U posljednje vrijeme Yerevan sve više kritizira politiku Moskve prema Armeniji. Armenci očekuju veću potporu u sukobu s Azerbejdžanom. Je li preokret Armenije na Zapadu neizbježan ili je to samo tehnička igra? Na ovo pitanje odgovara Wojciech Górecki, stručnjak u Centru za istočne studije (OSW) i autor knjiga o regiji.
– Međunarodne vježbe započele su u ponedjeljak Orlov partner 2023, u kojem Armenci treniraju s američkom vojskom. Nije li ovo iznenađujući razvoj događaja za zemlju koja je članica Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO) pod kontrolom Moskve?
“Ove vježbe se redovito odvijaju već dugi niz godina. Oni uključuju mali broj vojnika, i oni zapravo nisu važni. To je samo rutinski događaj koji se događa jednom godišnje. Važno je, međutim, da im je Yerevan posvetio znatnu pozornost ove godine, u vrijeme kada je Armenija povukla svog predstavnika iz CSTO-a, organizacije koja se pompozno i pretjerano naziva “postsovjetski NATO”.
– Što se tiče CSTO-a i vojne suradnje s Rusijom, nedavno smo imali intervju s premijerom Nikolom Pashinyanom za jedan od talijanskih novina, gdje je rekao da bi bila pogreška oslanjati se samo na Rusiju u sigurnosnim pitanjima. Zašto je ova izjava odjednom?
– Da, bila je to vrlo glasna izjava za La Repubblica. Premijer je rekao da je to bila pogreška, a sada vlasti počinju ispravljati posljedice te pogreške. Također je kazao kako se Armenija do sada oslanjala 99,99 posto na Rusiju zbog svoje sigurnosti. Kada postoji jedan partner, zemlja ima ograničene mogućnosti, otuda i potreba za diversifikacijom. Zašto ove riječi sada zvuče? Rekao bih da su se ti odnosi počeli pogoršavati od drugog Karabahovog rata 2020. godine, a možda i ranije, odnosno od 2018. godine, kada je Nikol Pashinyan postao premijer kao rezultat revolucije boja. Tada je uklonio tim koji je vladao Armenijom 20 godina, bio je povezan s takozvanim klanom Karabakh i predstavljao je Republikansku stranku Armenije. To su bili političari relativno bliski Moskvi. Pashinyan je ranije pripadao drugoj skupini koja je osporavala prisutnost Armenije u postsovjetskim integracijskim strukturama općenito. Rusi ga nisu voljeli i nisu mu vjerovali od početka. Tome se pridodaje i činjenica da je došao na vlast kao rezultat revolucije boja, što nije metoda dolaska na vlast koja je popularna i dobrodošla od strane Ruske Federacije.
Zatim smo u jesen 2020. imali takozvani Drugi Karabahski rat, u kojem Armenija nije dobila rusku potporu. Erevan pripada svim formatima postsovjetske integracije, ali je također povezan s Moskvom bilateralnim sporazumima o savezu. Stoga su Armenci očekivali pomoć. Rusija je objasnila da se borbe odvijaju u Gorskom Karabahu, koji je međunarodno priznat azerbajdžanski teritorij, pa takva pomoć nije dolazila u obzir. Na kraju je u jednom trenutku intervenirala Rusija i spasila Armence od potpunog poraza. Kao rezultat toga, Baku je preuzeo kontrolu nad 1/3 Karabakha, a 2/3 (s izuzetkom susjednih teritorija) još uvijek kontroliraju Armenci. To je zahvaljujući Rusiji.
S druge strane, u protekle tri godine imali smo situaciju u kojoj Rusija nije podržavala Armeniju, kada je došlo do eskalacije napetosti izravno na granici između Armenije i Azerbajdžana. Veliki sukobi koji su trajali nekoliko dana dogodili su se u rujnu prošle godine. Doveli su do smrti stotinjak vojnika s obje strane. Napadnuti su objekti na armenskom teritoriju. U to vrijeme ni Rusija ni sam CSTO nisu zauzeli stajalište niti intervenirali.
Najnovije pitanje je blokada koridora Lachin, jedine ceste koja povezuje dio Nagorno-Karabaha s Armenijom pod nadzorom Armenaca, koja traje već mjesecima. Rusija bi, prema sporazumu iz 2020. o okončanju rata, trebala kontrolirati promet na ovoj cesti, ali to ne čini, odnosno ne vraća svoju prohodnost.
