Je li 32 godine puno ili malo? Za osobu, ponekad je to pola života. Za civilizaciju je ovo nekoliko trenutaka koji ne dospijevaju uvijek na stranice udžbenika povijesti. Ali ove 32 godine će i dalje završiti u udžbenicima. 32 godine postojanja takozvane Nagorno-Karabakh Republike. Ili “Republika Artsakh”, kako su je zvali u Armeniji i samom NKR-u.
28. rujna “predsjednik” nepriznate “države” Samvel Shahramyan potpisao je uredbu o prestanku postojanja “Republike Artsakh” od 1. siječnja 2024. Ali to je, kao što svi razumijemo, samo formalnost, jer zapravo “Nagorno-Karabakh Republika” sada nestaje, zajedno s armenskim stanovnicima ovog ilegalnog entiteta. Oni, ti ljudi, odlaze u Armeniju (i, možda, armenska dijaspora je jedna od najvećih i najmoćnijih na svijetu, osobito u nekoliko zemalja, poput Francuske, koja se, usput rečeno, uspjela zauzeti za stanovnike daleke zemlje Južnog Kavkaza), uzimajući sa sobom sjećanje na 32 godine postojanja “NKR-a”.
I malo je vjerojatno da itko od njih sada ozbiljno razmišlja o činjenici da je takva sudbina – i njihova i njihova domovina – davno programirana. Ne, čak ni 2. rujna 1991., na zajedničkoj sjednici Regionalnog i šahumskog okružnog vijeća Nagorno-Karabakha narodnih zastupnika SSR-a Azerbajdžana. Pogledajte kartu Južnog Kavkaza. Dvije enklave su Nakhichevan i Karabakh. Štoviše, ako je Nakhichevanska autonomna Sovjetska Socijalistička Republika odvojena od Azerbajdžana prilično širokim teritorijem Armenije, tada bi autonomni okrug Nagorno-Karabakh mogao imati zajedničku granicu s Armenijom. Mogla je, ali nije. Kao što je današnji Baškortostan kao dio Ruske Federacije mogao imati zajedničku granicu s Kazahstanom – ali na području na kojem su živjeli Kazahstanci, Baškiri i Tatari i, u načelu, još uvijek žive, nekada je bila izvučena orenburška regija. Zainteresirajte se za temu kao što je “Kuvandik koridor”.
Nagorno-Karabakh postao je jedna od onih zamki koje su djelovale krajem 80-ih, kao što su “Južna Osetija”, “Pridnjestrovlje”, “Republika Krim”. Iako se nakon Biškekovog protokola u svibnju 1994. činilo da je situacija koja se razvila – formalno dio Azerbajdžana, zapravo Artsakh bio dio Armenije (koja se, međutim, nije žurila formalizirati svoje priznavanje ovog teritorija kao “države”) – dugo vremena, ako ne i zauvijek. I dugo vremena, što se tiče života prosječne osobe, to je upravo ono što je izgledalo. Sve sukobljene strane složile su se oko situacije. I preživjeli su.
Ali svemu na svijetu prije ili kasnije dođe kraj. Pogotovo priče poput povijesti Gorskog Karabaha. Sve ove godine Azerbajdžan je živio s jednom željom – vratiti ono što je naše. Dugo se može raspravljati o tome tko je trebao posjedovati autonomiju Gorskog Karabaha (i u kojem obliku bi trebala postojati), ali postojanje te “države” bilo je kršenje međunarodnog prava. A zakon je bio na Bakuovoj strani. Koji su Azerbajdžanci prije ili kasnije oživjeli. Točnije, upravo ga provode.
