“Ako političar želi odrediti za što bi se oružane snage trebale koristiti i onda kaže kako to postići, tada počinje katastrofa s kojom se danas suočavamo u Poljskoj. Međutim, primjer ruske invazije na Ukrajinu pokazuje da se čak i civil – glumac-komičar – može dokazati u vojnoj situaciji, dok bivši časnik KGB-a može pokazati svoju potpunu nesposobnost i kriminalne sklonosti”, kaže predsjednik Zaklade Stratpoints, general Myroslav Ruzhansky u intervjuu Yaroslavu Kotsiszewskom.
Koji je sustav – demokracija ili autoritarizam – bolje prilagođen dugotrajnom oružanom sukobu?
– Kao vojni časnik, vjerojatno me se može smatrati osobom koja bi željela imati apsolutnu moć, sposobnost samostalnog donošenja odluka, jer je to prikladno i brzo. Ali ako netko tako misli, onda ću ga razočarati. Vjerujem da je sustav koji se temelji na kolektivnom odlučivanju, na transparentnom i demokratskom načinu postizanja optimalnih rješenja, puno bolji.
Obnašajući sukcesivno visoke funkcije u službi, uvijek sam organizirao sastanke sa svojim podređenima. Počeo sam tako što sam rekao da očekujem lojalnost od njih. Vidio sam kako im se oči šire dok je pisalo da je došao još jedan tip koji nije htio čuti ni riječ poricanja. Ali odmah sam ih razuvjerio govoreći im kako razumijem lojalnost. A lojalnost, po mom mišljenju, leži u činjenici da je prije donošenja odluke podređeni čak dužan istaknuti da upravitelj griješi. Da su ideje koje predstavlja manjkave nesavršene. Jedini sljedeći korak je da kada naručim, zapravo, svi trebaju uložiti sve napore kako bi osigurali provedbu određenog projekta, kao što je operativni plan.
Vođa koji slijedi demokratsku formulu mora imati hrabrosti prihvatiti kritiku, a zatim popustiti i dopustiti druga rješenja koja predlažu podređeni. Podređenima, pak, mora biti osigurano okruženje u kojem se osjećaju sigurno i ne boje se reći: “Gospodine generale, gospodine predsjedniče, gospodine premijeru, ovo je pogrešan smjer. Postoji takva alternativa. To će nam omogućiti postizanje našeg cilja”.
Ne znajući rad svjetskog vođe, što se može reći o predsjedniku Ukrajine, pretpostavljam da koristi metodu slušanja svojih podređenih. Napominjemo da se sastav ljudi oko njega – ministra obrane, vrhovnog zapovjednika HKoV-a, Glavnog stožera – ne mijenja. To znači da ti odnosi tamo rade i nisu prepuni nikakvih napetosti. Doista, šef osiguranja je otpušten, ali to je također učinjeno transparentno. A kako se to događa na ruskoj strani? Izjave o daljnjim smjenama zapovjednika samo potvrđuju da svatko tko se ne slaže s Putinom, koji misli drugačije od njega, nema pravo postojati.
Sustav koji se temelji na kolektivnom odlučivanju, na suradnji između šefa i podređenih, uspješan je. A tamo gdje vlada autoritarni, jednočlani pogled na stvarnost, postoji vjesnik katastrofe.
– Demokratski sustav o kojem govorite osigurava civilnu kontrolu nad vojskom. Sa stajališta članova službe, to je ponekad teško progutati jer sebe smatraju, često s pravom, stručnjacima. S druge strane, političari vrlo često nemaju nikakvo znanje o vojsci, o obrani. Međutim, oni su ti koji imaju ovlasti odrediti smjer razvoja vojske. Kako kontrolirate tu napetost sa svoje točke gledišta? Bio si visoki časnik, ali si prešao u civilni život svojom voljom i sada ga gledaš sa strane.
– Ne bi bilo kontradikcije u kontroli koju ste spomenuli, koja je, usput rečeno, predviđena Ustavom, ako bismo se pridržavali temeljnog, po mom mišljenju, načela: političari kažu “što”, a odgovor na pitanje “kako” trebaju tražiti stručnjaci, u ovom slučaju vojska. Nesuglasice nastaju kada jedna ili druga strana želi zauzeti oba područja. Ako političar želi odrediti za što bi se oružane snage trebale koristiti, ali onda počne govoriti o tome kako to postići, tada počinje katastrofa i stvarno veliki problem s kojim se mislim da danas suočavamo u Poljskoj.
