Vijesti posljednjih dana ne pogoduju optimističnom raspoloženju. Protuofenziva, na koju je bilo toliko nada, konačno je zastala u selu Robotyne. Vrhovni zapovjednik Valerii Zaluzhnyi u članku za novine The Economist opisuje situaciju kao “slijepu ulicu”. Dnevnik Vrijeme iako na naslovnici ispisuje portret Volodimira Zelenskog, ali na samom dnu, sa stražnje strane, a članak o njemu je solidan trenos. U Zastupničkom domu američkog Kongresa trumpist je izabran za predsjednika parlamenta, kongresnici odgađaju vojnu pomoć Ukrajini. Svježa sociologija iz Sjedinjenih Država plaši nas mogućnošću pobjede Donalda Trumpa. U Europi postoji opasnost od pobjede proruskih snaga na parlamentarnim izborima. Slovačka je postala prva lasta u ovom trendu…
I upravo u tom informacijskom kontekstu u zapadnim medijima i na raznim platformama za raspravu raspravlja se o mišljenju o svrsishodnosti (ponekad čak i nužnosti) pregovora između Rusije i Ukrajine. Naša publikacija već je citirala mudre riječi njemačkog politologa, stručnjaka za ruska pitanja Andreasa Umlanda u vezi s eventualnim ukrajinsko-ruskim pregovorima, prisjetimo ih se ponovno, neće biti suvišno:
“U slučaju hipotetskih pregovora, dvije zemlje ne samo da bi morale međusobno razgovarati o brojnim političkim pitanjima, već i riješiti temeljni pravni spor. I ne samo to, Rusija već gotovo desetljeće krši međunarodno pravo na način koji je prije bio nezamisliv. Aneksije Moskve također su iz temelja izmijenile ruski domaći zakon. Na primjer, ukrajinski i ruski ustav jasno definiraju ista područja u istočnoj i južnoj Ukrajini, uključujući Krim. Vladimir Putin i Volodimir Zelenskij, kao predsjednici svojih država, također se smatraju od strane svojih naroda “jamcima” svojih ustava i dužni su ih provesti. Čak i ako jedna ili obje žele napraviti neku vrstu teritorijalnog kompromisa, osnovni zakoni njihovih dviju država izričito im to zabranjuju. To znači da se jedan ili oba ustava moraju izmijeniti prije nego što se mogu održati bilo kakvi materijalni mirovni pregovori. Međutim, za to će biti potrebna značajna većina glasova u relevantnom parlamentu. To je barem teško u slučaju Putinove Rusije i nerealno u slučaju Ukrajine.”
Dakle, pregovori a priori padaju u pravnu pat poziciju. Štoviše, teritorijalno pitanje je jedinstveno za Rusiju u kontekstu da su stanovnici najveće zemlje na svijetu ujedno i najpohlepniji za stranom zemljom. Čak su spremni raspravljati sa samim Putinom na toj osnovi, ako želi vratiti okupirana područja radi potpisivanja mirovnog sporazuma. O tome svjedoči najnovija ruska sociologija. Savjetujem svima da pročitaju rezultate ispitivanja javnog mnijenja koje je krajem listopada proveo navodno relativno neovisni Centar Levada. Tamo možemo pronaći gotovo jasan odgovor na epohalno pitanje “Žele li Rusi rat?” Mnogi ruski liberali, komentirajući ovu sociologiju, tvrde da su rezultati dokaz jasne želje za mirom od strane Rusa. Doista? Pogledajmo brojeve.
Prvo, ruske vojne akcije u Ukrajini podržane su jasnom “ustavnom većinom” Rusa – 76%. Pa, netko može primijetiti da su to ljudi koji su odgovarali pod velikim političkim pritiskom, da možete ići u zatvor zbog antiratnih izjava i tako dalje. Možda da, možda ne. Ali idemo dalje i vidimo što su Rusi rekli na pitanje: “Mislite li da bismo sada trebali nastaviti neprijateljstva ili započeti mirovne pregovore?” 56% bira opcije s mirovnim pregovorima. “Hura! Ruski liberali viču: “Naš narod je za mir!” Ti to ozbiljno? Više od trećine ispitanika (37%) zalaže se za vođenje rata, ne želi nikakve pregovore. A što znači pregovaranje? Tko može dati dopuštenje za njih? Naravno, samo Putin. To jest, čak i ako ruski vođa započne pregovore ili barem da zeleno svjetlo za njih, 37% Rusa i dalje će se protiviti miru, za rat. I ovdje strah od režima ne može biti izgovor. Naprotiv, tih 37% je toliko “smiješno” da su spremni ići čak i protiv vlade, samo ako se rat nastavi.
