Na početku potpune ruske invazije, predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski objavio je videozapise u kojima je prvi put izjavio da to ovisi o samim Rusima “žele li rat”, zahvalio se “tisućama dostojnih Rusa” koji su, riskirajući sebe, osudili agresiju, pozvali ih da napuste Rusiju i nadahnuli da je borba protiv agresora također borba za njihovu zemlju.
Međutim, do kraja proljeća, Zelenskijevi apeli Rusima bili su gotovi. Službene ukrajinske vlasti počele su tražiti drugačiji diskurs o Rusiji i njezinoj budućnosti. “Danas već postoji preliminarni konsenzus između vlade i civilnog društva, uključujući analitičke, državne i nedržavne strukture, da je raspad Ruskog carstva nužan za potpunu pobjedu Ukrajine, pa je stoga podjela Rusije naša konačna pobjeda”, kaže mi Vitaliy Kulyk, direktor Kijevskog centra za studije civilnog društva.
Ta je vizija zavladala u Ukrajini jer na Zapadu još uvijek postoji iluzija da je moguće demokratizirati Rusiju u hodu ili da je moguće pregovarati s Putinom. Ovu iluziju najjasnije je izrazio Thomas Friedmann na stranicama The New York Times“Ako Putin pobijedi, ruski narod gubi. Ali ako Putin izgubi i naslijedi ga kaos, cijeli svijet će izgubiti.”
“Mislim da nema potrebe brinuti se zbog raspada Rusije, ovo je optimalan scenarij koji treba slijediti, jer drugi ne predviđaju izlaz iz ovog rata”, naglašava Kulik, “Kremlj nam nastavlja prodavati, prvo, strah od nuklearnog oružja, koje nije prevladano na Zapadu i koje i dalje drži Zapad kao taoca; drugo, iluzija da Rusija ima neograničene resurse i da je sposobna dugo voditi rat; treće, uvjerenje da se domaći politički režim može stalno reproducirati. To su tri komponente pogrešnih pogleda današnjih rusologa, bivših sovjetologa. U vezi s tom vizijom, oni vide jedini izlaz u guranju Rusije da evoluira, čekajući da Gorbačov dođe i najavi ‘perestrojku'”.
Apokalipsa se već dogodila
Kulik je jedan od zagovornika Foruma slobodnih nacija post-Rusije, platforme koja se održala u Varšavi i Gdanjsku prošlog proljeća i ljeta. Forum je čak predložio kartu post-Rusije, ili potencijalni raspad teritorija Ruske Federacije.
“Kada smo kolege i ja pripremili kartu naše vizije raspada Rusije, ovaj rad nije našao odgovarajuću potporu izvana [української, – прим. І. К.] Percipirana je kao politička futurologija, a ne kao projekt koji ćemo provoditi kroz našu državnu politiku. Samo šest mjeseci nakon predstavljanja karte uspjeli smo doprijeti do određenih dužnosnika, ljudi su počeli govoriti o tome u Ukrajini i ona je postala dio državnih programa. Mnogi naši političari i državnici, čak i na međunarodnoj razini, počinju naglašavati ideju raspada”, kazao je Kulyk.
Kulik kaže da se trenutna ukrajinska rasprava vrti oko slijeda procesa denuklearizacije, de-sovjetizacije (tj. deimperijalizacije) i raspada. Po njegovom mišljenju, prvo bi trebalo doći do raspada teritorija u manje državne organizme, s kojima će kasnije biti moguće razgovarati o uvjetima denuklearizacije, rješavanju sukoba oko resursa ili teritorija.
“Naši zapadni partneri vrlo oprezno reagiraju na tu ideju, za mnoge zapadne partnere ne postoji jasna slika o tome kako izgraditi post-Rusiju. Stari rusološki pristup dominira da je jedan od najboljih izlaza iz krize “jednostavno prenijeti vlast”, omekšati režim i tako ga demokratizirati, odnosno razviti režim u nešto što neće tražiti širenje, neće izazvati destabilizaciju u zapadnom svijetu. Sve je to posljedica sakralizacije nuklearne prijetnje”, kazao je Kulik.