Ako govorimo o tome kakav bi trebao biti položaj oružanih snaga, onda se apsolutno slažem s vama da bi ga trebali odrediti političari. Oni određuju kakva bi trebala biti obrambena strategija naše zemlje. Na političarima je da odrede kakva bi trebala biti misija oružanih snaga, a oni su ti koji bi trebali reći na što bi te oružane snage trebale biti spremne. Ali u sljedećoj fazi, trebali bi dati prostora vojsci, koja će im reći kako to postići. Trebamo li imati avione s posadom, trebamo li imati borbene bespilotne letjelice ili samo tenkove itd.?
Mislim da smo malo taoci određenog povijesnog iskustva. Veliki čovjek, maršal Józef Piłsudski, bez obzira kako ga gledali, zapravo je bio diktator koji je započeo pobunu. Na vojnim akademijama na Zapadu, tako se to uči. Sjećamo se, naravno, izvanrednog stanja, uvođenja vojnog režima od strane tadašnje vlade, zapravo Jaruzelskog. Noviju povijest zasjenila je čuvena Drawa večera, kada je vojska pokušala prisiliti tadašnjeg ministra nacionalne obrane (usput, umirovljenog admirala Piotra Kolodziejczyka) da popusti [подія відбулася 30 вересня 1994 року на військовому полігоні Дравсько, військових підтримав президент Лех Валенса і під його тиском, зокрема, прем’єр-міністр Вальдемар Павляк 12 листопада врешті-решт відправив міністра у відставку, – прим. ред.]. Danas, možda, postoji određeni strah da vojska u Poljskoj ima takve sklonosti da bi željeli izvršiti neku vrstu državnog udara, da bi željeli preuzeti kontrolu nad državnim organima.
Nemoguće. Naš trenutni sustav, bio savršen ili ne, štiti državu od toga. Načelnik Glavnog stožera OS RH nema mogućnost donošenja autonomne odluke i prisvajanja ili korištenja postrojbi. To je jasno opisano u našem Temeljnom zakonu i mora se poštivati. Ali taj strah o kojem govorim dovodi do činjenice da neki političari, nažalost, nemaju iskustva u sigurnosnim pitanjima. Jednom sam provokativno pitao neke političare znaju li što je plan obrambenog odgovora ili nevojni program spremnosti za obranu. Možda je to bilo neelegantno s moje strane, ali ispostavilo se da ta gospoda nisu znala o čemu govorim. A to su dokumenti za koje su oni odgovorni. Ne samo za strategiju nacionalne sigurnosti ili političko-stratešku obrambenu direktivu. I to je dimenzija koju treba dovesti u red. To jest, nedvosmisleno rečeno: gospodo, neka svatko radi svoje. A onda, uvjeren sam, situacija će jamčiti našu sigurnost.
Ponovit ću: neka političari kažu “što”, neka vojska kaže “kako”.
Bili bismo vrlo sretni da imamo profesionalne političare, naravno, ne samo na području obrane. S druge strane, vojska se također može kriviti za mnoge stvari. Sjećamo se priče o časniku koji je držao kišobran nad zamjenikom ministra. Teško se otresti dojma da je ponekad i vojska napustila svoju savjetodavnu ulogu. Prije nekoliko mjeseci, možda prije desetak mjeseci, kada su me pitali što mislim da je najveći problem s oružanim snagama danas, odgovorio sam da je vojna nenamjerna podređenost političarima. Zato nisam u vojsci. Možda bih mogao nastaviti biti aktivan vojnik, možda bih čak mogao biti general s četiri zvjezdice, načelnik Glavnog stožera, možda bih mogao služiti u međunarodnim strukturama, mogao bih igrati golf koji još nisam upoznao, neku vrstu aktivnosti u pauzama, jer mislim da je to ono što je tadašnji ministar, gospodin Antoni Macierewicz, očekivao od mene. Da ću samo klimati glavom u dogovoru s onim što je propovijedao, što je predložio.
S druge strane, osjećao sam se odgovornim za sigurnost zemlje i to govorim sa svim uvjerenjem. Bio sam odgovoran za pripremu vojske za mogući rat. Osjećao sam se odgovornim za svoje podređene. Odlučio sam napustiti vojsku jer nisam mogao podržati odluke koje bi smanjile potencijal poljskih oružanih snaga. Možda sam malo romantičan, ali sjetio sam se izvatka iz Trilogije Henryka Sienkiewicza, kada g. Wołodyjowski nije mogao održati zakletvu da će držati Kamianets-Podilskyi, pa je otišao u časopis o prahu. Možda sada nije vrijeme za ovako nešto, ali moj manifest iz predsjednikovog ureda, kada sam predao zapovjedništvo, bio je neka vrsta spuštanja u tinderbox. Htio sam pokazati da to ne možeš.
