Šef frakcije Sluge naroda u Verkhovni Rada, Davyd Arakhamia, uspio je osvojiti svojih 15 minuta slave prošlog tjedna. Svjetske novinske agencije, radio postaje i publikacije citirale su njegove izjave dane tijekom intervju Natalia Moseychuk. Citirat ćemo ga sada, jer su izjave istovremeno zanimljive i čudne, a možda i zato što su zanimljive jer su čudne.
Tako je u ovom intervjuu Arakhamia sve zapanjila viješću da je krvavi rusko-ukrajinski rat mogao završiti gotovo bez početka, još u ožujku 2022. godine. I što je Ukrajina morala učiniti za to? Zapravo, besmislica je odbiti ulazak u NATO, na što, blago rečeno, nismo žurili da nas prime.
To je ako vjerujete u riječi Arakhamije, koja je Moseychuku rekla o tijeku ukrajinsko-ruskih pregovora, koji su započeli u veljači 2022. u Bjelorusiji, a nastavili se u Istanbulu u ožujku. I kako mu ne možete vjerovati, jer je vodio ukrajinsko pregovaračko izaslanstvo u ime predsjednika Ukrajine Volodimira Zelenskog.
Evo izravnog citata iz Arakhamijinog odgovora na pitanje anketara o cilju ruske delegacije na razgovorima:
“Cilj ruske delegacije, po mom mišljenju… Doista, nadali su se gotovo do posljednjeg da će izvršiti pritisak na nas da potpišemo takav sporazum, kako bismo zauzeli neutralnost. To je bila najveća stvar za njih. Bili su spremni okončati rat ako uzmemo – kao što je to nekada činila Finska – neutralnost i obvežemo se da se nećemo pridružiti NATO-u.
“Samo jedan bod?”
– Pa, u stvari, to je bila ključna točka. Sve ostalo su kozmetički, politički začini.”
Ispada da je sve bilo jednostavno, prema Arakhamiji. Ispuniti jednu jedinu točku – ne pridružiti se Sjevernoatlantskom savezu, na koji smo još uvijek na sve četiri, a onda i duže.
Sjećate li se kako su u ožujku 2022. provladini govornici odjednom aktivno počeli diskreditirati ideju o pristupanju NATO-u? Tvrdili su da im se ne žuri prihvatiti nas tamo, a nama to nije trebalo, mi sami – wow. Ako sada porazimo Rusiju, NATO će to tražiti. I to je nepouzdano, teško da je spremno zaštititi bilo koga, unatoč postojanju članka 5 Saveza.
Ukratko, lako možete napustiti ovu ideju. Iako je donedavno retorika provladinog tabora bila upravo suprotna. Sjetite se kako su se obrušili na ideju nekih oporbenih političara da ostvare strateško partnerstvo sa Sjedinjenim Državama izvan NATO-a? Čuli su se vapaji da nas na taj način netko želi odvratiti od glavnog cilja – punopravnog članstva u Savezu. Iako se, zapravo, jedno uopće nije miješalo u drugo.
Stoga se Ured predsjednika u svakom slučaju pripremao za mogućnost odustajanja od mogućnosti članstva. U najmanju ruku, ispitao je javni teren za takav korak. Uostalom, zašto ne? Mnogi Ukrajinci bili bi spremni to prihvatiti, jer je rat mnogo gora alternativa.
No, je li to doista bila glavna točka, a sve ostalo bile su sitnice, “kozmetički, politički začini”, kako je uvjeravala Arakhamia? Je li išta zaboravio za godinu i pol? Možemo ga podsjetiti na druge želje Rusa. Na primjer, priznavanje “DPR-a” i “LPR-a” kao neovisnih republika unutar granica regija Donjecka i Luganska i povlačenje ukrajinskih vojnika s njihovog teritorija. To jest, Ukrajina je morala pristati na gubitak ne samo onih nekoliko nepriznatih republika, već i odustati od mnogo većih teritorija koji još nisu bili ni okupirani. Isti Mariupol, koji se u vrijeme pregovora herojski branio, kao i Kramatorsk, Sloviansk, Bakhmut, itd.
