Vladimir Putin nedavno je nagovijestio da bi mogao ostati predsjednik Rusije do 2030. godine. Amandmani na ustav 2020. omogućuju mu da proširi svoju vladavinu. Međutim, malo je vjerojatno da će za 10-12 godina i dalje biti na vlasti. Do tada se nakupilo previše hirova da bi se očekivala dugotrajna gerontokratska vladavina s njegove strane i njegove pratnje.
Putinizam pod prijetnjom
Najočitiji i najneposredniji čimbenik rizika za Putinovu vladavinu je rusko-ukrajinski rat. Ako se izgubi, Putinov legitimitet i njegov režim naći će se pod pritiskom i mogli bi propasti. Brza i uglavnom mirna zapljena Krima bila je kruna Putinove vladavine. Suprotno tome, dugotrajne borbe i gubitak vrijednog poluotoka bili bi njegov pad i konačni kraj.
Dodatni čimbenici rizika za sadašnji ruski režim povezani su s daljnjim izazovima u inozemstvu, posebno na Kavkazu. Gospodarska recesija i njezine društvene posljedice, ekološke i industrijske katastrofe ili unutarnja politička nestabilnost drugi su potencijalno opasni čimbenici za Putinovu vladavinu. Prigožinov ustanak u ljeto 2023. i nemiri u Makhachkali u jesen 2023. signaliziraju nezapamćen gubitak unutarnje kontrole.
Putinovo zdravlje također se može pogoršati, iako nećemo znati sa sigurnošću. Neki, poput moskovskog Valeryja Soloveya, čak vjeruju da sam Putin više nije živ i da njegovu ulogu sada igra dvojnik, te da je tajnik Vijeća sigurnosti Nikolaj Patrušev neslužbeni ruski vladar.
U svakom slučaju, iz ovog ili onog razloga, Putin (ili njegov dvojnik) će preminuti najkasnije 2036., a možda i mnogo ranije. Pitanje od milijun dolara: Što će se onda dogoditi s putinizmom? Može li sadašnji režim preživjeti s novim vrhovnim vođom ili kolektivnim vodstvom koje će nastaviti Putinovo nasljeđe? Ili će Putinov sustav doživjeti više ili manje spektakularan kolaps.
To nije samo intrigantno pitanje za političke analitičare. To je također izazov za ruske građane, kao i za stručnjake u području međunarodnih odnosa, ekonomije i kulture širom svijeta. Trebaju li se Rusi i ne-Rusi, strane vlade i privatni ulagači, domaće i međunarodne organizacije pripremiti za politički kontinuitet ili bi se trebali pripremiti za radikalne promjene u najvećoj zemlji svijeta?
Glatko klizanje u putinizam 2.0?
Neki promatrači Rusije očekuju urednu tranziciju vlasti unutar sadašnje političke elite i strukture. To će vjerojatno značiti nastavak postojećeg oblika unutarnjeg upravljanja i vanjskog ponašanja. U takvom scenariju moguća je adaptivna evolucija unutar postojećeg sustava, a ne njegovo rušenje. Režim bi se mogao degradirati na još centraliziraniji i neostaljinističkiji. Također se može vratiti protodemokraciji Jeljcinova pokojnog predsjedništva.
Ali koliko su poučne povijesne lekcije i komparativna razmatranja na kojima se temelje takve pretpostavke? Istina je da su i carska i sovjetska Rusija više puta predale vlast novom vođi u autoritarnom ili totalitarnom kontekstu. Drugi postsovjetski režimi također su promijenili svoje vođe, zadržavajući autoritarne sustave, kao i kontinuitet elita.
Međutim, ove prethodne ruske ili druge postsovjetske transformacije odvijale su se unutar određenih formalnih ili neformalnih institucionalnih ograničenja naslijeđenih iz daleke ili nedavne prošlosti. To uključuje dinastička načela, jednostranačku vladavinu ili ujedinjenje regionalnih klanova. Monarhijske, komunističke, patrijarhalne ili druge naslijeđene tradicije pružale su izričite ili implicitne upute. Usmjeravali su, ograničavali i uvjeravali aktere uključene u pregovore i provedbu prijenosa vlasti.
