Posljednjih tjedana ukrajinski informacijski segment ponovno se rasplamsao u raspravi o (ne)mogućnosti dijaloga s bilo kojim predstavnicima ruske strane – bilo s Putinovom pratnjom (u načelu, čak ga i Nestor Shufrych već izbjegava, barem je to izjavio tijekom nedavnog sudskog saslušanja), ili “oporbenjaci” pod kontrolom Kremlja iz Liberalno demokratske stranke i Komunističke partije Ruske Federacije, ili predstavnici političke i kulturne ruske liberalne “gomile”. S potonjim je priča mnogo složenija.
Sam razgovor u kontekstu trenutnog rusko-ukrajinskog rata daleko je od novog. Da, barem od 2014. godine postalo je jasno (iako, nažalost, ne za većinu ukrajinskog društva u to vrijeme) da je nastavak gledanja TV emisija ili filmova s Mihailom Porečenkovim nakon što je pucao na položaje ukrajinske vojske u zračnoj luci u Donjecku, blago rečeno, loš manir. Iako se, budimo realni, godinu dana prije toga, 2013., mogao vidjeti i na središnjim ukrajinskim TV kanalima u udarnom terminu.
Međutim, je li ruski proizvod uopće nestao iz našeg informacijskog polja? Nažalost, ne. I to nije bio on, već ukrajinski proizvod koji je standardiziran u radio kvotama. A nije čak ni da je sporadično i sporadično bilo okršaja na televiziji, poput novogodišnjih “plavih svjetala”, “ironije sudbine” ili “dlakavih” koncerata 9. svibnja, a filmski proizvod na ruskom jeziku djelomično je predstavljen bez ikakvog prijevoda i sinkronizacije na državni jezik (u najboljem slučaju – s ukrajinskim titlovima). Suština problema je u tome što su čak i tada Ukrajinci, pomalo nespremni da potpuno napuste ruski proizvod (ne samo kulturni, već i politički), počeli tražiti racionalno, pro-ukrajinsko, “dobro” zrno u lokalnoj ruskoj javnosti.
Sjećate li se kako su Ukrajinci tada bili oduševljeni, 2014.-2016., gledali ste video s ruskim glumcem Mihailom Efremovim? U njima je recitirao anti-Putinove pjesme, jer, navodno, nije podržavao politiku predsjednika Ruske Federacije u vezi s okupacijom Krima i dijela Donbasa. Međutim, u kojoj su mjeri takvi “videozapisi” bili učinkoviti u sukobu s Putinovim režimom u Rusiji? I konačno, 2020. sam se umjetnik otvoreno odrekao svog “kreativnog protivljenja” ruskim vlastima – “hrani ljude umjetnosti” (to je citat!), a 2022. – već iza zidova ruskog zatvora, gdje je završio nakon fatalne nesreće koju je pijan izazvao – podržao je Putinovu takozvanu “posebnu vojnu operaciju”.
Općenito, da, nakon 2014. godine Putin se sve manje obraćao publici s ukrajinskih ekrana. Ali ruske “glave koje govore” (one iz uvjetnog oporbenog tabora) nisu nigdje otišle. Štoviše, što je češće krajem 2021. bilo vijesti o mogućem eskaliranom napadu ruske vojske masovno u blizini ukrajinskog teritorija na Ukrajinu, to su se aktivnije u ukrajinskim medijima, osim glasova lokalnih stručnjaka, čule i izjave ruskih kolega. Na primjer, Andrej Illarionov (bivši ekonomski savjetnik predsjednika Putina), koji je emigrirao u Sjedinjene Države sredinom 2000-ih, gdje je počeo raditi u Centru za globalnu slobodu i prosperitet na Institutu Cato u Washingtonu, tri tjedna prije potpune invazije, tvrdio je u talk showu Savika Shustera (oh, još jedan “oporbeni” ruski novinar) da se neće dogoditi masovni ruski vojni napad. Pitam se što je mislio ujutro 24. veljače 2022., nakon svojih predviđanja?
