “povijesnosti”, druge države su ga također “dobile”. Dovoljno je reći, na primjer, teze ruskog predsjednika da “Kazahstanci nikada nisu imali vlastitu državnost”, koju je doslovno stvorio (!) Nursultan Nazarbajev (a propagandisti nisu propustili priliku da još jednom podsjete da postoje, kao iu Ukrajini, cijele regije s pretežno ruskim govornim stanovništvom).
Majstor Kremlja počeo je posvećivati značajnu pozornost povijesti Poljske, osobito nakon što u jesen 2019. nije bio pozvan u Varšavu zbog događaja posvećenih 80. obljetnici početka Drugog svjetskog rata, a Europski parlament usvojio je Pakt Molotov-Ribbentrop i priznao SSSR kao suodgovoran s nacističkom Njemačkom za izbijanje Drugog svjetskog rata.
Kao odgovor, Putin je u prosincu 2019. rekao da je Sovjetski Savez posljednja europska država koja je potpisala pakt o nenapadanju s Njemačkom, “zamašnjak” Drugog svjetskog rata pokrenut je upravo na Zapadu (posebno Velikoj Britaniji i Francuskoj), dopuštajući podjelu Čehoslovačke u Münchenu 1938. godine, te interese Poljske i Mađarske na tamošnjem bavarskom sastankuc, kojeg zastupa sam Hitler (očito aludirajući na prijenos Cieszyn Šleske u službenu Varšavu i dio Transcarpathije i Slovačke u Mađarsku). A u rujnu 1939., prema Putinu, Crvena armija ušla je na istočne teritorije tadašnje Poljske tek “nakon što je poljska vlada izgubila kontrolu nad svojim oružanim snagama i nad onim što se događalo na teritoriju Poljske, a već je bila negdje na području poljsko-rumunjske granice”.
Nekoliko mjeseci kasnije, 23. siječnja 2020., Putin, govoreći u Jeruzalemu u Yad Vashemu povodom 75. obljetnice oslobođenja koncentracijskog logora Auschwitz (nije bio pozvan na komemorativne događaje u samoj Poljskoj), naglašavajući da je prije svega to bio “sovjetski narod … obranio svoju domovinu i donio oslobođenje od nacizma u Europu”, nedvosmisleno je nagovijestio da su, osim nacista, počinitelji zločina bili i “suučesnici, suučesnici u mnogim europskim zemljama” koji su zajedno “služili tvornicama smrti” (takav je antizapadni revizionizam!).
A 18. lipnja iste godine (četiri dana prije sljedeće obljetnice početka “Velikog Domovinskog rata” i šest dana prije Parade pobjede, koja je odgođena od 9. svibnja zbog pandemije Covid-19), ruski predsjednik otišao je još dalje, objavivši članak na stranicama američkog časopisa Nacionalni interes s naslovom “5 godina Velike pobjede: zajednička odgovornost prema povijesti i budućnosti”.
U njemu je još jednom naglasio da temeljni uzrok Drugog svjetskog rata nisu njemačko-sovjetski sporazumi, već “neuspjeli” Versailles-Washington sustav svjetskog poretka i, u konačnici, “Münchenska zavjera” iz 1938. između zapadnih zemalja i Njemačke (jer je samo SSSR bio zainteresiran za očuvanje Čehoslovačke!), pa su, prema Putinovoj logici, europski političari (a posebno vodstvo Poljske!) prvenstveno krivi za raspoređivanje još jednog globalnog vojnog sukoba.
Tadašnja službena Varšava “dobila” ga je od modernog ruskog vođe u drugom odlomku članka – optužio je poljsku stranu da sprječava SSSR, Veliku Britaniju i Francusku da sklope vojni savez protiv Hitlera tijekom travnja i kolovoza 1939. Međutim, kada je rat počeo, SSSR je jednostavno bio prisiljen poslati trupe u Poljsku kako bi “spriječio Wehrmacht da stigne do periferije Minska” (što je vjerojatno razlog zašto je 22. rujna 1939. održana zajednička parada s nacistima u Brestu!).
Konačno, u svom, oprostite na riječi “studija”, Putin spominje i baltičke zemlje, objašnjavajući da ih u lipnju 1940. nitko nije okupirao, a njihovo pristupanje odvijalo se na “ugovornoj osnovi i uz pristanak njihovih vlasti”, i općenito, kažu, “bilo je u skladu s međunarodnim i državnim pravom tog vremena”.
Godinu dana kasnije, u srpnju 2021., objavljena je još jedna “inteligencija” Vladimira Vladimiroviča – ovaj put s još jednim rječitim naslovom “O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca” (objavljena na oba jezika na službenim stranicama Kremlja!).
Njegov se sadržaj može svesti na nekoliko ključnih teza: Rusi, Ukrajinci (i Bjelorusi) – “jedan narod” (a njihovo područje je jedinstveni kulturni i duhovni prostor povijesne Rusije), podijeljen u srednjem vijeku zbog unutarnjih i vanjskopolitičkih čimbenika, ali kao rezultat toga ponovno se “ujedinio” pod žezlom Moskve (zapravo, definitivno – u vrijeme SSSR-a); raspad Sovjetskog Saveza – raspad same “povijesne Rusije”; došlo je do trijumfa nacionalista, osobito ukrajinskih nacionalista (sam ukrajinski nacionalni pokret u članku se tretira kao ništa drugo nego proizvod određenih intelektualnih krugova u Ukrajini uz potporu Austro-Ugarske u 19. stoljeću); Ukrajina unutar modernih državnih granica isključivo je boljševički proizvod; Tijekom 1990-ih i 2000-ih, zapadne zemlje pokušavale su na sve moguće načine samo oslabiti Rusiju, istovremeno šireći NATO na istok – blizu ruskih granica i, konačno, postupno pretvarajući jedan od integralnih dijelova “ruskog svijeta” – Ukrajinu u stranu neprijateljsku prema Kremlju – “antiruski” (i to, kažu, unatoč svim pokušajima ruske strane da održi dobrosusjedske odnose).
I sve bi bilo smiješno i ironično da, na temelju takvih uvjerenja, Putin ne započne svoju “posebnu vojnu operaciju”. I već tijekom potpune invazije, zbog čega su poginuli deseci tisuća ukrajinskih vojnika i civila (neću ni spominjati ruske gubitke), ne bi ponovio svoje naizgled pouzdano povijesno znanje i uvjerenja poput mantre, iskreno (ili možda ne) vjerujući da se borbom na ukrajinskom jugu i istoku “vraća i jača” ruske zemlje. kao što su, kažu, Petar I i Katarina II učinili u XVIII. Stoljeću. Istodobno, zaboravlja da se zapravo prva četvrtina 21. stoljeća bliži kraju izvan prozora, a današnji svijet nije svijet borbe imperija (iako, nažalost, diktature koje još nisu u potpunosti prevladane).
Međutim, postoji nešto što ohrabruje. Na primjer, Putinova posljednja izjava od 3. studenog 2023. da je Zlatna horda bolja za Muscovy od “Zapadnjačke osvajači.” Možda će uskoro odustati od ruskog naslijeđa?
Zaključno, vjerojatno bismo se trebali složiti da su potrebne “denafikacija” i “demilitarizacija”. Ali ne za Ukrajinu, već za samu Rusiju. Naravno, ne zaboravljajući na njegovu demokratizaciju i dekartelizaciju. Pa, moramo se sjetiti o de-ideologizaciji.
