Prije točno trideset godina u Rusiji su se dogodili događaji koji bi prije ili kasnije doveli do trenutne situacije: autoritarni režim koji sve više dobiva znakove totalitarizma, maksimalnu agresivnost prema susjednim zemljama, oštru propagandu usmjerenu protiv Zapada, prvenstveno Sjedinjenih Država, brutalni progon ne samo oporbe, već općenito bilo koje organizacije neovisne o Kremlju i tako dalje.
U listopadu 1993., koji će se kasnije nazvati “crnim” u Rusiji (“Crni listopad”), građani Ukrajine, čak i oni koji su bili prilično skeptični prema neovisnosti, prvo su shvatili prednosti odvajanja od Moskve. Tamo imaju oružane nerede na rubu građanskog rata, tenkove na ulicama koji pucaju na parlament, stotine ubijenih, likvidaciju punopravnog parlamentarizma, duboku političku krizu. Zapravo, imali smo samo jedan problem – galopirajuću inflaciju, pa smo se u usporedbi s Rusima prije tri desetljeća osjećali gotovo u raju.
Tako je, počevši od 3. listopada 1993., politički sukob u Rusiji izašao iz dvorana i bočnih dvorana na ulicama Moskve. Prosvjedi pristaša parlamenta (u to vrijeme to je još bio Vrhovni Sovjet Rusije) brzo su prerasli u oružane sukobe, najprije s policijskim službenicima (tada policijom). Kasnije se vojska pridružila sukobu.
Povodom obljetnice na ekranima ruskih kina objavljen je dugometražni igrani film kratkog naziva “1993” redatelja Aleksandra Veledinskog. Film je nastao prema istoimenom romanu Sergeja Shargunova. Očito su autori knjige i filma pokušavali izazvati Victora Hugoa, njegov besmrtni roman “Godina 93”. Uostalom, kao iu knjizi velikog francuskog pisca, povijesni događaji prikazani su kroz prizmu složenih odnosa u jednoj obitelji. Međutim, ruski “nastavak” nije ni blizu poznatom romanu o vremenima Velike francuske revolucije ni u smislu umjetničke moći ili u smislu realizma refleksije povijesnih događaja. Pa, koja povijesna istina može biti predstavljena u modernoj ruskoj kinematografiji, stisnuta u propagandnom stisku Kremlja.
U filmu ima mnogo patetike i jeftine simbolike. Ali što je, uostalom, pouka filma (romana)? Tko je dobar, tko loš, tko je u pravu, tko je u krivu? Pakao zna. Za autore, što je bilo najvažnije? Pokazati koliko je grozno bilo doba u kojem su dominirali liberali i demokrati. Ono u što je Jeljcin doveo zemlju. Pobunjenici protiv tadašnjeg ruskog predsjednika trebali su biti, možda, pozitivni likovi. Ali ne možeš. Pobunjenici bi uvijek trebali biti negativni, jer inače Kremlj možda neće razumjeti. Ali jačanje predsjednikove moći kao rezultat pobune trebalo bi izgledati kao potpuno pozitivan fenomen. Zato budite mudri ovdje. Ukratko, svatko tko pokuša razumjeti rusku političku stvarnost tog vremena dok čita roman ili gleda film samo će se još više zbuniti.
Ali što se onda zapravo događalo u Moskvi? Zašto su ljudi koji su u kolovozu 1991. stajali zajedno na istoj strani barikada ispred “Bijele kuće” postali smrtni (doslovno) neprijatelji dvije godine kasnije?
Sukob između bivših saveznika započeo je 21. rujna 1993., kada je Boris Jeljcin potpisao Dekret br. Pa, nije počelo – pogoršalo se, počelo je mnogo ranije, barem godinu i pol prije opisanih događaja, kada se prvi ruski predsjednik umorio od igranja “kristalnog demokrata” i počeo lomiti sve više moći, a time i novac za “Obitelj”. Ruski vođa odlučio je potpuno uništiti sadašnju zakonodavnu vlast i izgraditi novu koja neće ometati njegovu vladavinu (opljačkati zemlju).
Ovom uredbom Jeljcin je ušao u pravni sukob, jer mu pravni okvir koji je tada bio na snazi (uključujući Ustav Ruske Federacije) nije dopuštao takve temeljne promjene. I još više, nije imao pravo raspustiti Verkhovnu Radu.
No, ruski parlament u to vrijeme imao je mnogo veće ovlasti od sadašnje Državne dume. Stoga je Vrhovni Sovjet Ruske Federacije odlučio da vrijedi iskoristiti svoju moć i transformirati zemlju iz predsjedničko-parlamentarne u parlamentarno-predsjedničku. Kao rezultat toga, počeo je natječaj za izradu novog Ustava Ruske Federacije.
Tadašnja socijalna situacija dodala je ulje na vatru. Odvažne gospodarske reforme premijera Yegora Gaidara bile su, kako je bilo moderno reći, šok terapija. Oni su doveli do naglog pada životnog standarda Rusa. Iako je ova jesen bila privremena, do jeseni 1993. poprimila je najbolnije oblike. A oporbeni zastupnici to nisu propustili usvojiti u sukobu s predsjednikom.
Jeljcinovi najbliži suradnici, predsjednik Verhovne Rada Ruslan Khasbulatov i potpredsjednik Alexander Rutskoi, postali su vođe oporbe. Zanimljivo je da je oporba počela koristiti nacionalno-domoljubnu i revanšističku retoriku, kritizirajući Jeljcina zbog “pretjeranog fingiranja” zahtjeva Zapada za reformama. Stoga ne čudi da je zapadni svijet, kao i bivše sovjetske republike, uključujući Ukrajinu, podržale ruskog predsjednika. Iako je jasno da je ovdje vrlo teško nazvati Jeljcina pozitivnim herojem.
