Na početku ruskog rata protiv Ukrajine postojale su mnoge iluzije u svijetu. Jedna od njih je nada za rusku revoluciju. Nije tajna da su čak i neki iskusni političari svjetske klase priznali mogućnost masovnih prosvjeda na teritoriju Ruske Federacije. Stvorene su pretpostavke o tome koliko bi Rusa moralo umrijeti u Ukrajini da bi Rusi unutar svog carstva počeli shvaćati i pobuniti se. Kako se ispostavilo, to je bilo samo rasipanje intelektualnih resursa.
Uvjerenje da će Rusi masovno izaći na ulice protiv Putina i rata koji je pokrenuo bilo je posebno rašireno u prvim mjesecima nakon 24. veljače. Ali temeljio se na malo racionalnog zrna i gotovo bez povijesnih temelja. Sada Ukrajina i Zapad ubiru plodove svojih zavodljivih, ali neutemeljenih iluzija. I prisiljeni su na brzinu prilagoditi strategiju s obzirom na to da se rat pretvorio u dugotrajni sukob. Nakon 20 mjeseci rata, rusko društvo ni ne razmišlja o prosvjedu. Naprotiv, još se više okupio oko kremaljskog diktatora i oduševljeno podržava njegovu krvavu agresiju. Rusko javno mnijenje nije promijenjeno velikim gubicima u ratu, niti sankcijama, niti uhidbenim nalogom za Putina. Ali je li to neko čudo? Ne ako dobro poznajete rusku povijest.
Uspješna revolucija koja dovodi do rušenja diktature, autoritarnog režima i mijenja ravnotežu odnosa između vlade i naroda u smjeru širenja prava civilnog društva nepoznata je pojava u ruskoj povijesti. Pojavom zasebne kneževine u 14. stoljeću Moskva se uvijek razvijala kao država azijskog tipa. Da, Rusi su se uvijek voljeli pretvarati da su Europljani. Pokušali su izrezati prozor u Europu. Ali njihova država je mentalno ispostava Azije u Europi. Odlučujući utjecaj na formiranje ove formacije imale su despotske tradicije Mongolskog carstva i države koje su nastale na njegovoj olupini. Zapravo, moskovska kneževina također se može smatrati jednim od smjerova evolucije velikog mongolskog despotskog carstva.
Na području današnje Rusije došlo je do nereda i ustanaka, palačkih udara i političkih ubojstava. Ali ne prave klasične revolucije. Jedini povijesni događaj koji se konvencionalno može nazvati revolucijom pada na 1905-1907. Ali ima i svoje osobitosti. Glavni politički suparnici ruske autokracije u to vrijeme – stranke koje su ispovijedale socijalističko-komunističku ideologiju – nisu imale za cilj izgradnju demokracije prema europskom modelu. Menševici, boljševici, lijevi socijalistički revolucionari željeli su svrgnuti cara kako bi uspostavili novu diktaturu proletarijata. Značajan dio revolucionarnih akcija 1905. godine dogodio se na području nacionalne periferije Ruskog carstva: u Poljskoj, Ukrajini, Finskoj i na Kavkazu. A njihova pozadina bio je poraz Rusije u ratu s Japanom. Posljedice revolucije 1905.-1907. su kontradiktorne. Uostalom, završilo je obnovom autokracije, pretvarajući novostvorenu Dumu u ukras za apsolutnu monarhiju.
Može li se rušenje autokracije u Rusiji u veljači 1917. nazvati punopravnom revolucijom? To je upitno, jer se ovaj događaj dogodio kao rezultat spontane pobune u glavnom gradu carstva, Petrogradu, kojem su se pridružile vojne jedinice stacionirane tamo. Tjedan ili dva cijela ogromna država nije ni sumnjala da su se u njoj promijenili oblik vlasti i središnje vlade. A onda sam prihvatio ovu promjenu kao činjenicu koja se dogodila. Međutim, Rusi nisu bili zainteresirani za izglede za demokratski razvoj i nisu bili vrlo jasni. Stoga su ih lako zaveli slogani onih koji su pozivali na uspostavu nove komunističke diktature. Dolazak na vlast boljševika općenito je klasičan primjer državnog udara. Ali boljševici ne bi mogli zadržati vlast da se nisu oslanjali na mentalne osobine Rusa formirane stoljećima. I stotinu godina kasnije, u novom tisućljeću, Rusi su ostali Rusi. To jest, oni koji uglavnom nisu sposobni za revoluciju. S druge strane, autoritarizam doživljavaju kao nešto blisko i sasvim razumljivo njihovoj tajanstvenoj “ruskoj duši”.
