Nedavno su nas dva događaja prisilila da se vratimo na temu potrage za “dobrim Rusima” i još jednom si postavimo pitanje: postoje li takvi ljudi uopće?
Prvi od njih je javan, a istovremeno ne manje tajanstven, smrt Jevgenija Prigožina u zrakoplovnoj nesreći točno dva mjeseca nakon što je organizirao nerede protiv Kremlja (još jedan tajanstveni događaj). Na društvenim mrežama (barem u informacijskom “sapunskom balonu” autora ovih redaka) bilo je čak i onih koji su oplakivali preminulog šefa Wagner PMC-a, rekavši da postoji nada da će i dalje moći voditi oporbu protiv Putina. I mogao bi učiniti protuvladine prosvjede učinkovitima zahvaljujući postojećoj vojnoj formaciji koja mu je podređena, pa čak i uz dostupno borbeno iskustvo.
U isto vrijeme, sacralizeri Wagnerita zaboravljaju da su oni, zajedno s redovnim ruskim oružanim snagama, također došli na ukrajinske teritorije u statusu okupatora, na isti način ubili ukrajinske vojnike i civile i zlostavljali naše ratne zarobljenike na isti način.
A što je s činjenicom da oni, poput nas, nazivaju Bakhmut Bakhmut, a ne Artyomovsk? Dekomunicirat ćemo ga u uvjetima ukrajinske neovisnosti. I oni (Prigožinovi pristaše), vjerujući da je boljševizam naštetio ruskoj državnosti, pokušavaju se vratiti u “predrevolucionarno” vrijeme (prije 1917.), u kojem također nije predviđena ukrajinska državnost (osim, u najboljem slučaju, neke vrste “Male Rusije”).
Drugi događaj je već senzacionalan poziv pape Franje tijekom telekonferencije s ruskom mladeži 25. kolovoza da se “nikada ne odrekne baštine velike Rusije” i da se ugleda na “velike” ličnosti u ruskoj povijesti – Petra I. i Katarine II. Nakon prosvjeda ukrajinskog ministarstva vanjskih poslova, Vatikan je već počeo tražiti izgovore da je poruka pogrešno shvaćena, da je predstavljena u pogrešnom kontekstu, da je prevedena na pogrešan način i tako dalje.
Međutim, fascinacija poglavara Katoličke crkve “velikom ruskom kulturom” nije nova. Nije prošla ni godina dana otkako se šef Vatikana javno osvrnuo na “ruski humanizam” i Dostojevskog (da ne spominjemo sada zloglasne vatikanske “rusko-ukrajinske” postaje križnog puta). I teško je sve ovdje objasniti samo kršćanskim dobrim težnjama za univerzalnim mirom i milosrđem. Očito je da je njegovo podrijetlo iz latinoameričke Argentine, koja je jednostavno bila puna lijevih (često otvoreno populističkih) ideja, izravno utjecalo na svjeor budućeg pape Franje (tada Jorgea Marija Bergoglia). Otuda i njegovo daljnje opredjeljenje, već u krilu Crkve, prije svega kršćanskom socijalizmu.
I koji, ako ne mi, predstavnici postsovjetskog društva, ne bismo trebali znati da je tijekom postojanja SSSR-a, uz širenje ideja “internacionalizma” i “prijateljstva naroda”, nametnuta ideja da je ruski (u kinematografiji, književnosti i kulturi općenito) najbolji, najplemenitiji i, naravno, najhumaniji. Čak i “predrevolucionarni” Dostojevski, Tolstoj ili Lermontov (nakon Drugog svjetskog rata, a posebno nakon 1960-ih, nitko nije obraćao pozornost na njihovu “pobunu”, koju su još uvijek pokušavali tražiti u međuratnom razdoblju).
U Argentini, daleko od Europe, čini se, cijeli SSSR gotovo se smatrao jednostavnom identifikacijom s Rusijom. I uvjerenje da su, možda, lokalne vlasti često “otišle predaleko”, osobito u Staljinovo vrijeme, ali kakav divan narod. Čovječan. I nisu svi bili za boljševizam! Prema tome, uvijek je postojala nada da će u dubini ove “tajanstvene ruske duše” postojati nešto (ili netko) dobro i voditi Rusiju “prirodnim” “humanim” putem za to.
