Pariz je u prosincu 1797. trijumfalno dočekao heroja – 28-godišnjeg generala koji je na čelu svoje vojske zapravo sam donio pobjedu Francuskoj u ratu protiv cijele koalicije neprijatelja, a prije svega – Austrijanaca. Prvi put u nekoliko godina mlada i nestabilna republika mogla bi se, barem nakratko, osjećati sigurno i napraviti optimistične planove za budućnost. I sve više Francuza počelo je povezivati vjeru u bolju budućnost s ovim mladim generalom, čija su odlučnost i liderske kvalitete bile doista vrijedne divljenja. Zvao se Napoleon Bonaparte.
Ostatak priče je poznat. Napoleon je vodio Francusku, prvo kao prvi konzul, a kasnije kao car. Uspostavio je jednočlanu diktaturu i postao izvanredan ne samo vojni čovjek, već i državnik. Napoleonov zakonik, koji je postavio temelje modernog pravnog sustava Francuske, modernizacije njegovih gospodarskih institucija i mnogih drugih postignuća u državnosti – upravo zbog toga, a ne samo za vojne pobjede, mnogi ljudi još uvijek štuju Napoleona.
Unatoč tome, njegova je ostavština i danas kontroverzna. Jedan od važnih elemenata ovih rasprava je jesu li gore navedena postignuća bila vrijedna mnogih smrti u Napoleonovim ratovima. I isplati li se vojsci, čak i najtalentiranijima, postati šef države?
Rat, posebno rat protiv vanjskog agresora, uvijek je povećanje utjecaja vojske. Pogotovo ako je ovaj rat pobjednički. Povijest zna mnoge primjere kako su, nakon pobjeda (a ponekad i poraza), zapovjednici postali utjecajni državnici i često vodili države pravnim ili snažnim metodama.
Stvarnost današnje Ukrajine u kontekstu potpune ruske invazije je takva da Ukrajinci vjeruju vlastitoj vojsci kao nitko drugi. Uspješan sukob s neprijateljem učinio je Oružane snage Ukrajine razlogom za ponos. I to je učinilo poznate vojne vođe, a prije svega vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga Ukrajine Valerija Zaluzhnyija, iznimno popularnim u društvu. Iako sam Zaluzhnyi nije ni nagovijestio vlastite ambicije u politici riječju ili djelom, za mnoge Ukrajince u posljednjih godinu i pol dana postao je nesumnjiv autoritet i poželjan kandidat za ulogu onoga koji bi konačno trebao “uspostaviti red” u državi na kraju rata.
U ovom trenutku takav razvoj izgleda malo vjerojatan. Ali ako bi nas povijest trebala išta naučiti, to je ono “nikad ne reci nikad” – pogotovo nakon 24. veljače 2022. Društvene stvarnosti su takve da Valerii Zaluzhnyi ili drugi poznati zapovjednik Oružanih snaga Ukrajine potencijalno može imati vrlo dobre šanse u slučaju ulaska u politiku. To će biti rezultat visokog povjerenja u Oružane snage Ukrajine, još jednog vala razočaranja “tradicionalnim” političarima (Volodimir Zelenski se već pouzdano pridružio kohorti) i općih poteškoća koje će neizbježno zadesiti poslijeratnu Ukrajinu.
Godina 2014. već je pokazala dio potencijala takvog tijeka događaja. Iako je ruska aneksija Krima i njezina invazija na istočnu Ukrajinu u smislu razmjera i (budimo iskreni) utjecaja na ukrajinsko društvo znatno potresla društvo manje od događaja 2022., na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima gotovo sve političke stranke nastojale su u prvi plan privući vojnike ATO-a, uključujući zapovjednike dobrovoljačkih bataljuna. Rezultati prve zapažene kampanje pojedinog vojnog osoblja u politiku pokazali su se vrlo kontroverznima. Netko je radio nesebično, a ispostavilo se da su netko Semen Semenchenko i Nadiya Savchenko.