Po njegovom mišljenju, Rusija se još uvijek percipira kao supersila sa suicidalnim tendencijama. “Izravni signali da to nije slučaj zanemaruju se”, kaže ukrajinski analitičar. Psihološki portret samog Vladimira Putina pokazuje da se boji za svoj život: dugi stolovi, karantene, čak i njegov poseban kovčeg s govnima, koje nosi sa sobom, dokazuju da se samoubojstvo neće dogoditi.
“Imam dojam da mnogi na Zapadu negdje podsvjesno razumiju da Rusija može propasti u svakom trenutku. Ali oni ne znaju što učiniti s olupinama ovog carstva, ne razumiju konfiguraciju, ne mogu zamisliti Rusiju bez “saveznog centra” (tj. Moskve – I.K.-ove bilješke). Boje se desetaka tisuća Prigožina i Strelkova, koji će izaći poput duha iz boce”, rekao je Kulik.
Nedostatak mašte, po njegovom mišljenju, potaknuo je “skupinu 23. veljače”, odnosno pristaše povratka na status quo prije ruske invazije u punom opsegu, koji kažu: povucimo neku vrstu linije primirja, a onda će se sve nekako stabilizirati, režim će se razvijati i tako dalje. Rusija, jeziciNeće se ponovno uzdići, a raspad se mora dogoditi definitivno kako bi se onemogućio bilo koji imperijalni projekt na ovom području.
Dominantni narativ
Predsjednica Udruge za slobodnu Rusiju Anastasia Sergeeva osnovala je u studenom prošle godine u Varšavi javno vijeće koje okuplja predstavnike različitih ruskih regija i etničkih skupina i regrutira volontere za rat na strani Ukrajine. O “Ruskoj Federaciji” piše pod navodnicima i malim slovom. Po njenom mišljenju, ovo je propala država – Stanje nije uspjelo. To nije novost ni za Ukrajince ni za Janusza Bugajskog, starijeg suradnika think tanka Zaklada Jamestown i autor poznate knjige o raspadu Ruske Federacije “Propala država: vodič za kolaps Rusije” (Neuspjelo stanje: Vodič za rupturu Rusije). Međutim, za rusku oporbu ili dijasporu ovo se mišljenje zasad čini previše radikalnim.
Zato je, nakon pobune Jevgenija Prigožina, Sergeeva pokrenula kampanju za priznavanje Rusije kao propale države. Nakon Prigožinove smrti, ova kampanja postala je još relevantnija. Ruska Federacija je jednostavno mafijaška korporacija, vjeruje Sergeeva, iako mnogi ruski znanstvenici još uvijek gledaju na organizam kao na državu. Što čini greške, koje čine zločine, ali ipak država.
“Ruska Federacija percipirana je kao monolit, prema tekstu iz Moskve”, rekla je Sergeeva. “Specifičnost heterogenosti regija i stvarno razumijevanje da ovo društvo kao takvo ne postoji, osim u propagandi, gube se. Iako je i sada ova zemlja kalup zajednica koje se razlikuju regionalno, nacionalno, etnički i ideološki. Da biste razumjeli unutarnju suštinu, morate ići “odozdo”, iz regija i iz onoga što se tamo događa. To je problem sa stručnošću – jer je to skupo, teško i gotovo nemoguće učiniti izvana. Stoga se procjena vrši sa stajališta onoga što leži na površini. Svojevoljno ili nevoljko, stručnjaci sami njeguju položaj Moskve.”
Denis Sokolov, s kojim je suosnivač Javnog vijeća i koji je antropolog koji proučava ruske regije, slaže se sa Sergeevom.