Istodobno, Rusija je prestala djelovati kao glavni posrednik u mirovnom procesu između Armenije i Azerbajdžana. Tu ulogu sve više preuzima Zapad: Bruxelles, kao i Sjedinjene Države, gdje se održavaju sastanci šefova diplomacija Armenije i Azerbajdžana.
Dakle, možemo reći da se Armenija stvarno počela distancirati od Rusije. Kulminacija je do sada bio Pashinyanov intervju za novine La Repubblica, ali bilo je i niz drugih gesta, izjava i postupaka koje je Ruska Federacija smatrala usmjerenima protiv sebe.
– Te mjere uključuju činjenicu da će Armenija ratificirati status Rima. Iako je Erevan zabrinut zbog progona Azerbajdžanaca koji su počinili ratne zločine, Moskva to smatra neprijateljskim korakom za sebe, jer bi na temelju toga moglaVladimir Putin je pritvoren. Imali smo posjet premijerove žene Kijevu uz humanitarnu pomoć. Također u Armeniji, uhićena su dvojica novinara za koje se vjeruje kako šire rusku propagandu, uključujući zaposlenika tiskovne agencije Sputnik. Kakvu reakciju to izaziva u Moskvi?
– Tim bih koracima dodao neprihvaćanje predsjednika Rusko-armenskog društva prijateljstva u Armeniju. Doista, ako ga sastavite, očito je da postoji mnogo takvih antiruskih gesta i akcija, što uzrokuje živčanu reakciju Rusije.
Što se tiče prijenosa Rimskog statuta na parlament, Ministarstvo vanjskih poslova u Moskvi preko glasnogovornice Marije Zakharove zatražilo je objašnjenje. U petak, 8. rujna, veleposlanik Armenije u Ruskoj Federaciji pozvan je u rusko ministarstvo vanjskih poslova. Tamo je prosvjedovao protiv izjava predsjednika parlamenta Alena Simonyana, koji je također kritizirao CSTO. Pozornost je privukao i posjet premijerove supruge Anne Hakobyan Kijevu. U priopćenju Ministarstva vanjskih poslova naglašava se da ih Rusija doživljava kao neprijateljske, neprijateljske geste i čini se da nagovještava da i njezino strpljenje istječe i da ih više neće tolerirati. U priopćenju se također navodi da ne zamišlja da će se negdje vani Armenija odcijepiti ili distancirati od Ruske Federacije.
– Čuli smo i odluku Savezne veterinarske i fitosanitarne službe Rusije (Rosselkhoznadzor) o zabrani uvoza sjemena mrkve iz Armenije. Zvuči pomalo psovati, ali je li to neka najava novih sankcija? Jer se tako obično koristi Rosselkhoznadzor.
To je, jezikom sportskih komentatora, fiksni dio igre. Ako se odnosi između Rusije i zemlje pogoršaju, neke bakterije ili štetne tvari nalaze se u proizvodima uvezenim iz te zemlje u Rusiju. To je bio slučaj s gruzijskim vinom ili mineralnom vodom. Ruske fitosanitarne službe zaustavile su uvoz. To treba tumačiti samo politički, kao znak nezadovoljstva armensko-ruskim odnosima. Nije veliki dio armenskog izvoza, ali je prijetnja. U kombinaciji s pozivom armenskog veleposlanika u ruskom ministarstvu vanjskih poslova, to je stvarna prijetnja prstima.
– Spomenuli ste da je Zapad preuzeo palicu u pregovorima u Karabahu. Još u proljeće činilo se da je moguće približiti se nekoj vrsti dogovora. Sada, čini se, stvari idu u potpuno drugom smjeru: Yerevan kaže da se Azerbajdžan priprema za treći rat. Koji je razlog za to, ili je to i utjecaj Moskve, koja pokušava torpedirati dogovor?
– Naravno, Rusiji nije u interesu riješiti taj sukob. Možda je u interesu Rusije da ima djelomičan sporazum, ali da sukob tinja, jer tada Moskva ima razloga zadržati svoje mirovne snage tamo. Ideja je pregovarati cijelo vrijeme, jer onda imate sredstva za vršenje pritiska na obje strane. Dakle, moguće je da će Rusija sabotirati ili već sabotira budući armensko-azerbajdžanski sporazum.
