I opet su Rusi napali kazalište, opet rakete lete na civile… Ne. I od tog trenutka, od tog “ne” vrijedilo je započeti raspravu o tome što se dogodilo u subotu, 19. kolovoza, u administrativnom središtu regije Chernihiv. Jer udarac nije zadobio regionalno akademsko glazbeno i dramsko kazalište nazvano po Tarasu Ševčenku. A za objekt, koji je izazvao sasvim logičan vojni interes među predstavnicima agresorske zemlje. Interes koji se sastojao od činjenice da je u kazalištu održan događaj, za koji su organizatori, tvrtka Pobjeda Trutovi pozvao je “proizvođače, vojsku, poljoprivredne škole i društveno odgovorna poduzeća”. Možete li zamisliti što bi Rusi mogli dobiti s jednim neočekivanim točnim udarcem? Ništa gore nego nedavno u Kolomyiji, gdje cilj ruske vojske nije bila privatna farma i osmogodišnji dječak – već ukrajinski časnici, predstavnici ratnog zrakoplovstva, oni koji bi u bliskoj budućnosti trebali avionom poletjeti na svoje rodno nebo F-16.
Naravno, glavno pitanje je izvor curenja informacija. Iako, žao mi je zbog te riječi, Chernihiv nije Kijev, ovaj grad teško da ima toliko (ili barem polovice) mjesta za takve događaje. Dakle, znajući za održavanje ovog događaja – a informacije su bile u otvorenim izvorima – definitivno nije Fermatov teorem izračunati mjesto održavanja.
Ali čak i ako je organizacijski rad proveden u skladu sa svim sigurnosnim standardima, barem je regionalna uprava znala za ovaj događaj administrativni aparat, služba za tisak, nekoliko odjela (kultura, osobito, okupilo se na vlastitom teritoriju, u regionalnom kazalištu). Stoga će biti dovoljno posla za Sigurnosnu službu Ukrajine. Da ne spominjemo one koji su došli u Černihiv na zapad – jer bi izdajnik mogao biti s ove strane.
Ali ovo je, ponavljam, posao za SBU, nacionalnu policiju i druge relevantne strukture. Govorit ćemo o odgovornosti, ne o kriminalnoj, već o moralnoj. Nije tajna da u teritorijalnim zajednicama Donjecka, Zaporizhzhia, Luhansk, Harkiv regije postoji mnogo jedinica obrambenih snaga Ukrajine. I ne uvijek se nalaze izvan naselja – makar samo zato što će izgradnja (skladišta streljiva i goriva) na otvorenom polju odmah zapeti za oko vrlo znatiželjnim građanima Ukrajine Telegram-pretplatnici na pametne telefone.
I, opet, za stanovnike tih teritorijalnih zajednica nije takva tajna gdje i zašto s vremena na vrijeme leti do njih s druge strane fronte. Ti ljudi, vrlo dobro znaju da ne udaraju u staje ili bivša skladišta kolektivnih farmi ili traktorske brigade, da to nije samo zbog velike crne želje da se ubije što više Ukrajinaca (za to su Rusi već pokazali vrlo učinkovite, osobito s financijskog stajališta, taktike Izyum) – i zato što na tim specifičnim točkama postoji nešto što ih uopće zanima s vojnog stajališta. Da nakon nekog vremena mogu letjeti u njihove glave. Ili pomoći donijeti na front ono što stigne.
Možemo li reći da tako ukrajinska vojska zamjenjuje civilno stanovništvo tih sela? Vjerojatno možete. Ali u svim tim slučajevima postoje dvije vrlo važne nijanse. Prvo, vojnici i zapovjednici nemaju izbora. Ne mogu staviti skladišta s gorivom ili streljivom negdje u Kijevskoj regiji, pod zaštitu Rodoljub‘s – i nositi dizel i školjke u Zaporizhzhia iz Obukhiva. Logistika ne radi tako. Stoga su prisiljeni biti smješteni na optimalnoj udaljenosti od prednje strane. Pod prijetnjom udaraca neprijatelja.