Ruski predsjednik naložio je svim službama pod njegovom kontrolom da postupno blokiraju rad parlamenta. “Bijela kuća” je bila odsječena od telefona, vode i zaliha hrane. Nakon toga, zgrada je bila isključena, pa su zastupnici morali održavati sastanke uz svjetlost svijeća.
Parlamentarci su počeli pozivati svoje pristaše da se okupe ispod zgrade. Svi su očekivali napad na “Bijelu kuću”. I to s dobrim razlogom. Istodobno se u parlamentu počelo nakupljati oružje lojalnih vojnih vođa. Rutskoi je počeo formirati oružane odrede “branitelja ruskog parlamentarizma”. A prvi spontani sukobi s pucnjavama i ljudskim žrtvama dogodili su se krajem rujna.
1. listopada Jeljcin je dao naredbu da čvrsto okruži “Bijelu kuću”. A brza eskalacija započela je 3. listopada, kada su se tisuće pristaša oporbe prvi put okupile na protupredsjedničkom skupu u blizini Lenjinovog spomenika na Listopadskom trgu. Zagrijani agresivnim govorima, probili su policijske kordone i marširali do parlamenta. S balkona Bijele kuće prosvjednike su dočekali oporbeni čelnici i pozvali ih da poduzmu odlučne mjere.
“Mladi, borbeno spremni ljudi! Ovdje se poredate na lijevoj strani! Moramo formirati odrede, a danas moramo upasti u ured gradonačelnika i Ostankina”, rekao je Rutskoi, koji je, kao što znate, bio u činu general-bojnika.
“Pozivam naše hrabre vojnike da dovedu trupe i tenkove ovdje da napadnu Kremlj s uzurpatorom, bivšim kriminalcem Jeljcinom. Jeljcin bi danas trebao biti zatvoren u Matrosskoj Tishini, cijela njegova korumpirana klika trebala bi biti zatvorena”, vikao je Khasbulatov.
Sve te smiješne žalbe na kraju su se pretvorile u krvava pogubljenja. Zanimljivo je da su pobunjenici koristili sovjetske simbole u svojim postupcima. Konkretno, kada su prosvjednici upali u moskovsku gradsku vijećnicu, podigli su crvenu zastavu nad njom. Pobunjenici nikada nisu uspjeli zauzeti Ostankino.
Oružani napadi prosvjednika s brojnim žrtvama dali su Jeljcinu moralno i zakonsko pravo da oštro koristi postrojbe. Predsjednika je ojačala činjenica da su se deseci tisuća njegovih pristaša okupili u Tverskoj ulici u isto vrijeme. Poznati glumci, pisci, glazbenici i znanstvenici pojavljivali su se na televiziji jedan za drugim, izražavajući podršku predsjedniku.
Od samog jutra 4. listopada oklopna vozila već su stajala u blizini ruskog parlamenta. Cijeli svijet je vidio tu nezaboravnu sliku tenkova koji metodički pucaju na Bijelu kuću, pokrivajući njezine zidove crnim pepelom.
Pokušaji general-bojnika Rutskoija da viče vojsci, pridobije ih na svoju stranu ili barem održi neutralnost bili su neuspješni. Granatiranje se nastavilo do pet sati navečer. Zatim su specijalci ušli u zgradu i zadržali sve preživjele. Rutskoya i Khasbulatova osobno je pokupio Jeljcinov šef sigurnosti Aleksandr Korzhakov. Poslani su u istražni zatvor Lefortovo.
Prema službenoj istrazi, 3. i 4. listopada poginule su 124 osobe, a 348 ih je ozlijeđeno. Međutim, aktivisti organizacije za ljudska prava Memorial tvrde da je u pucnjavi ubijeno najmanje 159 ljudi, a 28 od njih bilo je vojno osoblje.
Jeljcin je slavio potpunu pobjedu nad svojim protivnicima. Vrhovni Sovjet Rusije je likvidiran. Zamijenila ga je Državna duma, prvi put izabrana 12. prosinca 1993. godine. Istodobno je održan referendum o Ustavu “Jeljcina”. Rezultat je, naravno, bio pozitivan. A Duma se nije ustručavala odobriti novi Temeljni zakon s vrlo velikim ovlastima za predsjednika i sa smanjenim ovlastima za parlament.
Ni Zapad ni ruski liberali nisu ustavnu reformu smatrali velikim problemom. Upravo suprotno: politička kriza je prevladana, eliminirani su potencijalni sukobi između predsjednika i parlamenta u vezi s nejasnoćom granica vlasti, a sovjetsko-carska osveta je spriječena. I općenito, kako kažu, iako je Jeljcin kurvin sin, on je naš kurvin sin.
Tko je mogao predvidjeti tako nevjerojatan preokret, da će nakon Jeljcina doći tako loš Putin i iskoristiti sve ustavne prednosti koje su nastale nakon događaja u jesen 1993., pa čak i započeti rat protiv Ukrajine. Pa, osim ako ne biste mogli pitati svakog prvog Hutsula iz gorja, a on bi, puhajući na lulu, sigurno rekao: “Uskoro će doći do rata s Mišićima, nećemo pobjeći od njega nigdje.” Ne idi na gatare.
