Rusija je 2014. nezakonito anektirala Krim, stvorila separatistički pokret u Donbasu, a zatim napala Ukrajinu svojom redovnom vojskom i specijalnim snagama. U svakom slučaju ruske agresije, odgovor SAD-a kritiziran je kao neadekvatan, nedovoljan ili neodlučan.
Moskovski faktor je studija Eugenea M. Fishela koji je analizirao četiri ključne političke odluke u Washingtonu. Jesu li dvije republikanske i dvije demokratske administracije Sjedinjenih Država uzele u obzir status Ukrajine kao suverene države pri izgradnji odnosa s Ruskom Federacijom – Fishel ima odgovor na bolno pitanje. Po prvi put, ova knjiga objedinjuje dokumentarne dokaze i deklasificirane materijale o političkim raspravama, retrospektivne članke čiji su autori bivši političari, službene memoare bivših visokih dužnosnika te razgovore s njima i povratnicima. Publikaciju je objavio Vivat 2023. godine.
Eugene M. Fishel stručnjak je za postsovjetske zemlje s više od 30 godina iskustva u američkom Ministarstvu vanjskih poslova.
Trenutak deja vu
Oseka i tok vanjskih poslova ima točke infleksije, u elitnom govoru, ili trenutke pažljive usporedbe, u žargonu šire javnosti, koje obično definiraju početak novih razdoblja, a ponekad čak i pojavu epoha u međunarodnim odnosima. Neki vjeruju da je jedan takav trenutak zabilježen u razgovoru koji se dogodio u Ovalnom uredu na hladan jesenski dan.
Razgovor je uključivao vrhovnog zapovjednika i američkog veleposlanika u istočnoeuropskoj zemlji, koji se još uvijek grčio nakon godina vanjske agresije. Veleposlanik, član karijere američke službe vanjskih poslova, zalagao se za čvršće američko stajalište u potpori neovisnosti te istočnoeuropske zemlje. Obraćajući se šefu izvršne vlasti, veleposlanik je izrazio uvjerenje da Washington ima dovoljno resursa da ostane vjeran svom principijelnom stajalištu protiv pritiska Moskve na svog susjeda, “ako se držimo čvrste linije i ne odstupamo od nje”. Veleposlanik je dodao da je potrebna “čvrsta linija” jer su stajališta Moskve o neovisnosti njezina susjeda “potpuno drugačija od naših vlastitih ideja”.
Kada je predsjednik, naslonjen na svoju stolicu, samouvjereno odgovorio da vođa Kremlja neće povući svoje riječi o poštivanju suvereniteta svog susjeda, veleposlanik je diplomatski sugerirao da su prethodni postupci predsjednikovog kolege u Moskvi “pokazali da mu se ne može vjerovati”. Kao odgovor, predsjednik je upitao “prilično oštro i s dozom sarkazma: ‘Želite li da zaratim s Rusijom?'” Možda da objasni ovaj oštar odgovor, predsjednik je dodao da je ideja Kremlja o stvaranju kordonskog sanitaira u obliku susjeda srednje veličine “pod ruskim utjecajem, kao predziđe za zaštitu … od daljnje agresije, shvatio sam.”
Ovaj razgovor se dogodio prije više od sedamdeset i pet godina. Zemlja žrtva bila je Poljska, a ne Ukrajina. Agresorska zemlja bila je SSSR, američki predsjednik Franklin D. Roosevelt, a ideja o kordonskom sanitaireu pripadala je, naravno, Josephu Staljinu. Unatoč razlikama, postoje jezive sličnosti, pogotovo kada je riječ o tome kako se naše percepcije (i zablude) odnose na Moskvu, ili je “moskovski faktor”, kako ga ja nazivam, utjecao na našu de facto, au nekim aspektima de jure, politiku prema našem susjedu u geografskom središtu Europe.
Europa, cijela, slobodna i u miru
Kako ruski rat protiv Ukrajine ulazi u osmu godinu, rasprava o tome što zapadne demokracije trebaju, a što ne bi trebale učiniti u vezi s kontinuiranim kršenjem teritorijalne cjelovitosti ove susjedne države od strane Moskve, nastavila se tijekom prve godine Bidenove administracije. Zapravo, regionalna kriza koja je započela u veljači 2014. nezakonitom okupacijom ukrajinskog Krimskog poluotoka u Moskvi podsjetnik je na dubok i temeljni vanjskopolitički izazov s kojim se suočavaju zapadni, posebno američki kreatori politike. Srž ovog izazova je postići pravu ravnotežu između dva prioriteta koji su uglavnom međusobno u sukobu: održati suradnju s Rusijom – geostratešku potrebu, kao što su mnogi tvrdili, koliko god taj angažman bio neugodan – i pomoći Ukrajini da se pridruži “Europi cjelovitoj, slobodnoj i u miru”, političkom prioritetu koji su široko prihvatile republikanske i demokratske administracije u Washingtonu.
Ranu verziju druge na ovom popisu politika prvi je predstavio predsjednik George H. W. Bush, koji je iskoristio priliku tijekom govora u svibnju 1989. u Mainzu u Zapadnoj Njemačkoj kako bi izjavio da se hladni rat ne može razmatrati dok se “Europa ne ujedini”. Ovaj politički govor odredio je smjer kasnijih američkih administracija, koje su s vremenom detaljnije opisale značenje izraza “Europa, cjelovita, slobodna i u miru” i smjestile je u kontekst evolucije regionalnog razvoja.Dinamika od kraja Hladnog rata. Primjerice, prilikom potpisivanja Zakona o osnivanju NATO-a i Rusije 1997. godine, predsjednik Bill Clinton osvrnuo se na propuštene prilike za “mirnu, demokratsku, nepodijeljenu Europu”.