Pa, branitelji mira Rusa mogu odgovoriti da 37% nije toliko, velika većina je za mir. Pa, moglo bi se prihvatiti takvu izjavu, da nije bilo još jedne zanimljive točke ankete. Ta se točka može nazvati “yakbitological”. Dakle, pitanje je: “Da imate priliku vratiti se u prošlost i otkazati ili podržati početak vojne operacije u Ukrajini, biste li …”. I, vjerojatno, velika većina je rekla: “Ali, naravno, otkazao bih cijelu ovu vojnu avanturu”? Da, sada. Rezultat se pokazao gotovo paritetnim, ali još uvijek s prednošću pristaša rata. 43% bi definitivno ili bolje rečeno podržalo “specijalnu vojnu operaciju”, 41% bi definitivno ili radije otkazalo početak operacije. Čak i hipotetski, većina Rusa je.Rat je počeo 24. veljače 2022. godine.
Dovoljno dokaza? Ali to nije sve. Najzanimljivija stvar došla je do pojašnjenja pitanja o mogućim rusko-ukrajinskim pregovorima. Centar Levada zatražio je odgovor na sljedeće pitanje: “Ako je predsjednik Putin ovaj tjedan odlučio okončati vojni sukob s Ukrajinom i vratiti pripojene teritorije Ukrajine, biste li podržali ili ne podržali ovu odluku?” To jest, nije netko drugi, već Putin taj koji vraća ukrajinske zakonite teritorije, kako to zahtijeva Opća skupština UN-a i velika većina zemalja svijeta. Na kraju, kako je predviđeno međunarodnim sporazumima, uključujući ukrajinsko-ruske ugovore koje su ranije potpisali Kijev i Moskva. I ono što vidimo: 57% ruskih građana usprotivilo bi se takvim postupcima svog vođe, samo 34% bi ga podržalo. Dakle, gotovo 60% Rusa ne bi podržalo samog Putina ako bi odlučio vratiti ilegalno zaplijenjene zemlje Ukrajini. A ti kažeš: Rusi se boje Putina. Pokazalo se da se mnogo više boje gubitka teritorija. Pokazalo se da ruski rat agresije na Ukrajinu nije “Putinov rat”, to je “narodni”, “sveti”, “patriotski” rat.
U tom kontekstu, primjereno je podsjetiti na anketu koju je prije godinu dana proveo neovisni ruski informacijski portal Meduza Drži se među svojim čitateljima. Čitatelji koji se uglavnom protive Putinovoj politici ili su barem skeptični prema Kremlju. Publikacija je pitala o stavu prema rusko-ukrajinskom ratu. Odgovori “liberalne javnosti” jednostavno su bili zapanjeni. Evo nekoliko tipičnih odgovora:
“Ne podržavam rat. Ali, nažalost, sada je moja domovina (Rusija) suočena s pitanjem postojanja. Ne želim raspad ili uništenje moje zemlje. Imam pitanje za poticatelje specijalne vojne operacije. Ali prvo, egzistencijalno pitanje treba riješiti”.
“Samo izgubljeni rat može biti gori od rata. Bila je suluda greška započeti ga, ali sada ga moramo pobijediti, inače nas čeka tuga poraženih. Ne podržavam Putina, dovraga.”
“Ne podržavam rat, ali ne želim da Rusija izgubi. U ovom slučaju, svima će biti gore, a svijet na koji smo navikli sada će sigurno pasti i doći će još veća tama. Rat je pogrešan, ali gubitak je neprihvatljiv.”
“Rat završava kada pobijedi jedna od stranaka. Poraz Rusije značio bi nacionalno poniženje, koje se ne može dopustiti. Dakle, moramo pobijediti – nema izbora.”
Razjasnili smo pitanje želje Rusa za mirom i idemo dalje. Više puta sam čuo neke zapadne stručnjake, koji su bili svjesni složenosti rješavanja teritorijalnog pitanja, sljedeći prijedlog: da se ovo pitanje zasad izbaci iz pregovora. “Zanimljiv” prijedlog, kako kažu diplomati. Pristanite staviti stvari u red u sobi u kojoj se nalazi slon, ali u isto vrijeme ne spominjite slona. Pretvaram se da se mogu nositi i sa slonom.
Već znamo da ovaj prijedlog ne samo da nije funkcionalan, već i potpuno apsurdan, iz iskustva prvog i drugog sporazuma iz Minska, razgovora u normandijskom formatu, sastanaka u Parizu itd. Zapadnim trustovima mozgova odavno je trebalo biti jasno da Rusija koristi bilo kakvu stanku u neprijateljstvima kako bi se pripremila za buduću invaziju. Koristi bilo koji ugrizeni komad zemlje kao buduću odskočnu dasku za ofenzivu. Stoga je potrebno jednom zauvijek napustiti pomirljivo razmišljanje prema Rusiji. I napisat ću u sljedećem tekstu kako bi anti-Putinova koalicija trebala razmišljati i djelovati kako bi jednom zauvijek riješila problem ruske agresije, ugasila agresivne apetite Kremlja.