Drugi važan čimbenik koji bi potencijalno mogao pridonijeti nastanku vojske u politici (ili čak na njezinu vrhu) je tradicionalna bol ukrajinske političke kulture – uvjerenje značajnog broja građana da državu treba voditi “snažna ruka” koja će radikalnim metodama prevladati ekonomske poteškoće, korupciju i sve ostalo. Ovo uvjerenje jedan je od hranjivih izvora ukrajinskog populizma, koji opetovano daje moć onima koji obećavaju da će ovdje i odjednom “dovesti stvari u red”. Najnoviji (ali daleko od prvog) i najupečatljivijeg primjera je Volodimir Zelenski. Uostalom, nije uzalud do 2020. godine Aleksandar Lukašenko bio možda najpopularniji strani vođa među Ukrajincima.
Neki Ukrajinci nadopunjuju tu želju za “snažnom rukom” idejom da će se “dečki vratiti s fronte i uspostaviti red u državi”. Očito, i ovdje je povijest opet dobar učitelj, da će nakon dugog rata većina njezinih sudionika iskreno željeti i trebati odmor i pomoć, a ne nove, ovaj put političke, bitke. Ali ako se netko još uvijek želi okušati u politici, takvi osjećaji će mu ići u prilog.
Mnogi od onih koji ozbiljno ili ne raspravljaju o hipotetskom dolasku na vlast vojske, iz nekog razloga zamišljaju takav razvoj događaja prema scenariju vojnog udara i uspostavljanja onoga što je postalo mem, a ne ozbiljna riječ u našoj zemlji – hunta.
Nepotrebno je reći da su bilo kakvi udari, uključujući i vojne, nepoželjan put. Jer to definitivno neće odobriti naši saveznicinalazimo se na Zapadu, gdje je za političke krugove, a posebno za javno mnijenje, ključan legitimitet. Budući da je “snažna ruka” s moćima diktatora nešto što se lako može “pokrenuti”, a zatim vrlo teško “povući”. Jer snažna vlada s jednim čovjekom, u načelu, nije povijesno karakteristična za ukrajinsku političku kulturu. Ukrajina nije Singapur ili Južna Koreja, gdje društva desetljećima trpe diktaturu (u slučaju Južne Koreje, uključujući vojnu diktaturu) radi gospodarskog rasta.
Postoji još jedan scenarij. Nije potrebno, poput Napoleona, organizirati državni udar, osobito u europskoj državi 21. stoljeća. Demokratski sustav nije savršen, ali je sposoban dovesti sposobne ljude na vrh, posebno u kriznim vremenima. I vojska također. Iako povijest dvadesetog stoljeća pruža daleko manje primjera vojnih političara od prethodnih razdoblja, može se navesti jedan upečatljiv primjer. Dwight D. Eisenhower, koji je zapovijedao kombiniranim američkim i britanskim snagama u Europi od iskrcavanja u Normandiji tijekom Drugog svjetskog rata, postao je demokratski izabran za predsjednika Sjedinjenih Država 1953. godine. Kao što će pokazati sljedećih osam godina i dva predsjednička mandata, jedan od najuspješnijih u novijoj američkoj povijesti.
Povećanje uloge vojske u ukrajinskoj politici nakon rata nije zajamčeni scenarij, ali je vrlo vjerojatno. Sama pojava vojnih političara nije ni dobra ni loša. I to sigurno nije gore od “testiranja jake predsjedničke republike” Volodimira Zelenskog i njegove pratnje. General, kao politički vođa, može postati ili istaknuta figura poput Napoleona ili Eisenhowera ili nemilosrdni tiranin kojeg će prokleti buduće generacije.
U ukrajinskoj stvarnosti ne postoji učinkovita alternativa razvoju učinkovitih demokratskih mehanizama i institucija. Ako, u okviru takvog sustava, osoba koja kombinira vojne pobjede i iskustvo s jasnom vizijom demokratskog i uspješnog razvoja države i može ih provesti može biti na čelu vlasti, to će biti samo najbolje.