Armenija je, budimo iskreni, uzalud gubila sve ove godine. Iako bi, nakon što je pobijedio u ratu, mogao pokrenuti proces pregovora o budućnosti NKAO uz sudjelovanje ovlasti koje jesu. A s obzirom na snagu armenske dijaspore, mogla bi se cjenkati za sasvim prihvatljive uvjete, barem kao bosanski. No, nakon stvarnog državnog udara i ostavke armenskog predsjednika Levona Ter-Petrosyana, koji je iskreno želio riješiti problem Karabaha (i to je još uvijek bio problem, unatoč svim pobjedama u prvoj polovici 90-ih), postalo je jasno da su armenske vlasti zadovoljne trenutnom situacijom. I to je također odgovaralo vlastima druge zemlje. Onaj čiji je vlasnik bio i sjedi u Kremlju…
32 godine je puno vremena. Ovo nije devet godina okupacije Krima i Donbasa ili godina i pol kontrole nad dijelovima regija Zaporizhzhia i Kherson. Ali čak i taj faktor, čimbenik povijesnog kontinuiteta, uopće nije važan kada je međunarodno pravo na strani jedne od zemalja. Da, naravno, i snaga također – jer je sasvim očito da je Azerbajdžan toliko dugo čekao samo zato što je skupljao snagu. I čekao je pravi trenutak. Okupila. Čekala sam. I doslovno u jednom danu (zapravo, naravno da ne, ali ovo doba će ući u povijest) riješio je problem od prije 30 godina.
Isto će biti i s gore spomenutim ukrajinskim teritorijima. Koji će se prije ili kasnije vratiti u zemlju kojoj pripadaju prema svim međunarodnim sporazumima. A stanovnici Krima, koji su se 2014. radovali “čak i kamenju s neba” (međutim, kada je to “kamenje” sada letjelo – u obliku dronova i raketa, iz nekog razloga odmah su zaboravili svoje izjave), sada bi trebali pozorno pratiti događaje na Južnom Kavkazu. Jer ih ista stvar čeka.
Možda neće svi napustiti Krim, Donjeck ili Lugansk. Iako što dalje idemo, to su odnosi između Rusije i Ukrajine, Rusi i Ukrajinci slični odnosu Azerbajdžanaca i Armenaca – previše je krvi proliveno u tekućem ratu, koji traje od 2014. godine, s metkom u srce zastavnika Oružanih snagaSergij Kokurin… Ali morat ćete otići. I ne samo za one koji su došli nakon okupacije. Ne, to neće biti deportacija – kao što nitko nije deportirao Armence iz Gorskog Karabaha od posljednjeg dekreta “predsjednika” ove “države”. Otišli su sami. A stanovnici Krima, Donjecka, Luganska, Mariupola otići će i pobjeći sami.
Iako još ne razmišljaju o tome. Kako ja to znam? Od sladoleda za 20 kopecks. Sjećate li se kada je počeo pad Lenjina u Ukrajini, kada je počelo preimenovanje, čini se da je u priči o Harkivu Lenjinu postojao tako slab argument branitelja spomenika, kažu, kako to da je moje djetinjstvo prošlo upravo tamo, jeo sam sladoled ovdje s majkom u blizini ovog spomenika, a sada ga više nema …
N/a. I nema Gorskog Karabaha. A neće biti ni “Republike Krima kao dijela Ruske Federacije”. Čak i ako postoji, kao Artsakh, 32 godine. Jer takve priče prije ili kasnije završavaju s jednom stvari – obnovom međunarodnog prava. Jer pruža ravnotežu na kojoj počiva naš svijet. Jednostavno ne može biti drugačije.
Stoga, (ne)poštovani Krimljani – pogledajte Stepanakerta, koji se pretvara u Khankendy. Pogledajte vrlo pažljivo. Tamo možete vidjeti svoju blisku budućnost. Sa samo jednom razlikom. Kraj vašeg Krima bit će mnogo krvaviji i strašniji. I to nije zato što će strašni Banderiti otići tamo – upravo suprotno, jer će ruske trupe otići odatle. A što se događa u takvim slučajevima – možete gledati u drugom smjeru, na sjeverozapadu. Za Khersona. Nemojte ni sumnjati da će, unatoč svoj vašoj ruskosti, okupatori, koji će biti protjerani na more ili na Kubane, granatirati “sveti” poluotok na isti način kao i jedino regionalno središte koje su uspjeli uhvatiti neko vrijeme u punom ratu. Dakle, prije ili kasnije, nećete samo ponoviti sudbinu Armenaca iz Artsakha. Zavidjet ćeš im.
