Vladislav Surkov nekoć je bio jedan od najtajanstvenijih i ujedno i najutjecajnijih ruskih političara, ali se odavno pretvorio u srušenog pilota. On nije bio samo “pomoćnik njegove Ekscelencije”, već zapravo vodeći tvorac ideologije putinizma, tvorac globalne igre Moskve. Surkov je bio zadužen za ukrajinsku politiku u Kremlju, kaže se da je njegova zadaća bila stvoriti “Novorossiya” još 2014. godine i stvarnu podređenost Kijeva Moskvi. Vjerojatno je zbog neuspjeha ove misije pao u nemilost Vladimira Putina i izgubio sve svoje službene i neslužbene pozicije.
S vremena na vrijeme Surkov podsjeća na svoje postojanje prilično izvanrednim člancima o geopolitičkim temama. Nedavno se istaknuo novim tekstom pod nazivom “Rođenje sjevera” (“Rođenje sjevera“), objavljeno na ruskom portalu “Stvarni komentari”.
Neki od čitatelja postavit će razumno pitanje ili bolje rečeno prijekor: pa, zašto bismo obratili pozornost na spise nekih bivših dužnosnika ruske vlade koji su dugo i duboko bili izvan igre ruske politike? Optužba je, na prvi pogled, točna. Ali ako dublje analiziramo Surkovljeve najnovije članke, možemo zaključiti da njihovo čitanje i razumijevanje može pomoći u predviđanju sljedećih vanjskopolitičkih koraka najvišeg ruskog vodstva. Jer čak i sada, budući da je izvan zidina Kremlja, Surkov nije izgubio sposobnost ne samo pogoditi Putinove misli i namjere, već ih čak i predvidjeti.
Prisjetimo se jednog od njegovih prethodnih članaka, naime “Gdje je nestao kaos? Raspakiranje stabilnosti“, objavljeno na istom portalu “Stvarni komentari” u studenome 2021.
Sjećaš li se tih dana? Britanski i američki obavještajci upozoravaju Kijev da koncentracija ruskih vojnika u blizini ukrajinskih granica nije samo blef, već priprema za invaziju velikih razmjera. Kakav je odgovor naših političara, politologa, publicista? Hee-hee, ha-ha, koji drugi upad? Ne može biti, jer nikad ne može biti. Čekamo roštilj, Prvi maj, Uskrs-Božić i bez rata. A memeovi se šire internetom s g. Beanom, koji jedva čeka rusku invaziju. Nije to učinio. I čekali smo.
U to je vrijeme bilo potrebno pažljivije pročitati Surkova. Što je bilo zanimljivo u tom pisanju? Prije svega, autor je branio ne samo svrsishodnost ruske ekspanzije, već i neizbježnost, njezinu egzistencijalnu potrebu za Rusijom. Štoviše, kao pravi intelektualac, objasnio je ovu tezu uz pomoć drugog zakona termodinamike (Surkov je studirao na Moskovskom institutu za čelik i legure), prema kojem se entropija (a time i kaos) ne može smanjiti, a kamoli nestati.
“Socijalna entropija je vrlo toksična. Ne preporučuje se rad s njim kod kuće. Treba ga izvaditi negdje daleko. Izvoz za zbrinjavanje na strane teritorije”, savjetuje Surkov. Po njegovom mišljenju, trajna invazija stranih teritorija, okupacija i aneksija ostala je vitalna potreba za Rusijom. “Stoljećima je ruska država, sa svojom oštrom i sjedilačkom političkom unutrašnjošću, sačuvana isključivo zbog nemilosrdne težnje izvan vlastitih granica… Za Rusiju stalno proširenje nije samo jedna od ideja, već stvarna egzistencijalna naša povijesna egzistencija”, kazao je.
Surkov je upozorio da će Rusija ostati agresivna, opasna država za svoje susjede (i ne samo). Istodobno je to opravdao, uvjeravajući da za to nisu krive ni ruske vlasti ni posebno Rusi. Budući da je širenje vitalna potreba Rusije, “egzistencijalna”, kako kaže, njezina “povijesnog postojanja”. Zapravo, rekao je Ukrajini: “Sada ćemo vas napasti, pripremite se!” Ali tko bi ga slušao.
Dakle, možda bismo trebali barem čuti i analizirati još jedan Surkov poruku sada? Barem kako bi se razumjele vanjskopolitičke namjere Kremlja.
O čemu se točno govori u novom članku Vladislava Surkova? Nećete vjerovati: o ruskoj ljubavi prema Zapadu. U jednom od komentara pronašao sam zanimljivu usporedbu koja privlači sablasni film redatelja Alekseja Balabanova “Cargo 200”. To jest, ruska ljubav prema Zapadu podsjeća na ljubav manijakalnog policajca iz ovog filma prema lokalnoj ljepoti. Policijski službenik oteo je djevojku, vezao je lisicama za krevet, zlostavljao je, odvodeći je u ludilo. Pa je očekivao da će mu na kraju ona uzvratiti osjećaje.