Uostalom, kada je ruski rat protiv Ukrajine ušao u punu fazu, stručni glasovi s ruske strane nisu nestali, a neki od njih na ukrajinskoj strani YouTube postali su jedan od najpopularnijih. Tako su, prema izračunima Detector Media, u razdoblju od 24. veljače 2022. do 1. lipnja 2023. dva Rusa ušla u prvih pet ovog video hostinga u Ukrajini: Mark Feygin i Andrej Piontkovsky. A u prvih dvadeset Rusi su činili točno polovicu ukrajinskog YouTube segmenta.
Po sebi, ove statistike nisu neka vrsta katastrofe. Za razliku od Ruske Federacije, u Ukrajini postoji sloboda mišljenja, govora, pristupa informacijama i izbor što čitati, što slušati i što gledati, čak i pod izvanrednim stanjem (ako to ne šteti nacionalnoj sigurnosti i teritorijalnoj cjelovitosti ukrajinske države, naravno).
Poanta je drugačija – koja je svrha takvih aktivnosti ovih ruskih usnika u Ukrajini? Samo da kritiziram Putina? U proteklih 18 mjeseci rata postalo je jasno tko su ruski vođa i Ruska Federacija u cjelini. Čak i za one Ukrajince koji nisu željeli primijetiti rat u istočnoj Ukrajini do veljače 2022. ili su vjerovali da je sve to “čisto politika”. Slabi li to doista moć samog Vladimira Vladimiroviča u samoj Rusiji? Može se skromno pretpostaviti da je malo vjerojatno. Stoga pitanje “čemu sve ovo služi?” do sada barem izgleda retoričko.
Možda je to ipak to Pitanje nije tako neodgovoreno. Sjećaš li se prošlogodišnjeg slučaja s Latyninom? Da, govorimo o spisateljici koja sebe naziva (a često je iz nekog razloga tako pozicioniraju ukrajinski novinari koji je pozivaju na svoje emisije pod takvom reputacijom) kao opozicionistica sadašnje vlade u Ruskoj Federaciji. 13. ožujka 2022. na svojoj stranici u Cvrkut ustvrdila je da u Ukrajini svjedočimo oživljavanju Kijevske Rusije. I upravo će u Kijevu uskoro biti koncentriran “svijet demokratskog, tržišnog i zapadnog ruskog govornog područja”. To jest, neka vrsta svjetla, blago aromatizirana liberalizmom, “ruski svijet” u Kijevu.
Nije li to ista stvar koju Arestovich najavljuje u posljednje vrijeme (čest gost YouTube– emitira isti Feigin)? Kažu da je Putin, naravno, kriminalac, baš kao i njegovi suradnici. Ali sami Rusi nisu krivi ni za što. I sama ruska kultura je lijepa. I zašto iz Kijeva (majke “ruskih gradova”) nije početi formirati novu rusku (ili, točnije, “rusku”) zajednicu, koja je mogla biti formirana ranije da nije bilo Putina i njegove invazije, koja je razbila ovu “povijesnu” rusko-ukrajinsku harmoniju. A što se može prevladati raspravom na raznim platformama (na primjer, književnim) negdje s druge strane oceana, ili barem izvan konfrontacijske Ukrajine i Rusije.
Uostalom, nije li to isto što i još jedan ruski oporbenjak, Maxim Katz, koji se, unatoč općem političkom beznađu uoči predsjedničkih izbora u Rusiji sljedeće godine, još uvijek smatra mogućim kandidatom iz liberalnog tabora, što bi moglo izazvati “buku” tijekom predizborne kampanje u jesen 2023. – proljeće 2024. Čak i ako iz ovog ili onog razloga nije moguće sudjelovati na samim izborima. Iako do sada sam Katz održava sastanke ne u Moskvi ili Sankt Peterburgu, već u Londonu. A ako je Khodorkovsky spreman otići na sastanak s njim, onda pristaše uhićenog Navaljnog još nisu pristali na njegovu ideju ujedinjenja ruske oporbe. A jasne metode suočavanja s Kremljem još nisu objavljene. I mogu li antiratni i anti-Putinovi prosvjedi koje je najavio biti učinkoviti u europskim gradovima, ali ne i u ruskim gradovima?
