Predsjednički i parlamentarni izbori 2019. znatno su uzdrmali političku scenu Ukrajine. To nije bila revolucija, jer su mnoge stare i odiozne figure pronašle put do visokih položaja ili zamjenika. I osjećaju se više nego ugodno u Uredu predsjednika ili Verkhovna Rada.
Najveći šok nedavnih nacionalnih izbora bio je za poražene – Petra Porošenka i njegovu stranku Europska solidarnost. Prvo, potpuni poraz u drugom krugu predsjedničkih izbora, a nekoliko mjeseci kasnije stranka Sluga naroda osvojila je-većinu, takav udarac nije lako izdržati politički i psihološki.
Možemo nabrojati razloge koji su doveli do takvih rezultata prije četiri godine. Neki su objektivni, dok su drugi subjektivni prema krajnostima. Može se žaliti na “pogrešno” društvo, sumnjive novinarske istrage, manipulacije ili izravne laži kanala 1+1 o prethodnom predsjedniku. Ništa od ovoga neće biti bez razloga i osnova.
Ne može se poreći probleme s razinom političke kulture prosječnog ukrajinskog birača, nema manje praznina u poznavanju ekonomskog, povijesnog i, konačno, u želji da se duboko udubi u bit određenih problema. Budući da se jednostavni odgovori na složena pitanja još uvijek drže u bezuvjetnom i neospornom poštovanju. I teško je zamisliti što bi se trebalo dogoditi ako sljedeći izbori (čak i kada jesu) ponovno ne postanu trijumf populizma. Jer čini se da čak ni potpuna invazija mnogima nije postala cjepivo protiv vjerovanja u najnevjerojatnije basne i nedostatak kritičkog razmišljanja.
Ali poraz poput onog koji je zadesio sadašnje vodeće oporbene snage trebao bi, prije svega, potaknuti zaključke, reviziju vlastitih ideja i praksi, duboko unutarnje preispitivanje i traženje uzroka takve katastrofe unutar sebe. A onda, vješto naglašavajući brojne gluposti i pogrešne procjene sadašnje vlade, nude bolje alternative društvu. Kao što bi opozicija trebala učiniti.
Iako su predsjednik Zelenskij, njegovi suradnici i sluga naroda dali i nastavljaju davati mnoge razloge za opravdane kritike, iako su napravili mnoge pogreške, uključujući i najveću od njih – neozbiljan stav prema upozorenjima zapadnih saveznika o pripremi potpune invazije na Rusiju – sve to nema pozitivan učinak ni na rejting Petra Porošenka ni stranke koju vodi.
Predstavnici oporbe ponekad daju razumnu konstruktivnu kritiku, rjeđe konstruktivne prijedloge. Nakon 24. veljače 2022. sam Petro Porošenko izbjegava javnu kritiku Zelenskog i naglašava potrebu za jedinstvom pred našim zajedničkim neprijateljem na svaki mogući način. Mnogi zastupnici različitih razina iz “Europske solidarnosti” bore se na fronti – a ima ih mnogo više od predstavnika istog “Sluge naroda”. U čemu je onda problem?
Štetu oporbi i dalje čine taktike odabrane tijekom predsjedničke kampanje 2019. – “tko nije s nama je protiv nas”, “tko nije za Porošenka je za Putina”. Gledajući program (ili bolje rečeno nedostatak istog) tadašnjeg kandidata Zelenskog, njegovu nesposobnost da jasno formulira bilo što drugo osim populističkih slogana, frazu o “traženju mira u Putinovim očima” i tako dalje, bilo je zaista lako razmišljati na ovaj način za većinu onih koji su pobjedu Zelenskog vidjeli kao najgori scenarij.
Takav iznimno crno-bijeli pristup još uvijek se može razumjeti usred izborne groznice, iako se nije opravdao. No, za mnoge u današnjoj opoziciji, a posebno u širem krugu njezinih simpatizera, dvostruki kolaps 2019. bio je trauma čiji se fantomski bolovi još uvijek osjećaju kao jučer. Stoga se nije moguće riješiti ove umjetno jasne podjele na “nas” i “neprijatelje”.