Surkovljev članak započinje spominjanjem mitološkog karaktera, prezbitera Ivana (svećenika Ivana), koji je navodno bio vladar velike i moćne kršćanske države negdje u Srednjoj Aziji. Mnogi europski vladari u srednjem vijeku nadali su se podršci prezbitera u borbi protiv “nevjernika”, ali je nikada nisu primili. Jer u stvarnosti nije bilo Ivana, nije bilo moćnikaNa primjer, u slučaju Sjedinjenih Američkih Država, Sjedinjenih Američkih Država i Sjedinjenih Američkih Država,
A što mislite koje paralele Surkov vuče sa sadašnjošću? Da je ova mitska država Ukrajina. Sadašnje zapadne vlasti uložile su velike oklade na to i preračunale se, naravno, prema Surkovu.
“U trenutnoj podjeli svijeta geopolitičke halucinacije ne igraju ništa manje ulogu nego u vrijeme Vasco da Gama. I nije toliko važno jesu li stratezi Washingu snu vidjeli izvezenu košulju s otiskom “pobijedit ćete s ovim”. Ili su berlinski stratezi zamislili da su “kao i obično” sa svojom navodno karakterističnom “njemačkom pedantnošću” odlučno sve shvatili i sve predvidjeli. Ili su svi zajedno prihvatili Ukrajinu za kraljevstvo svećenika Ivana, za divno i spremno za sve u inozemstvu što će im pomoći”, rekao je Surkov. Naravno, on piše riječ “Ukrajina” malim slovom, još jednom ukazujući na iluzornu prirodu državne formacije. Dopustit ću sebi da to ispravim i gramatički i sadržajno.
A što je, po autorovom mišljenju, sila na koju se “kolektivni Zapad” može osloniti da formira “kolektivni Sjever”? Naravno, Rusija. Evo kako Surkov to vidi:
“Što se može vidjeti ispred ako pokušate pogledati privide? Što se događa ako uklonite lažne komade sa šahovske ploče? Postojat će Veliki sjever – Rusija, Sjedinjene Države i Europa, koji će činiti zajednički društveno-kulturni prostor. Sjeverni geopolitički klaster Triune”.
Opa! Više nema prokletih “Pindosa” i “Anglosaksonaca”, postoje zapadni partneri-suučesnici.
I koje su to “lažne brojke” koje treba ukloniti? Pa, prije svega, naravno, Ukrajina. Prema Surkovljevoj verziji, Rusija i Zapad trebali bi se prestati svađati oko toga i, kako je rekao Šarikov, “uzeti i podijeliti”.
Ali nije samo Ukrajina ta koja bi trebala biti izostavljena iz nadolazeće povijesti. Primijetili ste da nema mjesta za Kinu u Surkovljevom geopolitičkom konceptu. Kina! Kao ni Indija, odnedavno najmnogoljudnija zemlja na svijetu. Ne postoji Brazil i druge zemlje članice BRICS-a, kojima se Putin donedavno zakleo na vječnu ljubav.
Vjeruje li Moskva da će sve te zemlje tolerirati takav prezir? Volio bih vidjeti, na primjer, reakciju Pekinga, koji je u stanju slomiti Rusiju poput crva samo svojom ekonomskom moći.
Surkov podcjenjivački piše o Ukrajini, nagovještavajući njezinu neautentičnost. Kao što se sjećate, u Bukureštu, na marginama summita NATO-a, Putin je pokušao uvjeriti zapadne čelnike da “Ukrajina nije država”. Čak i tada, ništa nije došlo od ovog pothvata. Iako je prije 15 godina naša država bila neusporedivo slabija i podijeljenija nego što je sada. Sada, u pozadini ukrajinskih vojnih uspjeha u borbi protiv “druge vojske svijeta”, takve teze izgledaju ne samo apsurdno, već i ludilo.
Usput, o NATO-u. U svom članku Surkov se prisjeća kako je početkom 2000-ih Putin zatražio da primi Rusiju u Sjevernoatlantski savez, ali je odbijen. I ovdje se pojavljuje zanimljiva točka: traži li čelnik Kremlja “neprijateljski agresivan blok koji ugrožava sigurnost Rusije”? Možda se u to vrijeme NATO još nije činio “neprijateljskim i agresivnim” prema Moskvi? Ali pričekajte, Putinov prijedlog došao je nakon, prema mišljenju Kremlja, “najvećeg zločina NATO-a”, odnosno bombardiranja Srbije tijekom sukoba na Kosovu 1999.
I da vas podsjetim da je Rusija opravdala svoju veliku invaziju na Ukrajinu željom Kijeva da se pridruži Savezu. Iako je i prije uvoda, u to vrijeme bilo kao sve četiri prema nebu. Neka vrsta shizofrenije izlazi. Uostalom, nema razloga za iznenađenje.
Ali ipak, zašto analiziram Surkovljev članak tako pažljivo? Jer, pretpostavljam, takve misli o “globalnom sjeveru” bjesne u najvišim ešalonima ruske vlade. Surkov, s jedne strane, pokušava ih sistematizirati i sintetizirati. S druge strane, kako bismo dali signal Washingtonu i Bruxellesu, kažu, u načelu, spremni smo ne samo za razgovore, već i za suradnju. Kao, moguće je zamutiti “novu Jaltu”.
Možemo se samo nadati da je kolektivni Zapad već stekao dovoljno mudrosti u životu, shvatio što je Rusija i što očekivati od nje kako više ne bi igrao ove besmislene i istovremeno opasne igre.