Ali Rusija također ima sve manje utjecaja na situaciju na Kavkazu. Međutim, sva energija Moskve, ili većina njezine energije, usmjerena je na Ukrajinu i jednostavno nema snage ili resursa za suočavanje s drugim dijelovima svijeta. Naravno, Rusija još uvijek ima dovoljno resursa da stvori neke prepreke, određenu destabilizaciju, ali sigurno Moskva ne bi željela da se ovaj sukob potpuno završi. Tada će jednostavno izgubiti alate utjecaja na Baku i Erevana.
Zašto se činilo da je dogovor blizu? Budući da je već postignut konsenzus o brojnim tehničkim pitanjima, na primjer, o željezničkoj ruti, ali ne nužno na autocesti između Azerbajdžana i eksklave Nakhichevan.
Mislim da je ovdje glavni problem potpuni nedostatak povjerenja između stranaka: Armenije i Azerbajdžana. Ovo povjerenje ne postoji čak ni na elementarnoj razini. U mirovnom procesu vrlo je važno da netko započne, poduzme prvi korak. Ovdje se svaka strana ne usuđuje napraviti korak, bojeći se da će ga druga iskoristiti.
Vojna superiornost je na strani Azerbajdžana. Tu je i Turska, koja je podupire. Ali, naravno, rat nije u interesu Bakua: s jedne strane, Azerbajdžan će se morati suočiti s ruskim mirovnim snagama na ovaj ili onaj način. Razgovarali smo o slabljenju Rusije, ali u slučaju većeg azerbajdžanskog napada, te mirovne snage bit će prisiljene odgovoriti ili postati njezin predmet. To bi značilo sukob između Azerbajdžana i Rusije, a Baku je prilično asertivan prema Moskvi. Ali, mislim, ne toliko da si mogu priuštiti sukob.
Drugo, Pashinyan je političar koji je, sve dok je na vlasti, spreman potpisati sporazum s Azerbajdžanom. Mislim da je Ilham Aliyev svjestan toga. Ako Pashinyan bude smijenjen s vlasti, vrlo je vjerojatno da će bilo koji sljedeći armenski čelnik biti manje voljan postići dogovor. Ako Pashinyan bude smijenjen s vlasti, to će učiniti snage koje ga optužuju za nacionalnu izdaju, za odustajanje od Gorskog Karabaha. Ikakav-Koji će sljedeći čelnik, a u armenskom političkom sustavu najvažnija osoba biti premijer, pokušati odgurnuti dogovor.
Iz tih razloga, mislim da se Azerbajdžanu ne žuri započeti rat, iako osim pregovora vidimo i povremene eskalacije. Vidio bih ih jednostavno kao sredstvo vršenja pritiska na strukture u Erevanu i Stepanakertu da naprave ustupke i omoguće im da preuzmu kontrolu nad Karabahom, kao i da motiviraju Armeniju da potpiše mirovni sporazum, posebice da pristane na put između Azerbajdžana i Nakhichevana, okončanje sukoba, uzajamno priznavanje i uspostavu diplomatskih odnosa.
– U kojoj mjeri obični Armenci podržavaju ovu odluku? Što pokazuju ankete i može li Pashinyan doista računati na podršku ulice ovdje ako se takav sporazum potpiše?
– Prije svega, Armenci su vrlo umorni od cijelog ovog pitanja. Neki Karabaha doživljavaju kao teret, omču koja ne dopušta normalan razvoj zemlje, zbog čega su dvije najduže granice zatvorene, a Armenija istrgnuta iz regionalnog gospodarskog lanca. Niti jedna važna autocesta ne prolazi kroz Armeniju. Pobijedio je u ratu početkom 1990-ih, ali nije imao koristi od regionalnih projekata. Na primjer, kaspijski plin teče iz Azerbajdžana kroz Gruziju, iako bi mogao proći kroz Armeniju. Zato su ljudi umorni. Iako Nagorno-Karabakh ostaje dio armenskog identiteta.
Važno je napomenuti da je 2021. godine, nakon poraza u ratu, Pashinyan zadržao mjesto premijera, a njegova stranka pobijedila je na parlamentarnim izborima. Armenska Republikanska stranka, koja je predstavljala prethodnu elitu koja je vladala od 1998. do 2018., nije ušla u parlament.
Osim toga, značajan dio Armenaca, prema anketama, vjeruje da Ruska Federacija nije saveznik Armenije. To se posljednjih godina uvelike promijenilo. Doduše, postoje proruske simpatije na kulturnoj razini. Ali mislim da postoji javni konsenzus o Pashinyanovim gestama, koje se tumače kao proturuske. Mislim da bi, da je potpisao sporazum s Azerbajdžanom, to na neki način bilo prihvaćeno, iako, naravno, ostaje veliko pitanje što će biti s Armencima u Karabahu, kakva će biti njihova sudbina. Ovo je ogromna tema.