Administracija Georgea W. Busha još je jasnije dala do znanja da se takva Europa može stvoriti samo ako se postsovjetske države smještene u geografskoj Europi, osobito Ukrajini, uspješno transformiraju. Doista, nakon ruske invazije na Gruziju 2008. godine, državna tajnica Condoleezza Rice rekla je da Sjedinjene Države “već dugo vjeruju da je neovisnost Ukrajine, njezina demokracija, važna za Europu u cjelini, slobodna i u miru”.
Obamina administracija, posljednja administracija ispitana u ovoj knjizi, nastavila se kretati u istom smjeru. Govoreći na utjecajnoj konferenciji koju je organiziralo Atlantsko vijeće, tadašnji potpredsjednik Joe Biden odao je počast transatlantskoj zajednici, misleći na NATO i njegova otvorena vrata “za slobodne nacije koje dijele naše vrijednosti i obveze i za one koji iz porobljenih naroda sanjaju o danu kada se i oni mogu pridružiti Europi cjelovitoj i slobodnoj”.
Ali ti (možda samo retorički) izrazi potpore “Europi cjelovitoj, slobodnoj i u miru”, koja uključuje Ukrajinu, samo su dio slike. Razni kritičari američke politike u regiji optužili su Sjedinjene Države za primjenu različitih standarda kada je u pitanju ispunjavanje obveza prema Ukrajini. Jedan od najboljih primjera takve kritike je članak Paula Goblea iz 2014. godine “Pravi dvostruki standardi Zapada u ukrajinskoj krizi”, u kojem autor tvrdi da se “Moskva redovito drži nižih standarda od [інші пострадянські держави]… i nema fiksne norme … nema smjernice o tome kako bi se trebao ponašati na domaćem i međunarodnom planu ako želi biti partner Zapada.” Goble, međunarodno priznati stručnjak za postsovjetska društva i politiku, nastavio je tvrditi da “ako bilo koja druga zemlja [зробила те, що Росія робить з Україною], Zapad bi to kvalificirao kao invaziju, jasno kršenje međunarodnog prava i prije svega se zapitao što može učiniti kako bi odbio osvajače. Ali u ovom slučaju, mnogi zapadni političari i komentatori uložili su velike napore kako bi razumjeli agresora i osudili žrtvu.” Možda je Goble bio u pravu.
Možda niti jedan dokument ne utjelovljuje napetost svojstvenu ovoj dinamici više od Memoranduma iz Budimpešte iz 1994. godine, koji je definitivno sadržavao ukrajinsko nuklearno razoružanje. Prema uvjetima ovog dokumenta, Ukrajina se odrekla nuklearnog arsenala koji je naslijedila od SSSR-a – u to vrijeme trećeg po veličini na svijetu (176 interkontinentalnih balističkih raketa sposobnih pogoditi ciljeve širom svijeta i ukupno 1272 nuklearne bojeve glave) – u zamjenu za financijsku naknadu, kao i “sigurnosna jamstva” Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Ruske Federacije. Ta su jamstva obećala Ukrajini zaštitu od prijetnje silom i od ekonomske prisile, kao i poštivanje njezina suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti u granicama koje je imala u vrijeme raspada SSSR-a i koje je priznala međunarodna zajednica.
Istodobno, Sjedinjene Države su se značajno geopolitički kladile da će sama Rusija proći kroz postsovjetsku transformaciju. Zakon o osnivanju NATO-a – Rusija obiluje vizijama Washingo konstruktivnom angažmanu Rusije sa Zapadom, posebice s NATO-om. Iako je ruska invazija na Ukrajinu, koja je započela u veljači 2014., istaknula ove konkurentne američke interese u regiji, te su kontradikcije već bile vidljive ne samo tijekom američko-ukrajinsko-ruskih pregovora o denuklearizaciji Ukrajine, već iu razdoblju neposredno prije raspada Sovjetskog Saveza. Jedan od najupečatljivijih primjera za to bio je takozvani govor predsjednika Georgea H. W. Busha “Pileći Kijev” u kolovozu 1991., u kojem je on – očito potaknut tadašnjim sovjetskim vođom Mihailom Gorbačovom – pozvao ukrajinsko civilno društvo, koje je inzistiralo na većoj autonomiji Moskve, da ne podlegne “samoubilačkom nacionalizmu”.
Teško je upečatljivo da će Moskva zauzeti važno mjesto – čak i ako ne uvijek izravno ili otvoreno – u američkom pristupu Ukrajini, i to ne samo zbog ruske dominacije na euroazijskom kontinentu i njezine samopromocije kao velike sile. Faktor koji je svakako važan je i naše američko razumijevanje regije. Različiti aspekti američkog kulturnog sukoba s “Rusijom” značajno su pridonijeli percepciji i zabludama Amerikanaca o Rusiji, Sovjetskom Savezu i regiji u cjelini. Stalna zbunjenost pojmova “Rusija” i “Sovjetski Savez”, zajedno s različitim komponentama potonjeg, znanstvenika, kulturnjaka, institucija i visokih političkih ličnosti ukorijenila je ideju u američkoj psihi da su ta dva pojma zamjenjiva. Udar je bio tako jakČak i raspad SSSR-a i pojava dvanaest neovisnih zemalja na njegovim ruševinama, zajedno s Rusijom i Ukrajinom, još nisu uništili duboko ukorijenjeni pojam zamjenjivosti “Rusije” i “Sovjetskog Saveza”.