“Režim je, koristeći moderne komunikacijske tehnologije, uspio stvoriti ono što se u Sovjetskom Savezu nazivalo dominantnom ideologijom. Većina ljudi to doživljava kao nešto što visi u zraku. Postoje narativi koje ljudi doživljavaju kao dopuštene jer ih nameće državna birokracija, uključujući propagandnu medijsku mašineriju, pravoslavnu crkvu, stranku Ujedinjena Rusija, regionalne birokracije, agencije za provedbu zakona i tako dalje. Kao rezultat toga, ljudi se, kao iu Sovjetskom Savezu, “ugrađuju” u dominantni narativ. Oni grade svoj diskurs u diskursu. Čak ni “oporba” koja se, čini se, protivi ovom dominantnom diskursu to ne poriče, već prosvjeduje protiv njega, integrirajući se u njega. Međutim, muslimani sjevernog Kavkaza također to čine”, pojašnjava Sokolov.
Sokolov je posudio koncept dominantne ideologije od Oleksija Yurchaka, autora knjige “Bilo je zauvijek dok nije bilo gotovo. Posljednja sovjetska generacija” (Sve je bilo zauvijek, sve dok više nije bilo: posljednja sovjetska generacija). Rusko-američki antropolog poziva na “provincijalizaciju” u analizi SSSR-a, odnosno odstupanje od onoga što centar kaže: “Ako dominantna figura ideološkog diskursa nestane, to će postupno dovesti do snažnih unutarnjih promjena u ideologiji i, u konačnici, do krize legitimiteta za vladu u cjelini”, piše Yurchak. ” Nestankom dominantne figure koja stoji izvan ideološkog diskursa nestaje i metanarativ koji je davao javnu procjenu ideoloških izjava i ideja u smislu njihove usklađenosti ili nedosljednosti s objektivnom istinom. Upečatljiva nova činjenica bila je da, iako objektivna vanjska istina (neospornost komunizma i marksizma-lenjinizma) još uvijek postoji i ideološki diskurs se nastavio pozivati na nju, više nije postojala tema koja je posjedovala jedinstveno i nepobitno znanje o njoj. Najvažnija posljedica tih promjena nije bila toliko rušenje određenog vođe ili otkriće određenog zločina, već velika reorganizacija cijelog socijalističkog režima – reorganizacija koja je imala ogromne, ako u početku neprimjetne, posljedice za sovjetski sustav. Kao rezultat te reorganizacije, postalo je sve važnije rekonstruirati točan strukturni oblik ideoloških izjava i rituala, umjesto da se previše duboko udubi u njihovo doslovno značenje.”
“Kao i u vrijeme perestrojke, sada riječi imaju potpuno različita značenja ovisno o tome tko ih koristi”, napominje Sokolov, “‘posebna operacija’, ‘borba protiv korupcije’, ‘stabilnost’, ‘tradicionalne vrijednosti’. Za propagandista koji možda čak vjeruje u njih, ovo je jedno, ali za moskovskog školarca koji želi dobiti peticu, to je drugo, za to su aksiomatske izjave koje su stupovi sigurnosti.”
Tako se, naglašava Sokolov, odvija “ugrađivanje” u dominantni narativ. Zašto je Sovjetski Savez došao do tako neočekivanog kraja čak i za tadašnje sovjetske otoke? Jer nije imao pravo uporište kada je subjekt dominantnog narativa nestao.
“Iz nekog razloga, akademici na Zapadu ponavljaju istu stvar, možda je to problem? Sokolov pita. “To je samo dominantan diskurs i otrcane fraze koje leže na površini. A da biste razumjeli interese ljudi ili skupina, morate se spustiti na kat ispod. Tu počinje prava priča. Ista osoba koja kaže da je ‘nemoguće pobijediti nuklearnu silu’ reći će vam u nekoliko rečenica kakav se užas i nered događaju na njegovom radnom mjestu.”