Među europskom solidarnošću i njezinim pristašama nema znakova rada na pogreškama, nema ni naznake stvarnog preispitivanja taktike i strategije. Iako postoje ljudi u stranci koji to mogu. Ali obično se sve svodi na poruku “Bili smo u pravu od samog početka, od 2019.” S takvim samouvjerenim i istodobno potpuno nesamokritičnim položajem, okruženje Petra Porošenka dovodi se u malu rezervu vjernih pristaša koji će već glasati za Europsku solidarnost ili njezina vođu.
Umjesto toga, ovaj pristup otuđuje od oporbe mnogo veću skupinu onih koji ne podržavaju sadašnju vladu, ali ga ne vide kao utjelovljenje svih ukrajinskih bolesti. Gdje potražiti političku potporu onima koji vide Zelenskyjeve pogreške, ali nisu spremni razmotriti sve što je učinio apsolutno negativno? Uostalom, neutralan, da ne spominjemo pozitivan, komentar o trenutnoj vladi dovoljan je da pristaše Europske solidarnosti na društvenim mrežama autora označe kao “zelebob” ili nešto slično još.
Nećete moći sve pripisati botovima. Jer ne od njih, već od stvarnih ljudi iz ovog okruženja, više puta smo čuli riječi da su sami Ukrajinci krivi za svoje nevolje, posebno u ratu u punom opsegu, jer su izabrali pogrešnog predsjednika. Bez obzira na odnos prema Zelenskom, reći tako je apsurdno i prezreno za njegove sugrađane. Jer u ovom ratu postoji samo jedan krivac – Vladimir Putin. I bez obzira na to koliko pogrešaka čini sadašnja vlada (i prethodna i prethodna), bez obzira na to koliko je ukrajinsko društvo ili država nesavršeno, to ništa ne mijenja.
Razočaranje Porošenkovih pristaša može se razumjeti odlukama većine Ukrajinaca u 2019. godini. Ali ako, umjesto da analiziramo njegove uzroke, jednostavno izlijemo sve neistomišljenike – čak i potencijalne saveznike – i vjerujemo u vlastitu a priori moralnu superiornost i ispravnost, onda ovo političko okruženje nikada neće ni tvrditi da se vraća na koridore moći. Jer takvo ponašanje, takvo miješanje s močvarom svakoga tko ne želi igrati umjetnu igru s crno-bijelim svijetom, samo će dovesti do dubljeg samo-pokopa u vlastitom ugodnom, ali izvana vrlo toksičnom “mjehuriću”.
To je glavni razlog, ali ne i jedini. Mnogi ljudi, razočarani (ili nikada fascinirani) Zelenskim, jedva čekaju vidjeti kvalitetnu alternativu za njega. Politička snaga i političari koji nude konkretne ideje i oslanjaju se na jasnu svjeorsku osnovu. I to ne kao “Sluga naroda”, koji je, prema njegovim čelnicima, danas slobodarska stranka (ovdje se nasmijao jedan Hetmantov), a sutra je socijalistička stranka ili nešto drugo.
Nudi li Porošenkova stranka takvu ideološku osnovu? Da i ne. Ako pogledate njegov program ili javni položaj pojedinih predstavnika, možete pronaći elemente konzervativnog stava. Naglašavajući važnost nacionalnog identiteta i kulture, dostojanstvo svakog građanina i njegovu odgovornost za sudbinu države, ulogu lokalnih zajednica – sve su to vrlo ispravne ideje. Postoje ljudi u stranci koji ih iskreno ispovijedaju. Ali to obično nije vidljivo u praktičnim aktivnostima ni na razini parlamenta ni na lokalnim ograncima.
Upečatljiv primjer neuspjeha postojećih pristupa na lokalnoj razini bio je izbor gradonačelnika Lavova 2020. godine. Imajući veliku šansu za pobjedu, kandidat iz “Europske solidarnosti” Oleh Syniutka i njegova pratnja, umjesto da naglasi brojne stvarne probleme grada, proveo je predizbornu kampanju pod sloganima “tko nije za Syniutku, a Porošenko je protiv Lavova i Ukrajine”. Naravno, agresivnim napadom na svakoga tko je skrenuo pozornost na zabludu takve dihotomije na lokalnim izborima. Rezultat je bio poraz.
