24. veljače 2022. napisao sam prilično naivan post na Facebooku, gdje sam izrazio nadu da potpuna invazija neće moći dugo trajati – “dva ili tri tjedna”. Uostalom, s jedne strane, mobilizirane ruske snage nisu dovoljne za obavljanje punopravne okupacije. S druge strane, kako to Rusi zamišljaju? Da napadaju naš teritorij, zarobljavaju neki ukrajinski grad ili selo, i što dalje? Vozit će smiješne automobile sa zvučnicima i s jednako smiješnim naglaskom nazvat će: “Svi stanovnici sela dolaze se registrirati u zapovjednički ured.” Barem je takve sablasne slike nacrtala moja mašta, upijajući okvire iz sovjetskih filmova o Drugom svjetskom ratu. Pa, ovo je potpuna besmislica u 21. Postojalo je uvjerenje da će rusko društvo i tamo, u Kremlju, brzo shvatiti apsurd onoga što se događa. To jest, apsurd njihove odluke i postupaka, pa će uključiti brzinu za vožnju unatrag.
Međutim, ubrzo je postalo jasno da stvarnost do koje dolaze ružne ruke Kremlja postaje mnogo sablasnija od izmišljenog “kina i Nijemaca”. Zato što je bilo lako imati uvjetni “zapovjednički ured” na okupiranim područjima, to jest okupacijske uprave, izdajnike-suradnike i pljačke okupatora, i mnogo brutalnije nego što su redatelji sovjetskih filmova mogli zamisliti. Saznali smo za “popise pogubljenja”, o stvaranju pravih komora za mučenje od strane ruskih okupatora, o pucanju Ukrajinaca od strane cijelih obitelji, uključujući djecu. Nema šanse, samo na ulici, pred susjedima. Bilo je brutalnih pljački, maltretiranja, silovanja itd.
Postojao je dojam da ruski okupatori ne samo da su uzeli taj filmski njemački kao primjer, već su ga odlučili značajno nadmašiti u okrutnosti. A riječ “Bucha” postala je jedna negativna konotacija s riječima “Katyn”, “Gulag”, “Auschwitz”, “Srebrenica”…
Sve je to šokiralo cijeli svijet, a istovremeno ga prisililo da na rusko-ukrajinski rat gleda potpuno drugačijim očima ili, kako je sada moderno reći, koristeći potpuno drugačiji objektiv. Prije svega, zapadni političari (slažem se, ne svi, ali oni koji su sposobni barem minimalno kritičko razmišljanje) ne sumnjaju u to tko je “zao”, a tko “dobar” u ovom sukobu. Razlozi za relativizaciju krivnje Rusa, barem za hipotetsko opravdanje njihove agresije, nestali su. Opet, ne govorimo o korisnim idiotima i plaćenim agentima.
Nestao je argument da je u redu ako se ukrajinska vojska malo povuče i preda neke položaje. Rusi će ih, kažu, privremeno zaplijeniti, a kasnije će ih, uz pomoć oštrih sankcija i diplomacije, moći vratiti. I na taj način, izbjegavajući žestoke bitke, kažu, bit će moguće spasiti živote Ukrajinaca. Sada svi razumiju apsurdnost takvih izjava, dolazak ruskih vojnika, okupaciju teritorija, čak i beskrvnih, donijeli su smrt, maltretiranje i mučenje ljudima.
Iz izjava Putina i drugih kremaljskih ideologa čak i prije potpune invazije, a još više nakon početka punog rata, trebalo je svima postati jasno da sadašnja ruska država ne želi priznati postojanje ukrajinske nacije, legitimitet ukrajinske kulture ili ukrajinskog jezika. I ne ustručava se provesti ovu neupućenu politiku u praksi, metodički eliminirajući sve ukrajinsko, uključujući fizičko istrebljenje izvornih govornika jezika i kulture.
“Vladimir Putin naredio je posebnu operaciju u Ukrajini jer vjeruje da Rusija ima božansko pravo vladati Ukrajinom, izbrisati nacionalni identitet ove zemlje i integrirati svoj narod u Veliku Rusiju”, razumno je istaknula dr. Fiona Hill, stručnjakinja za Rusiju u Brookings Institution, razumno je istaknula u članku objavljenom u časopisu Vanjski poslovi. Ona vjeruje da u svojim djelima i riječima sadašnji ruski vođe nalikuju ruskim vladarima prošlosti, osobito u smislu nacionalnih i vjerskih ideja. Stoga opasnost od širenja ne visi samo nad Ukrajinom.
George Kennan, američki diplomat, politolog i povjesničar, pobornik politike obuzdavanja sovjetske ekspanzije tijekom Hladnog rata, napisao je da je želja Rusije za statusom velike svjetske sile uvjetovana njezinim povijesnim kontekstom. “Nacije su, kao i pojedinci, u velikoj mjeri proizvod životnog okoliša”, ustvrdio je. Nakon raspada Sovjetskog Saveza u Rusiji se pojavila situacija koja je bila “nepodnošljiva” za zemlju koja je bila u najvišim ešalonima svjetske politike. Rusija sada zauzima najmanji teritorij od vremena koje je prethodilo vladavini Katarine II. Zemlja je izgubila većinu svojih teritorija u Srednjoj Aziji, Bjelorusiji, baltičkim zemljama i Kavkazu. A najbolniji gubitak, naravno, bila je Ukrajina, bez koje carstvo nije carstvo.