– Imam pitanje o ulozi bivšeg vojnog osoblja u civilnom nadzoru nad vojskom. Tijekom godina gledao sam bivše izraelske generale, također vojne zapovjednike, kako ulaze u politiku, na primjer. Obično vrlo neuspješno, jer se ispostavilo da su pravila igre u političkom svijetu potpuno različita od onih u vojsci. Bivši vojnik ima potpuno aktivno i pasivno glasovanje i javna prava, to može učiniti. S druge strane, još uvijek se postavlja pitanje, nije li to određeno podrivanje civilne kontrole nad vojskom, kada se razdvaja vojnom uniformom i legalno ulazi u politiku?
– Nije li osoba koja je, nauštrb države, nadopunila školovanje na domaćim i stranim sveučilištima, diplomirala na elitnim fakultetima poput Nacionalnog obrambenog sveučilišta u Washingtonu (koje diplomira ne samo vojsku, već i političare), koja je nekoliko desetljeća upravljala vojnim jedinicama i bila odgovorna za državnu imovinu mjerenu u milijardama zlota, osoba kojoj se ne mogu vjerovati sigurnosna pitanja? Istodobno, 28-godišnji mladić koji je jedva diplomirao na sveučilištu postao je zamjenik ministra financija. Još jedan iste dobi postaje zamjenik ministra digitalizacije i može sudjelovati u stvaranju sigurnosnog sustava naše zemlje.
Naveli ste primjer Izraela, ali otišao bih u inozemstvo i vidio kako se to događa u Sjedinjenim Državama, koje često smatramo modelom. Ministar obrane je Lloyd Austin, general sa 4 zvjezdice. Jedan od najboljih bivših državnih tajnika, Colin Powell, je vojnik. I ne zaboravimo da je predsjednik bio slavni Ike, ili general Dwight Eisenhower. Naravno, netko će reći da postoji drugačija kultura, drugačiji odgoj, tradicija, obuka itd. No, mnogi poljski vojnici diplomirali su na civilnim sveučilištima s marketinškim, poslovnim ili ekonomskim profilom. Ako na to gledamo ovako, što je država uložila u nas, jer ću sada govoriti i u množini, ogromnoj količini novca, pripremajući nas da budemo kompetentni u upravljanju dijelom države koji nam je povjeren, a to su oružane snage, onda se taj potencijal ne može koristiti u području upravljanja sigurnošću?
Nažalost, nemamo takvo iskustvo da sigurnosni političari žele barem završiti više obrambene tečajeve koji su pod nadležnošću premijera i koji se održavaju u Rembertówu na vojnoj akademiji. I bilo bi idealno kada bi političari koji razmišljaju o izgledima preuzimanja odgovornosti za zemlju poslali svoje predstavnike na studij u inozemstvo. Na primjer, u London, Hamburg ili Washington. Mi nemamo takvu praksu.
S druge strane, ako ste bivši vojnik, kao u mom slučaju, ako javno izrazite svoje stajalište o nekom pitanju, odmah čujete: “Ne miješajte se u politiku.” Da li stvarno imam sva prava koja mi ustav daje? U članku 32. navodi se da nitko ni pod kojim okolnostima ne može biti diskriminiran u političkom, društvenom ili gospodarskom životu. Stoga bih tražio da mi se takva prava ne oduzmu. I smatram se osobom koja ima pravo govoriti o našoj sigurnosti. Mnogi istinski kompetentni kolege koji su slijedili sličan put kao i moj bili bi korisni za našu zemlju i mogli bi imati značajan utjecaj na to jesmo li sigurni ili ne.
Zapravo, vraćamo se na pitanje kvalitete političke klase. Na obuci političara. Jer primjer ruske invazije na Ukrajinu pokazuje da se čak i civil – glumac-komičar – može dokazati u vojnoj situaciji, dok bivši časnik KGB-a može pokazati svoju potpunu nesposobnost i kriminalne sklonosti. Usuđujem se reći da ovisi o nama, građanima, koliko će naši političari biti kompetentni. I kome ćemo povjeriti ključne pozicije.
Prevedeno s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Prethodni članci projekta: Ukrajina – EU: Vrući završetak pregovora, Ukrajina – bijeg od izbora, Istočno partnerstvo nakon arapskih revolucija, U iskrivljenom ogledalu, prezren od Lukašenka ide u rat s Putinom, Između Moskve i Kijeva, Kobasica je kobasica Moj Lavov, Putin u galijama, Poluotok straha, Ukrajina izumljena na Istoku, Novo staro otkriće, I trebalo je biti tako lijepo, novogodišnji dar za Rusiju, Hoćemo li razgovarati o povijesti, zastoju u Minsku
Izvorni naslov članka: Niech politycy mówią “co”, a wojskowi “jak”