Zato, prema Sokolovu mišljenju, u Rusiji neće biti građanskog rata, kao 1917. godine – uostalom, nema stvarnih interesa, nema seljačkih masa spremnih boriti se za svoju zemlju.
“Prigožin je to pokazao: netko je otišao u Moskvu i kako su Moskovljani reagirali na činjenicu da će ‘bijelci’ bježati iz minute u minutu, a ‘crveni’ dolaziti? Pokazali su da će čekati ponovno otvaranje kafića. Kada su Rusi napali Ukrajinu, mogli ste vidjeti veliku skupinu ljudi kojima nije trebalo dati naredbu da pucaju. Politički ljudi počeli su se boriti s Rusima koji su došli. U Ruskoj Federaciji nema takvih skupina. Ne razumiju za što da se bore. Za sada ne postoje posebni interesi lokalnih skupina”, kaže Sokolov.
Problem teritorija
Osim pasivnog stanovništva, izazov za Rusiju je teritorij. Ukrajinski povjesničar Grigorij Kasyanov nedavno je pisao o tome: “Ako ruski etnički nacionalizam iznenada prevlada u Rusiji, to će očito biti put do njegovog raspada. Drugi način raspada je demokratizacija. Ako Rusija iznenada postane zemlja s pravom, a ne fasadnom demokracijom, odmah će se početi raspadati. Općenito, Rusija može postojati samo pod autoritarnim ili totalitarnim režimom.”
Sokolov objašnjava: “Ovaj je prostor često bio naseljen silom. Ekonomska učinkovitost stanovništva vrlo je upitna. Teritorij nije posljedica imperijalizma, to je njegov izravni instrument. Zašto se to još nije promijenilo? Zato što je zastrašujuće. Kada započnemo reforme, suočeni smo s činjenicom da u regiji Tomsk, na primjer, postoji veliki broj naselja koja nemaju nikakav osjećaj postojanja. A gradovi na sjeveru poput Urengoya uopće nisu za to da ljudi tamo trajno žive – u drugim zemljama sirovine sezonski radnici izvlače u istim nepovoljnim uvjetima. A u Rusiji ljudi žive u njima dobrovoljno. Svjesni smo da sve treba obnoviti, počevši od sustava naseljavanja. To je potrebno jer je nemoguće živjeti ovako, jer će ova struktura stalno nositi nešto poput ovog rata.”
Drugi primjer koji Sokolov navodi je da korisnici cijelog ovog sustava žele otići na Zapad, jer uopće nemaju namjeru živjeti na ruskom teritoriju. Po njegovom mišljenju, gledajući u budućnost, Rusiju i njezine regije treba tretirati kao političku korporaciju koja može preuzeti zemlju ili regiju, kao investicijski projekt.
Kulik također koristi riječ “korporacija” kako bi tvrdio da je sama današnja Rusija poništila vlastite granice: “Regionalne skupine htjet će zaštititi svoje interese putem privatnih vojnih tvrtki ili drugih skupina na regionalnoj razini – to će biti neka vrsta korporacije koja kontrolira određeni teritorij. I tek tada će na ovaj teritorij doći novi identitet. Devedesetih godina prošlog stoljeća vidjeli smo brz, eksplozivan razvoj regionalnih identiteta u Rusiji – stvaranje Uralske Republike, ideju Ingrije, oživljavanje Dalekoistočne Republike. Nakon što je Putin došao na vlast, nakon ukidanja izbora za guvernera 2004., ruski politički stratezi prije svega su “očistili” regionalizam, jer su u njemu vidjeli mogućnost rasta regionalnog identiteta ili raspada Rusije, za njih je to prijetnja. Tada je počeo lov na regionalne aktiviste. Ali vjerujem da će ti ljudi vrlo brzo ući na javno područje čim se oživi javni prostor.”
