Nakon neuspjeha blitzkriega u veljači-ožujku 2022., ruski okupatori počeli su tražiti odgovorne za ovaj grandiozni neuspjeh. Naravno, i među našim ljudima, ali prije svega izvana. Tako se fraza da “nismo u ratu s Ukrajinom, već s NATO-om” pojavila u aktivnoj ruskoj političkoj uporabi. Neki od najradikalnijih (poput ukrajinskog zamjenika-izdajnika Ilye Kive) čak su počeli izjavljivati da se, navodno, poljski jezik već čuje svugdje na fronti …
Međutim, tema rata protiv NATO-a nije postala široko korištena – barem u formatu “Poljaka, crnaca i svih drugih koji se već bore protiv nas na frontu”. I wolens-nolens, ruski propagandisti morali su izmisliti neke razloge za uspjeh ukrajinske vojske, iako zasićene zapadnim, NATO oružjem.
I tako, u jednom od prijenosa na ruskoj propagandnoj TV (to jest, na televiziji, u načelu, tamo nema drugog – ovdje se uranjanje u sovjetsku stvarnost pokazalo vrlo točnim) došli su do retoričkog, gotovo dramatičnog, u suzama i shmarkovima, pitanja – pa, kako to da ukrajinski vojnici pokazuju stotine, tisuće puta više junaštva od “naših dječaka”?..
Naravno, ti “politički stručnjaci” ne mogu priznati da se obrambene snage Ukrajine bore za vlastitu zemlju, a kontingent okupacije bori se za tuđu zemlju (bez obzira na to što Putinovi sluge pišu u ruskom Ustavu). Zarathustra Vladimirovich to ne dopušta. A ovo bi bio najlakši izlaz iz situacije. Međutim, takav bi odgovor odmah izazvao još jedno, mnogo teže i neugodnije pitanje: zašto se, dovraga, borimo za te strane teritorije, zašto tamo gubimo svoje ljude, zašto uništavamo naše gospodarstvo (o problemima s dizelskim gorivom, točnije, o njegovoj potpunoj odsutnosti u brojnim regijama Ruske Federacije – i mogućoj poljoprivrednoj katastrofi u agresorskoj zemlji, što je čak i Patrušev Jr. priznao, Stavio ga je moj tata na agrarno bojište – svi su već čuli)? A to već može dovesti do “diskreditiranja” i zatvorske kazne. Koji nitko od pro-kremaljskih eteričnih lakrdijaša ne želi dobiti na kraju. Zato pokušavaju izaći najbolje što mogu.
A problem je u tome što su sami Rusi krivi za ovu slijepu ulicu. Jer upravo su oni – ili Ukrajinci koje su kontrolirali, poput Mykole Gogol-Yanovsky (“upravo je postao Gogol” nakon poljskog ustanka 1830.-1831., napuštajući otvoreno poljsko prezime radi carstva) – stvorili ovaj mit o Ukrajincima kao lijenim, divljim, lukavim, ali uskogrudnim i uskogrudnim khokholsima. Tko se samo zna pokloniti Potemkinu i caricu Catherine nazvati “majkom”. Ista carica koja je uništila posljednje središte ukrajinske državnosti do 1917. godine – Zaporožijska donja armija.
I on, taj mit, nastavio je živjeti i množiti se pod svim carevima i glavnim tajnicima. Doslovno na svakom koraku i skretanju. Sjetite se sovjetskog filma Kraljica benzinske postaje iz 1962. godine, koji je prije nekoliko godina čudesno uvršten na popis stotinu najboljih filmova u povijesti ukrajinske kinematografije Nacionalnog centra Oleksandr Dovzhenko. U ovom filmu nema gotovo ništa ukrajinskog – počevši od činjenice da početkom 60-ih u Pirijatynu (gdje je film snimljen, ova benzinska postaja još uvijek radi, usput) nije bilo niti jednog Ukrajinca, svi oko njega govorili su gotovo rafinirani ruski. Ali redatelji su u svoj film ubacili dva manja lika s jasno artikuliranom ukrajinštinom. To su bili dužnosnici na razini okruga s karakterističnim prezimenima Borshch i Lopata, koji su se pokušali odreći popravka mosta preko rijeke Vertoprashke.
Usput, kako vam se sviđa ime? Zar nema ništa ukrajinskog u njemu? Tako je, jer prava rijeka Vertoprashikha teče kroz područje Lenjinskog okruga Židovske autonomne regije. To jest, sve do ruskog Dalekog istoka. Dakle, u ovom temeljito ruskom filmu (baš kao i četvrta, krimska sezona “Rodbine”, gdje je bilo čak nekoliko ukrajinskih znakova na državnim institucijama, koji iz nekog razloga nisu uklonjeni iz serije), imena iskreno negativnih likova iz nekog su razloga bila ukrajinska. I direktor iste benzinske postaje, lijenog i neupućenog lika – iz nekog razloga to je bio Panas (Petrovič), a ne Atanazije. A smiješni vozač automobila s “filmskom vožnjom” je Taras. No, glavni likovi imaju prilično ruska imena – Lyudmila, Slava…
Tako je nastao stav običnih i ne tako običnih Rusa prema Ukrajincima. Stav koji sada izlazi postrance za njih. I, usput, davno, još u devetnaestom stoljeću, rekli su nešto sasvim drugo. Sjećate li se kako je u petom dijelu legendarnog “Aeneida” Kotlyarevskog:
Ljubav prema domovini gdje si heroj,
Tamo moć štrajka neće stajati,
Tamo su prsa jača od topova,
Tamo, život je altyn, a smrt je peni,
Tamo je vitez, svaki mladić,
Kozak tamo nije prokleti brat.
Ponovno pročitajte ovaj stih. Ili Ne radi se o trenutnom rusko-ukrajinskom ratu, zar ne? I “ljubav prema domovini”, i “udarna sila neće stajati”, i “smrt je novčić”. I, naravno, činjenica da đavao nipošto nije brat Kozaku, bez obzira koliko su nas pokušavali uvjeriti u suprotno tijekom proteklih stoljeća.
I to je, usput, objavljeno 1842. godine. Prije 181 godinu. Čini se da je mnogo jasnije, zar ne? A ako nisu znali ili nisu htjeli znati za Kotlyarevskog, onda su vjerojatno čuli za Ševčenka i herojske motive u njegovom radu. Ali nisu htjeli razumjeti, jer su sve za što su bili sposobni predbacivati, kažu, a ovaj vaš pjesnik nije loš pjesnik, ali bilo bi bolje pisati na “velikom ruskom jeziku” nego na tom neshvatljivom “dijalektu”.
… Međutim, problemi Rusa su problemi Rusa. Neka se sami pozabave njima. I važno nam je da ne ponavljamo njihove pogreške. Jer nakon prvih uspjeha počelo je u našoj zemlji: da, tamo imaju vojsku – to su najmobiliziraniji “šmonovi”… A onda, kada ovaj zli, snažni i okrutni neprijatelj uspije u nekim uspješnim akcijama na fronti, mnogi Ukrajinci nisu samo šokirani, već i iznenađeni. Kako se to dogodilo, kažu, mi (prema telethonu) bismo trebali pobijediti za 2-3 tjedna.
Podcjenjivanje neprijatelja ozbiljna je pogreška koja se može pretvoriti u smrt. Podcjenjivanje temeljeno na mitovima koje je sam stvorio je čisto samoubojstvo. Nemojmo ponavljati ove ruske pogreške, tako da ne moramo slijegati ramenima i razotkrivati priče o “Mon vojsci”, koje su se iznenada pokazale sposobnima za ozbiljne stvari.