Dodao bih da Pashinyan dolazi iz antiruskog podrijetla, ali ima i dobar osjećaj za javno raspoloženje.
– Ukazuje li ono što premijer kaže na trajnu promjenu ili je to svojevrsna pregovaračka strategija prema Moskvi? To jest, Yerevan prijeti da će se distancirati od Rusije jer se nada da će od nje dobiti nešto više?
– Ovo je također velika nepoznanica. Naravno, on se vodi nekim strateškim i taktičkim ciljevima. Potonji trebaju ohrabriti, motivirati i dopingirati Zapad da posveti više pozornosti Armeniji. I ovdje ti izračuni nisu neutemeljeni. Imamo dvogodišnju misiju EU u Armeniji, što dovodi do određene stabilizacije, iako to osporava Azerbajdžan, koji vjeruje da to dovodi do održavanja sukoba. No, primjerice, nije bilo niti jednog ozbiljnog napada na objekte u Armeniji, situacija na granici se smirila, što ukazuje na to da postoji potražnja za prisutnošću Zapada, Europske unije u Armeniji.
Naravno, poznato je da je Zapad sada definitivno više usredotočen na Ukrajinu, Armenija je na periferiji europskog interesa. Gruzija je sljedeća na redu, a tu je i pitanje što će se dogoditi s njezinim statusom kandidata za pristupanje Europskoj uniji. Ali taktički, Pashinyan računa na veću zapadnjačku prisutnost.
Strateški, možda sanja o nekoj vrsti preokreta saveza i preusmjeravanja na Zapad kako bi zamijenio Rusiju kao strateškog partnera. Ali malo je razloga vjerovati da takav zaokret može biti uspješan. Rusija ima mnogo imovine u Armeniji koja joj omogućuju da utječe na situaciju u zemlji: u gospodarstvu, energiji (plin dolazi iz Rusije), željezničkim mrežama, postoji vojna baza u Gyumriju, koja će tamo ostati još nekoliko godina, a troškove njegovog održavanja snosi Armenija. Postoje i kulturni i politički alati. Armenija je također članica Euroazijske ekonomske unije, CSTO-a, Carinske unije…
Postoji mnogo takvih alata i teško je zamisliti bilo kakvu promjenu bez pristojnog pritiska, poput poraza Rusije u Ukrajini i njezina povlačenja s Kavkaza. Ako se ništa slično ne dogodi, onda su strateški šanse za provedbu takvih mogućih planova Pashinyana svedene na nulu. Ako, s druge strane, računa na evoluciju, onda može pogrešno izračunati, jer Rusija, iako slabija, još uvijek može nekako djelovati na Kavkazu.
Čak bih išao toliko daleko da bih rekao da bilo koji scenarij u Ukrajini osim potpunog poraza Moskve, ili čak poraza, čini Rusiju jačom na Kavkazu, sa slobodnom rukom i toliko resursa da je u stanju utjecati na situaciju. Stoga se ne čini realnim očekivati da se ti savezi mogu promijeniti.
Pashinyan nije spalili su sve mostove s Rusijom, ali ne mogu zamisliti da će se armensko-ruski odnosi značajno poboljšati ako ostane na vlasti ili, po analogijamu, sadašnji tim u Moskvi bit će sačuvan. Rusija ne vjeruje Pashinyanu. Mislim da su se njegovi postupci i izjave prekrižili kao pouzdan partner Moskvi, pa ovdje, možda, doista ima prostora da Zapad bude aktivniji.
Prevedeno s poljskog
Tekst je objavljen u sklopu projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Prethodni članci projekta: Ukrajina – EU: Vrući završetak pregovora, Ukrajina – bijeg od izbora, Istočno partnerstvo nakon arapskih revolucija, U iskrivljenom ogledalu, prezren od Lukašenka ide u rat s Putinom, Između Moskve i Kijeva, Kobasica je kobasica Moj Lavov, Putin u galijama, Poluotok straha, Ukrajina izumljena na Istoku, Novo staro otkriće, I trebalo je biti tako lijepo, novogodišnji dar za Rusiju, Hoćemo li razgovarati o povijesti, zastoju u Minsku
Izvorni naslov članka: Antyrosyjskie gesty Armenii spotykają się z nerwową reakcją Moskwy