I drugo, da nije bilo tih vojnika, Kupiansk i Kramatorsk, Orikhiv i Huliaipole sada bi bili pod kontrolom postrojbi okupacijskog kontingenta Ruske Federacije. I umjesto prijetnje topničkim granatama ili raketama S-300 – koje ne stižu često, posebno u gradove i sela daleko od fronte – ljudi u tim naseljima živjeli bi u potpuno drugačijem strahu. Stanovnici Khersona, oslobođeni prošle godine, mogu puno reći o tom strahu. Oni stanovnici koji su čudesno napustili okupirani grad preživjeli su okupaciju, a sada ostaju u svom rodnom gradu, unatoč činjenici da ga ruski okupatori redovito granatiraju.
Ukratko, to su upravo slučajevi u kojima ne postoji nedvosmisleno najbolja opcija. Imate li stožer brigade u svom selu? Pripremite se za ono što može stići. A ako nema vojnika, pripremite se za moguću okupaciju.
Ali priča u Chernihivu je drugačija situacija. Nije bilo hitne potrebe da se takav događaj – oprostite na patetici, strateški važnoj u trenutnim vojnim uvjetima – održi u gradu koji je, s jedne strane, u pogođenoj zoni, posebno Iskanders, a s druge strane, nije zatvoren sustavima protuzračne obrane kao Kijev. Ako se ovaj događaj dogodio u kijevskom metrou, u Uzhgorodu ili negdje u podzemnoj tvornici (a mi ga imamoI) – Njegova važnost definitivno se ne bi smanjila. Ali vjerojatnost raketnog napada bila bi mnogo manja.
Tako su se organizatori demo dana Chernihiv prije svega zamijenili. Mjesto održavanja događaja bilo je središte grada, popularno mjesto za turiste ili samo lokalne turiste, osim toga, bio je dan preobraženja, a na tom je području bilo puno crkava. Sve se dogodilo na takav način da je u blizini trebalo biti – i bilo je – puno ljudi. I evo zamke: zamolite građane da ne hodaju po kazalištu – mjesto događaja je zapravo objavljeno (iako je, kao što je subota pokazala, neprijatelju već bila poznata), nemojte plakati – čekati publiku.
Da, naravno, alarm za zračni napad, “idi u sklonište.” Ali pogledajte koliko su često Rusi granatirali Chernihiv nakon gubitka blitzkriega u proljeće 2022. godine. I koliko često se alarm za zračni napad oglasio u Chernihivu od tada. Ako imate ova dva broja, izračunajte vjerojatnost pretvaranja alarma u raketni napad na jednostavan matematički način. I razmislite o tome je li samo u Chernihivu, koji se nakon travnja 2022. gotovo nije razlikovao u tom pogledu od Kropyvnytskyi, Ternopil ili čak Uzhgorod, ljudi sada toliko reagiraju na alarme. Možete, naravno, optužiti same građane za neodgovornost – ali kad imate alarm koji se oglasi gotovo svaki dan tijekom cijele godine i zbog toga se ništa ne događa, prije ili kasnije prestanete reagirati na njega. Osim toga, građani nisu znali što se točno događa u kazalištu (pretpostavit ćemo da je događaj organiziran na stvarno visokoj sigurnosnoj razini). Ali organizatori su znali.
Postoji tako poznata fraza: “Ovo je više od zločina. Ovo je pogreška.” Dakle, ovaj događaj u Chernihivu bio je pogreška. (Barem još nije dokazano suprotno – recimo da su se svi ljudi spomenuti na početku članka okupili tamo posebno kako bi ih izložili ruskim raketama.) Greška za koju je krv plaćena. Nečija tuđa krv.
Opet, izvorima curenja informacija trebao bi se baviti SBU. I važno je da svi ostali shvate da se takve pogreške ne bi trebale ponoviti. Međutim, da bi to učinili, mnogi prvo moraju shvatiti mnogo jednostavniju istinu – da Rusi, bez obzira koliko nas ih željeli prikazati kao iznimno lude budale i “tenisice”, ne ciljaju uvijek samo na zastrašivanje i ubijanje slučajnih civila. Također su pogodili određene vojne ili druge strateški važne ciljeve. A stvaranje dodatnih ciljeva za njih, blago rečeno, nije baš točno.