No, koliko su danas jaka različita formalna ograničenja i neformalna pravila ponašanja Rusije? Koji je stvarni značaj ruskog ustava, zakonodavstva i međunarodnih ugovora, s jedne strane, i korporativnog duha trenutne elite, međusobnog poštovanja i političkog prijateljstva, s druge strane? Je li neka od tih formalnih i neformalnih institucija, ili njihova kombinacija, sposobna moderirati mirnu tranziciju, kao i stabilizirati novu ravnotežu? Ta su pitanja ključna za budućnost Rusije, ali na njih nije lako odgovoriti.
Institucionalne zlouporabe i pad
U protekle 24 godine Putin i Co sustavno su slabili, potiskivali ili iskrivljavali većinu službenih ruskih institucija. Većina struktura, mreža i okruženja – bilo da se radi o nacionalnim izborima ili privatnom vlasništvu, Ruskoj pravoslavnoj crkvi, Ustavnom sudu, medijima ili političkim strankama – sve su ugrožene manipulacijom, instrumentalizacijom, odstupanjem od načela i(a) U mjeri u kojoj je to dopušteno odredbama ove Konvencije, Čak i najvažnija i najutjecajnija pozicija u Rusiji, ona predsjednika, ima nejasan status od čudnog mandata Dmitrija Medvedeva u njemu 2008.-2012.
Važno je podsjetiti da su posljednje tri promjene vodstva u Rusiji bile kontradiktorne i neizvjesne. Godine 1985. kandidatura Mihaila Gorbačova za mjesto glavnog tajnika Središnjeg odbora CPSU-a iznesena je tek nakon ozbiljnih sporova u Politbirou. Boris Jeljcin se 1991. kandidirao za predsjednika Rusije na izborima koji su uključivali niz alternativnih kandidata, od Vadima Bakatina do Vladimira Žirinovskog. Nekoliko puta nakon toga, Jeljcin je bio na rubu uklanjanja s vlasti. Krajem 1999. godine Vladimir Putin i njegova nova stranka Jedinstvo suočili su se s velikim političkim protivnikom na izborima za Državnu dumu u obliku stranke Rodina. Tek nakon Rodininog niskog rezultata na parlamentarnim izborima ruski oligarhijski klanovi podržali su Putina kao predsjedničkog kandidata 2000. godine.
Ti prijenosi moći obuhvaćali su sve više ili manje značajne neformalne interakcije. Oni su se odvijali kroz određene naslijeđene i prihvaćene procedure, uključujući izbore 1991. i 1999. godine. Pitanje je, koja će biti neformalna metoda i javni mehanizam za određivanje Putinova nasljednika ili niza nasljednika? Problem ruskog sukcesije je višedimenzionalni, a njegovo rješenje je nejasno u nekoliko aspekata.
Tri izazova za putinizam 2.0
Prvo, nejasno je kakve će posljedice izbor ovog ili onog novog vodstva imati za ključne dionike. Hoće li moći poboljšati, održati ili izgubiti svoje položaje, utjecaj, imovinu i / ili slobodu? I ako je tako, koliki su ulozi? Mogu li neki od njih čak i izgubiti živote.
Odgovori na ova pitanja teški su ne samo za promatrače, već i za same aktere. Pod Putinom je ponašanje ruske države postalo proizvoljno i neograničeno. Neki dionici mogu pitanje nasljeđivanja smatrati egzistencijalnim i u skladu s tim promovirati svoje kandidate.
Drugo, nejasno je tko će se ili neće htjeti boriti za predsjednika ili barem za pridruživanje novom kolektivnom vodstvu. U ruskoj eliti može biti nekoliko muškaraca i žena koji već razmišljaju o svojoj kandidaturi. Neki od njih imaju dovoljno političkih i/ili gospodarskih resursa da se kvalificiraju za najvišu dužnost. Drugi mogu imati ambicije, ali nemaju iskustva i novca.
Kome će FSB i druga ruska ministarstva i agencije za provedbu zakona dopustiti sudjelovanje u natjecanju za popunjavanje upražnjenih mjesta? Hoće li se različitim “vlastima” lako međusobno dogovoriti tko će ući, a tko otići? A što će se dogoditi ako se ne postigne konsenzus.