Vanzemaljci će pomoći
Sokolov se slaže da su regionalni identiteti u Rusiji potisnuti i pomalo zanemareni, iako se Rusi, osobito izvan Moskve ili Sankt Peterburga, općenito manje identificiraju sa zemljom, a više sa svojim regijama. Čak su i određene nacionalne skupine, poput onih na Kavkazu, svedene na razinu etničkih skupina, budući da uglavnom nema političkih projekata. S izuzetkom Čečena, koji su se dvaput borili protiv Ruske Federacije, iako s mnogim rezervama.
“Ipak, narodi Sjevernog Kavkaza već su izgradili svoj sustav kolektivne sigurnosti zajedno s Kremljem. Jednostavno su se na taj način “ugradili” u dominantni diskurs, a na nekim mjestima čak koriste Kremlj za borbu konkurentski projekti, kao što su Osetijanci protiv Ingusha. Stoga, kada čujemo nešto o separatizmu, zapravo govorimo o etničkom aktivizmu, koji se općenito još nije razvio u separatizam. Iako su Ukrajinci koji su zainteresirani za raspad Ruske Federacije spremni poduprijeti svakoga tko to kaže”, kazao je Sokolov.
A budući da ne postoji pravi projekt za transformaciju ruskog političkog prostora, sve što se trenutno može učiniti je okrenuti se iskustvu Sovjetskog Saveza. Republike Unije, koje su imale jasne strategije za držanje vlasti i kontrolu resursa, bile su više posvećene suverenitetu. Moskva je u jednom trenutku izgubila kontrolu.
“Problem je bio u tome što je postignuta neovisnost, ali političke reforme – s izuzetkom baltičkih zemalja – nisu provedene. Društvo je ostalo korumpirano, s istim sovjetskim institucijama. Gruzija je ispala iz toga, samo zato što više nije imala resurse za potporu sovjetskim institucijama, tako da je Saakašvili mogao dopustiti da se sve izgradi na nov način”, rekao je Sokolov.
Ne protivi se raspadu Rusije – smatra da bi novi poredak u cijeloj Rusiji trebao biti izgrađen na temelju ideje samouprave i prava na samoodređenje, iskorištavajući činjenicu da su ruske savezne institucije u krizi iz koje vjerojatno neće izaći. Stoga, prema Sokolovu mišljenju, glavni “raspadajući” čimbenik neće biti etnički ili regionalni identiteti, već nove elite.
“Sada je situacija dijametralno suprotna Sovjetskom Savezu. Razlika je u tome što postsovjetske regionalne elite neće moći zadržati ništa, kao što je to bilo prije, kada su stranački aktivisti iz drugog ešalona naslijedili vlast. Sada nema ideoloških ili organizacijskih resursa. Novac je možda tu, ali politički je bankrot. Danas ne vidimo tko će postati nova politička klasa. To je ono što pokušavamo izgraditi, novu političku klasu”, pojašnjava Sokolov.
Po njegovom mišljenju, ova politička klasa neće biti stara ruska oporba, već oni koji se bore na strani Ukrajine i koji će moći preuzeti vlast u regijama – zbog čega vjeruje da je u interesu Ukrajine prihvatiti što više ruskih građana kao volontere (sada postoji problem s lakim ulaskom u Ukrajinu – ruski državljani trebaju vize – kao i s tranzitom kroz zemlje, koji imaju otvorenu granicu s Ukrajinom).
Kulyk: “Teško mi je zamisliti da je Leonid Nevzlin ili Mihail Khodorkovsky (oligarsi koji su pobjegli iz Rusije – cca. I.K.) moći će postati nova ruska elita, čak iu očima Zapada. Nitko ih ne vidi kao Gorbačova ili Jeljcina, samo kao Putine od prve godine njihove vladavine. Pa ipak, to je put prema novom ratu – možda ne s Ukrajinom, već s Moldavijom ili Kazahstanom, s baltičkim zemljama ili s Poljskom. Rusko carstvo ne može postojati bez vanjskog neprijatelja.”