Idemo dalje s ruskim zahtjevima. Ukrajina bi, prema njima, trebala priznati Krim kao subjekt Ruske Federacije. I misliš li da je to to? Uopće ne. Ukrajina bi također trebala priznati regije Zaporizhzhia i Kherson kao nove pokrajine Ruske Federacije i povući ukrajinske postrojbe sa svojih teritorija.
E to je to – s teritorijalnim pretenzijama (barem artikuliranim u pregovorima). Rusi su se “ljubazno” složili vratiti okupirana područja Kijevske, Černijevske i Sumy regije (usput, to nije potpuno jasno s regijom Harkiv). Međutim, naši herojski branitelji ponovno su osvojili ove teritorije bez ruskog pristanka.
Ali Rusi se nisu ograničili na teritorijalne zahtjeve. Već smo rekli za NATO, idemo dalje. Jeste li zaboravili na “demilitarizaciju”? Što je točno zamišljeno: smanjiti sastav Oružanih snaga Ukrajine s 250.000 na 83.500 ljudi. Ništa, zar ne? Da zauzmemo Ukrajinu s malo krvi.
I također “denacifikacija”, koja je, prema riječima ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova, pružila “široka prava ruskog jezika u Ukrajini” i “zaustavila progon UOC-MP u Ukrajini”.
Ne postoji ništa poput “kozmetike” koja zapravo podsjeća na kapitulaciju. U tom kontekstu, sama potražnja za napuštanjem NATO-a izgleda kao sitnica. Podsjetit ću vas da je Ukrajina već Jednom je odustao od takvog strateškog cilja – za vrijeme predsjedanja Viktorom Janukovičem. A nakon Euromajdana, bilo je lako sve to ponoviti, pa čak i uvesti želju za članstvom u Savez u tekst Ustava.
Ali Arakhamijinim “čudima” tu nije bio kraj. U jednom intervjuu neočekivano se uključio u slučaj bivšeg britanskog premijera Borisa Johnsona. I ne samo da je plovio, već ga je učinio gotovo glavnim krivcem za prekid mirovnog plana.
“Štoviše, kada smo se vratili iz Istanbula, Boris Johnson je došao u Kijev i rekao da s njima uopće nećemo potpisati ništa – i hajde da se samo borimo”, rekao je Arkhamia.
Malo je vjerojatno da je šef frakcije Sluga naroda, dajući intervju, namjeravao naškoditi svom zaštitniku Volodimiru Zelenskom. Ali to je upravo ono što se dogodilo. Zapadni promatrači već počinju sisati tu temu, rekavši da je Ukrajina mogla zaustaviti krvoproliće u prvom mjesecu rata, ali je njezino vodstvo, zbog nerazumljivih ambicija, odustalo od mirovnog procesa.
Štoviše, uvođenjem Borisa Johnsona u diskurs, čini se da je Arakhamia potvrdila tezu o nedostatku neovisnosti ukrajinske vlade, o slavnom “vanjskom upravljanju. Iako se, zapravo, teza o Johnsonu vrlo lako opovrgava. Potrebno je samo zapamtiti da je tadašnji britanski premijer stigao u Kijev (gdje mu je predstavljen Vasylkiv keramički pijetao) tek 9. travnja. U to su vrijeme, prije svega, pregovori (odnosno njihov sljedeći krug) već završili. Drugo, masovne grobnice lokalnih stanovnika koje su mučili ruski vojnici otkrivene su u de-okupiranoj Buchi. Ne samo Ukrajina, cijeli svijet je bio užasnut ovom snimkom. I jasno je da se ne može govoriti o bilo kakvim pregovorima s takvim čudovištem. Štoviše, Ukrajina nema ni moralno ni političko pravo dobrovoljno, bez borbe, ostaviti najmanje centimetar svog teritorija okupatoru.