Ako Putin iznenada podnese ostavku ili umre (ili bude proglašen mrtvim), sadašnji premijer Rusije Mihail Mishustin postat će vršitelj dužnosti predsjednika prema ustavu. S obzirom na primjer Putina, koji je od premijera postao vršitelj dužnosti predsjednika, a zatim punopravni predsjednik 1999.-2000., Mishustin bi odjednom mogao postati politički teškaš. Međutim, on nije ni dobro povezan izvršitelj ni poznata javna osoba. Postoji čak i sumnja da je primio i drži svoju poziciju iz tih razloga. Vjerojatno budući premijeri pod Putinom (ili njegovim dvojnikom) mogu imati slične karakteristike.
Treće, a možda i najintrigantnije, kao i zbunjujuće pitanje: Tko će biti selektor koji će predložiti predsjedničkog kandidata za odobrenje naroda (kao i obično s unaprijed određenim rezultatima)? Hoće li to biti Vijeće sigurnosti ili manji ili veći krug ljudi? Tko će postaviti granice ovog kruga donositelja odluka?
Čak i ako se na ovaj ili onaj način stvori selektor, što se događa ako selektori ne uspiju postići konsenzus o željenom novom predsjedniku ili kolektivnom vodstvu? Konkretno, što se događa ako cijeli klanovi, ministarstva ili odjeli inzistiraju na različitim kandidatima? Može li se uopće dogoditi da utjecajni članovi potencijalnog biračkog tijela zauzmu suprotstavljene ideološke pozicije?
Obično je u takvoj situaciji preporučljivo prepustiti odluku ljudima. Međutim, narodni izbori u Rusiji nisu demokratski više od dva desetljeća. Putinovi “izbori” osmišljeni su kako bi dobili potvrdu građana o unaprijed određenom vođi, a ne kako bi se omogućila slobodna i poštena konkurencija na izborima.
Pobjednik predsjedničkih izbora u Rusiji bira se unaprijed, a ne glasovanjem. Iznenadni, neuvjerljivi nacionalni izbori bili bi u suprotnosti s obrascima ponašanja koje su tijekom dva desetljeća ukorijenile tisuće vladinih dužnosnika, stranačkih funkcionera, medijskih djelatnika i policajaca. Održavanje istinskih izbora za različite nacionalne, regionalne i lokalne birokrate odgovorne za njihoveTo možda neće biti moguće bez prethodnog osposobljavanja i/ili vanjske pomoći.
Zaključci
Dakle, u procesu promjene vodstva postoji trostruka neizvjesnost – o stopama, rasponu predsjedničkih kandidata i formi biračkog tijela. Rješenje bilo kojeg od ovih pitanja još nije institucionalno pripremljeno. Ni središnji odbor stranke, ni skupštine regionalnog klana, ni općeprihvaćeno dinastičko načelo, ni bilo koji drugi općeprihvaćeni postupak, ne mogu o njima autoritativno odlučivati.
Takva nesigurnost ne znači nužno kaotičan prijenos vlasti ili čak građanski rat. Međutim, čini kaotičan interregnum vjerojatnijim od glatkog prijelaza na putinizam 2.0. Naravno, nemoguće je predvidjeti koliko daleko će ići sukobi između utjecajnih dionika. S druge strane, pretpostavka da se sukobi tijekom prijenosa vlasti mogu izbjeći bila bi previše optimistična.
Umjesto toga, možda se priprema nova vrsta “vremena poteškoća”. Ako je odmak od putinizma 1.0 neuredan ili čak nasilan, malo je vjerojatno da će rezultat biti putinizam 2.0. Naravno, političko predviđanje je težak i nezahvalan zadatak. Ali već možemo reći da je institucionalni deficit u Rusiji potencijalno opasan za sve uključene strane. I Rusi i ne-Rusi trebali bi se pripremiti za težak proces nasljeđivanja. Budući ruski politički režim na ovaj ili onaj način razlikovat će se od sadašnjeg.
Prevedeno s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Prethodni članci projekta: Ukrajina – EU: Vrući završetak pregovora, Ukrajina – Bježanje od izbora, Istočno partnerstvo nakon arapskih revolucija, U iskrivljenom ogledalu, Prezren, Lukašenka ide u rat s Putinom, Između Moskve i Kijeva, Kobasica je kobasica, Moj Lavov, Putin u galijama, Poluotok straha, Ukrajina izumljena na Istoku, Novo staro otkriće, I trebalo je biti tako lijepo, novogodišnji dar za Rusiju, Hoćemo li razgovarati o povijesti, zastoju u Minsku
Izvorni naslov članka: Putinizm po Putinie