Međutim, neka sam Katz, njegovi prijatelji i, na kraju, Rusi potraže odgovore na ova pitanja. U cijeloj ovoj priči Ukrajince treba zanimati samo kako ovaj mogući kandidat iz tabora ruskih liberala vidi budućnost rusko-ukrajinskih odnosa. Osudio je rat. Međutim, naglasio je da je Kremlj prvenstveno kriv u tom kontekstu, a Rusi su uglavnom žrtve Putinove loše smišljene odluke.
A Ukrajinci su za njega dio istog “ruskog svijeta”, samo liberalni, poslovni, Macbook na stolu i uvijek s otvorenom vizom za Veliku Britaniju. Uostalom, zajedno smo gledali iste filmove, kuhali ista jela za Novu godinu, slušali ruski rock (zvani opozicija!) …
Ali opet, neka to ostane unutarnja politička afera ruske političke elite (odnosno njezinih ostataka). Sve dok ruske okupacijske snage i dalje stoje na ukrajinskom teritoriju, neprijateljske rakete i jurišni dronovi lansiraju se u gradovima i selima Ukrajine, pitanje ruske odštete za naknadu štete nanesene Ukrajini kao rezultat rata nije riješeno, a sama ukrajinska strana se ne smatra ekvivalentnom, već kao dio nekog ruskog geopolitičkog ili civilizacijskog projekta, nije važno tko će nastaviti vladati Rusijom (čak i ako to nije Putin). Koje su vanjskopolitičke smjernice te osobe i je li ruska država demokratska ili ne?
Konačno, malo povijesti. Poučan.
Nakon Oktobarske revolucije, u Ukrajinu su stigli ešaloni “Bijele garde”: i uvjereni imperijalisti i pristaše ideja veljače revolucije.
Proces se intenzivirao nakon travnja 1918. godine – pojavom ukrajinske države. Njegov glava, Pavlo Skoropadsky, s prilično dobrim namjerama, pokušao je pozvati ruske figure i znanstvenike u Kijev (mnogi od njih, uostalom, bili su ukrajinskog podrijetla, kao što je prvi voditelj Ukrajinske akademije znanosti, Volodimir Vernadsky), koji će pomoći u lokalnim državnim građevinskim, ekonomskim i kulturnim procesima.
U tu svrhu, ukrajinski diplomati, uz posredovanje Njemačke, čak su se dogovorili s boljševicima o vođenju “državnih vlakova” od Moskve i Petrograda do Kijeva, koji su te ljude izveli van, često ih spašavajući od represije.
Kasnije je u Kijevu formirana ruska dijaspora bjegunaca iz “Sovjetije”, kako je Skoropadsky nazvao boljševičku Rusiju.
Međutim, kasnije je sam hetman kritizirao ponašanje pridošlica u Kijevu i čak pokušao razlikovati neobičnu shemu od ove, koju je držao u svojim memoarima.
“Po dolasku osoba šuti, spava i jede – ovo je prva faza. Drugi hvali, kažeda je Ukrajina čudo, a jezik eufoničan, a klima lijepa, a Kijev lijep, a vlada normalna, jednom riječju, raj!” prisjetio se Skoropadsky o trendu ponašanja Rusa u Kijevu.
No, za nekoliko tjedana, prema njegovim riječima, započela je treća faza kritike: “Nakon nekog vremena, Rus vidi jednog od onih koji su došli ranije. Nakon toga počinje treća faza. Još uvijek je veseo i ljubazan, ali jahao je s trenerom i oni su loši. A kamenje za popločavanje ponekad je loše kvalitete.
“Dozvoli mi”, reci mu. – Sjetit ćete se toga u Sovjetskom Savezu… Hvala Bogu da smo živi”, prisjetio se hetman.
Nakon toga, prema njegovim riječima, nakon vrlo kratkog vremena započela je četvrta faza.
“Već je dobro odjeven, dobro nahranjen, rumen.” Znate li što ću reći – vaša Ukrajina je glupost… Potrebno je stvoriti jednu nepodijeljenu Rusiju, a nema Ukrajinaca, sve je to izum Nijemaca”, rekao je Pavlo Skoropadsky.
Nisam siguran da se situacija radikalno promijenila u 100 godina.
Barem još jedna ruska invazija na Ukrajinu ukazuje na suprotno.