Ova priča postavlja pitanje: je li Europska solidarnost stranka utemeljena na ideološkoj osnovi ili, tradicionalno za našu stvarnost, još jedan osobni projekt određenog političara? Bez Zelenskog neće biti sluge naroda, bez Tymoshenka – ni Batkivshchyne. Može li europska solidarnost postojati bez Petra Porošenka? Pitanje je tim važnije s obzirom na visoku osobnu anti-ocjenu petog predsjednika – i nije važno je li zaslužen ili ne. Također sužava izglede glavnih oporbenih snaga u ukrajinskoj politici danas. Bilo bi zanimljivo vidjeti nekog drugog na čelu oporbe, ali za sada je teško vjerovati u takav scenarij.
Sve dok europska solidarnost umjetno otuđuje mnoge potencijalne pristaše, sadašnja vlada ne bi trebala puno brinuti o oporbi, koja je zatvorena sama od sebe i ogorčena na “pogrešno” društvo (kada je Porošenko pobijedio 2014., to je vjerojatno bilo neko drugo društvo). U takvoj situaciji nema potrebe konačno blokirati Facebook Maryane Bezuhle ili natjerati predsjednika Parlamenta Ruslana Stefanchuka da primijeti postojanje ne samo provladinih zastupnika u parlamentu.
Samo će vrijeme pokazati što će se dalje događati s Petrom Porošenkom i strankom koju danas vodi. Dio društva raste u potražnji za konstruktivnom alternativom Zelenskom. Takvih će ljudi biti sve više, a sadašnja oporba i dalje može pokušati ispuniti taj zahtjev, ako konačno prevladaju konstruktivni elementi europske solidarnosti. I unatoč svemu, ima ih mnogo više nego u “Slugi naroda”. Ali ako se sve svodi na to da se svi izvan svog rezervata nazivaju “pogrešnim” Ukrajincima, tada će ljudi tražiti druge opcije. Tamo gdje postoji potražnja, bit će i ponude.
Ukrajina je, kao i svaka demokratska država, nesavršena, kao i njezino društvo. Ali nismo ni bolji ni gori od mnogih, nismo jedinstveni. Dovoljno je pogledati Trumpovu popularnost u Sjedinjenim Državama, rastuću popularnost lijevih ili desnih populista u Njemačkoj, posljednju predizbornu kampanju u Poljskoj ili rezultate izbora u Slovačkoj i brojne druge primjere da se shvati da ne postoje samo u Ukrajini problemi s niskom političkom kulturom, dubokim političkim podjelama i banalnim neznanjem. Ipak, iz nekog razloga nitko ne kaže da Poljaci, Slovaci, ili, posebno, Amerikanci, ne Jesu li prošli test državnosti ili ga ne zaslužuju? U našoj zemlji, ova inferiorna teza se uvijek iznova baca u informacijski prostor.
Ukrajini su prijeko potrebne promjene u njezinoj političkoj kulturi. Ne mijenja se radi promjena, kao u 2019., već, na primjer, pojava stabilnih i dugotrajnih političkih stranaka koje će se temeljiti na jasnim ideološkim načelima i neće biti vječne vremenske lopatice u skladu s fluktuacijama raspoloženja širokih masa. Stranke će biti spremne djelovati i na vlasti i u opoziciji. I koji, u slučaju poraza, neće ispovijedati kompleks “neprepoznatog genija”, već će moći raditi na svojim pogreškama.
Hoće li Europska solidarnost biti takva stranka, ovisi o mnogim čimbenicima. Trenutno postoji snažan dojam da oporba pokušava pobijediti Zelenskog i “sluge” u vlastitoj igri – populizam. I na tom području Europska solidarnost nema šanse protiv aktualnog predsjednika. 2019. nas je trebala naučiti tome, kao i mnogim drugim stvarima. Dok to nije učinio.