Sergeeva: “Unatoč činjenici da se raspoloženje i vizije ruske dijaspore i oporbe enormno mijenjaju, još uvijek vidim ista lica ruske oporbe u javnim raspravama u mnogim zapadnim zemljama. Pitao sam se zašto. U posljednjih 10 godina, otkako živim u Europskoj uniji, vidio sam da Rusija slabo razumije što se događa u Europi u smislu ideja. Rusija živi u prošlosti. Čak i ruska oporba kasni oko 10-20 godina, ne mogu prihvatiti da je politička, ekonomska ili sociološka misao devedesetih završena. Za moderne Europljane Rusija je mračna povijest, periferija koja uopće nije zanimljiva.”
“Paradoksalno, pokazalo se da je Rusija značajna za te Europljane, ljude “jučer”, koji su donijeli odluke prije 10-20 godina, a sada su u mirovini. Zato govore o istim umirovljenicima iz Rusije. I ovdje živimo s osjećajem za prošlost, s nostalgijom: “Sjećate li se kako je bilo? Tamo je bilo sjajno, možda ćemo se tamo vratiti ako Ukrajina pobijedi?'” – smije se Sergeeva, jer u toj viziji pobjede na frontu, rušenja Putina ili preuzimanja vlasti u ruskim regijama postoje “neki vanzemaljci”.
“Ljudi u ruskoj dijaspori sada žele nešto specifično, nešto drugačije. Dosta im je starih vođa koji, shvaćajući način razmišljanja ruskog naroda koji je otišao, pokušavaju im prodati istu staklenu ogrlicu koju su prodali u ruskoj državi”, zaključuje Sergeeva. – Ruska Federacija kao država više ne postoji; Štoviše, na korak je od kolapsa svog brutalnog sustava. U međuvremenu, mnogi na Zapadu još uvijek imaju iluziju straha, koji raste obrnuto proporcionalno samoj Rusiji.
Što je bliža avet poraza, to je manje straha u samoj Rusiji – ispada da možete ući u regije Bryansk ili Belgorod – i strah nestaje, kralj je gol, elite su podijeljene. Sve dok Putin eskalira, čini se nepobjedivim; ali čim netko drugi počne eskalirati, on bježi iz Kremlja i okreće se Lukašenki kako bi riješio problem.
Kulik: “Ja sam zvijerApeliram na donositelje odluka u europskim zemljama: potrebno je preispitati politiku, ili barem viziju raspada Rusije, upravo sada.”
Sergeeva: “Do danas se mnogi ljudi drže Putina. On nije ni institucija, ni osoba, ni vođa, ni predstavnik interesne skupine. Sada je to simbol oko kojeg se vrte rat, propaganda i represija. Zapravo, ovdje rastu taoci današnjeg pogleda na Rusiju, koji govore o kaosu. Zapravo, kažu da će to biti nekontrolirana sila. To ih gura na “jedini pravi izlaz” – ostaviti sve u rukama istih ljudi koji će se složiti oko nečega i nekako će biti tu.”
Sokolov: “Ovo je folklor. Ali mi živimo u folkloru. Folklor završava u rovovima. Nažalost.”
Prevedeno s poljskog
Tekst je objavljen u okviru projekta suradnje nama i poljski časopis Nowa Europa Wschodnia.
Prethodni članci projekta: Ukrajina-EU: Vrući završetak pregovora, Ukrajina – bijeg od izbora, Istočno partnerstvo nakon Arapskih revolucija, U iskrivljenom ogledalu, Prezirao, Lukašenka zaratio s Putinom, Između Moskve i Kijeva, Kobasica je kobasica, Moj Lavov, Putin u galijama, Poluotok straha, Ukrajina je izumljena na Istoku, Novo staro otkriće, I trebalo je biti tako lijepo, Novogodišnji dar za Rusiju, Ili da raspravljamo o povijesti, Zastoj u Minsku
Izvorni naslov članka: Rosja nadal karmi Zachód strachem