Oni koji pomno prate nove poruke iz Kremlja trebaju napomenuti da se smiješne teze o “denacionalizaciji” i “de-okupaciji” praktički više ne čuju. Zamijenili su ih novi – o “restauraciji ipovijesna pravda” i “novi svjetski poredak” u kojem bi Rusija igrala ključnu ulogu.
Kremlj, kako slijedi iz sadašnjih izjava, nije odustao od ideje kontrole nad cijelom Ukrajinom, zarobljavanja Kijeva i uspostave “lojalnog režima” ovdje. To podsjeća na situaciju u Trećem Reichu uoči njegovog sloma, kada su, unatoč beznađu situacije, iz reichskog kancelarstva čule izjave o brzoj pobjedi nad neprijateljima.
Naravno, stvari nisu toliko optimistične za Ukrajinu koliko bismo željeli. Ratni umor Zapada postat će sve očitiji. Čak i unatoč činjenici da su Berlin, Pariz, Bruxelles, Washington i London sve više svjesni svih katastrofalnih posljedica ne samo poraza Ukrajine, već čak i ne-pobjede. Uostalom, tada će cijela globalna sigurnosna arhitektura poći po zlu. Gubici za Zapad i svijet bit će čak i blizu neusporedivi s onima koji se trenutno troše na vojnu i gospodarsku pomoć Ukrajini. Čak i kada Rusija uspije zadržati barem komad ukrajinske zemlje.
Da, postoji vrlo realna opasnost da će druge političke snage doći na vlast u ključnim zapadnim zemljama, koje imaju svoj, potpuno drugačiji pogled na rusko-ukrajinski sukob. Hoće li to biti katastrofa prvo za Ukrajinu, a zatim za demokratski svijet? Vjerojatnije ne nego da.
Uzmimo, na primjer, mogući povratak Donalda Trumpa na predsjedničku dužnost. Trenutno se izborni rejting bivšeg predsjednika izjednačio s rejtingom Joea Bidena i možda će biti ispred njega za godinu dana. Da, njegov dolazak u Bijelu kuću povezan je s određenim rizicima za Ukrajinu. No, sjetimo se da je upravo Trump u jednom trenutku počeo osiguravati Ukrajini smrtonosno oružje. I njegov prethodnik, “naš prijatelj” Barack Obama, tvrdoglavo se opirao tome. A sve zato što Sjedinjene Države imaju svoje interese, koji posebno uključuju jaku Ukrajinu koja će se oduprijeti Rusiji (sjetite se “Velike šahovske ploče” Zbigniewa Brzezinskog). U Sjedinjenim Državama “duboka država” funkcionira prilično dobro, što neće dopustiti da jedan jedini čudak pokvari američku globalnu igru.
Tako je i s Francuskom unatoč popularnosti Marine Le Pen, s Njemačkom unatoč izbornom uspjehu Alternative za Njemačku, s Poljskom unatoč sporu oko žitarica s Ukrajinom. I bez obzira na to kako se situacija razvija, Latvija, Litva i Estonija uvijek će podržati Ukrajinu u sukobu s Rusijom, pod bilo kojom vladom, jer znaju da će u slučaju našeg poraza postati sljedeće žrtve ruske agresije. Iz istog razloga, Poljska će je podržati. Rumunjska također ne bi voljela da se ruski ekspanzionalisti približe njezinim granicama (kopno, posebice more).
U svakom slučaju, ograničavanje zapadne potpore Ukrajini neće nas prisiliti da položimo oružje, kao što to zamišljaju zapadni “pacifisti”, sa svojim zahtjevima da prestanu davati oružje Ukrajini kako bi navodno stali na kraj krvoproliću. Nijedna zapadna zemlja ne bori se izravno u Ukrajini. I unatoč ključnoj ulozi zapadnog oružja i novca, ukrajinski sukob od samog početka do danas vodi i vodi sama Ukrajina. Ukrajinci su bili ti koji su pokazali otpornost u njemu i pretrpjeli ogromne žrtve. Sa ili bez partnerstva Zapada.
Ponekad, kad mi srce grizu sumnje, kad mi pesimistične misli padnu na pamet, kažu, možda stvarno nećemo moći pobijediti, neprijatelj je prejak, gledam prošlogodišnji video iz oslobođene Balakliye.
Naši borci ruše ruski pano s “aquafreshom” i smiješnim natpisom “Mi smo jedan narod s Rusijom!”. A pod njim se pojavljuje besmrtni Ševčenko: “Borite se – prevladat ćete! Neka vam Bog pomogne!” Bez obzira koliko izgledam, svaki put kad sam dirnut do suza. I u isto vrijeme, siguran sam da ćemo prevladati, bez opcija