Sada je uzaludnost stvaranja i rada TV kanala na ruskom jeziku Freedom također postala očita od ožujka 2022. godine. Stotine milijuna grivna potrošeno je na ovaj resurs iz ukrajinskog proračuna. Svrha njegovih aktivnosti službeno je proglašena promjenom javne svijesti Rusa uz pomoć informacijske propagande. Očekivalo se da će se ruska publika, suočena s istinom o vojnoj agresiji, gubicima na fronti, korupciji i drugim zločinima Kremlja, iznenada probuditi i početi pobuniti protiv Putina. U idealnom slučaju, to bi trebalo dovesti do unutarnje destabilizacije u agresorskoj zemlji, masovnog odbijanja mobilizacije i vala građanskog neposluha.
Zapravo, ništa od navedenog se nije dogodilo. TV kanal Freedom redovito prima sredstva iz ukrajinskog proračuna, izdaje nove programe, a učinak toga je blizu nule. Broj njegovih potpisaNa svijetu još uvijek živi manje od milijun ljudi. Većina videozapisa kanala ima oskudan broj pregleda od nekoliko stotina. I nije činjenica da su najmanje polovica njih stanovnici Ruske Federacije. Jasno je da je s takvim pokazateljima uspješnosti beskorisno nadati se učinkovitoj informacijskoj propagandi. Ali ukrajinska vlada ne može odustati od ideje koja ne funkcionira. A inercijom usmjerava nove milijune grivna na TV kanal, tražeći “dobre Ruse”.
Umjesto da udari glavom o zid neprobojnog ruskog sna, Ukrajina je trebala skrenuti pozornost na rad sa zapadnom publikom. Jer podrška naše države od strane vlada zapadnih zemalja ovisi o javnom mnijenju u Americi i Europi. I na toj se ideji može i treba raditi. Trenutno umjereno zahlađenje stavova prema Ukrajini među zapadnim društvima rezultat je, između ostalog, informacijskog neuspjeha naše vlade. Nemoguće je izgraditi cjelokupnu informacijsku strategiju samo na predsjedniku Zelenskom. Amerikanci, Europljani i ljudi u drugim dijelovima svijeta moraju znati više o ruskoj agresiji, ruskom imperijalizmu, ruskim zločinima i ruskoj diktaturi. I zašto ruska agresija na Ukrajinu prijeti cijelom planetu.
Ukrajinska vlada se ima na koga ugledati. Početkom Drugog svjetskog rata Amerikanci su bili veliki izolacionisti i nisu željeli biti zainteresirani za događaje u Europi, gdje je izbio novi rat. A jedan od glavnih zadataka Velike Britanije bio je rad s američkim javnim mnijenjem. Uostalom, o tome je ovisila vojna i druga pomoć iz inozemstva. Četvrtog dana Drugog svjetskog rata, 4. rujna 1939., unutar britanske vlade stvoreno je Ministarstvo informacija. Njegova glavna zadaća bila je “promicanje nacionalnog cilja javnosti u zemlji i inozemstvu tijekom rata” izdavanjem “nacionalne propagande” i kontrolom vijesti i informacija. Britansko ministarstvo informiranja usredotočilo se na Ameriku. Godine 1940. objavio je film “London će izdržati!”. Film se usredotočio na svakodnevni stoicizam običnih Londončana pod njemačkom zračnom vatrom i stvorio sliku nacije koja se hrabro bori. Prikazan je u 12 tisuća kina u Sjedinjenim Državama i našao je širok odgovor među američkom publikom. Amerikanci nisu imali pojma da je ovaj film majstorski proizvod britanskog Ministarstva informacija. Koliko god to čudno izgledalo, ali iz nekog razloga Velika Britanija nije razmišljala o tome da antiratna agitacija među Nijemcima Trećeg Reicha bude glavni fokus svoje vanjske informacijske politike.
Ukrajinsko Ministarstvo kulture i informacijske politike trebalo bi učiti od Britanaca. I umjesto da uzalud pokušavate uvjeriti Ruse da moraju učiniti nešto što nikada nisu učinili u povijesti, počnite stvarno raditi s onima koji nam pomažu. Jer o javnoj potpori zapadnih zemalja ovisi hoćemo li imati dovoljno oružja i sredstava za odbijanje agresora.