Očito se sadašnji poglavar Katoličke crkve našao u takvom klubu “idealista”, a bio je daleko od samih u svojim uvjerenjima.
U zapadnom javnom diskursu vjerovanje u “dobre Ruse” dogodilo se čak i kada je službena Moskva tamo percipirana kao “neprijatelj broj 1” – tijekom postojanja SSSR-a.
Godine 1985. glazbeni svijet nadopunjen je njegovim debitantskim albumom San o plavim kornjačama (“San o plavim kornjačama”) poznatog budućeg britanskog izvođača Stinga. Među uglavnom lirskim pjesmama (zahvaljujući kojima je pjevač na kraju stekao slavu), ranije te godine objavljena je jedna u formatu singla pod nazivom “Rusi”. Pjesma je, kao što već možete vidjeti iz naslova skladbe, politička. U njemu je pjevač izrazio upozorenja o mogućem nuklearnom ratu, zanijekao tezu o “pobjedničkom ratu”, u tekstu je Reagan predstavljen kao ista prijetnja čovječanstvu kao i Hruščov u svoje vrijeme, a sam izvođač se nadao da će Rusi vole i svoju djecu. (“Rusi također vole svoju djecu”) da bismo svi zajedno mogli spriječiti međusobno istrebljenje čovječanstva, jer dijelimo istu biologiju, bez obzira na ideologiju (“Imamo istu prirodu, bez obzira na ideologiju.”) I, konačno,Kako bi pokazao da koncept ruske kulture nije prazna fraza, Sting je koristio melodiju “Romantike” iz apartmana “Poručnik Kizhe” ruskog skladatelja Sergeja Prokofjeva u prijelazima između stihova.
Čini se da je pjesma postala svojevrsna apoteoza tadašnjih misli običnih stanovnika Europe (zapravo Europe, a ne Sjedinjenih Država). Zatim, u pozadini početka Perestrojke, Europljani u SSSR-u su zaplijenjeni s nadom da će “ruski medvjed” i dalje biti umiren. U isto vrijeme, s europskog stajališta, činilo se kao dobra prilika za gašenje apetita ne samo sovjetskog carstva, već i Sjedinjenih Država.
I, kao što su događaji u sljedećih više od tri desetljeća pokazali, iluzije su se pokazale da traju. Devedesetih godina Zapad je, čak iu Sjedinjenim Državama, počeo vjerovati da je Rusija nasljednica Sovjetskog Saveza, ispunjena Snickersima, McDonald’som, američkim akcijskim filmovima u video salonima i na televiziji, a na kraju će, uz pomoć privatnog (iako često “divljeg”) kapitala, na kraju postati demokratska. I bit će moguće komunicirati s njim na pozicijama vladavine prava, a ne vladavine sile, kao što je bio slučaj tijekom hladnog rata (pozdrav Fukuyami sa svojim “Krajem povijesti!”).
Zapravo, ispostavilo se da Rusija samo čeka pojačanje. Prije svega, ekonomija. I “snažna ruka” na čelu države. Dva su se čimbenika “konvergirala” na prijelazu dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća. Tada su cijene energije porasle, a sigurnosne snage FSB-a, na čelu s Putinom, došle su na vlast u Ruskoj Federaciji. Kao rezultat toga, sredinom 2000-ih izgrađen je centralizirani energetski aparat na čelu s predsjednikom, suverenitet republika unutar Rusije, koji je Jeljcin proširio do maksimuma 1990-ih, bio je ograničen, plin i naftni resursi koncentrirani su u rukama države, ruski oligarsi “jednakovrijedni” od utjecaja na Kremlj, kao i velika većina medija. Možda najpovoljnija situacija za formiranje diktature.
U međuvremenu, na Zapadu su još uvijek vjerovali u civiliziranu Rusiju. I normalni Rusi. Čak i nakon ruske invazije na Gruziju 2008. godine. Čak i nakon pripojenja Krima i okupacije dijela Donbasa u proljeće 2014. Čak i nakon što su djeca ubijena kemijskim oružjem u Siriji. Čak i nakon ruske potpune invazije na Ukrajinu u veljači 2022., njemački kancelar Olaf Scholz isprva je izjavio da je sam Putin prvenstveno kriv za rat, a ne Rusi.
Zar nije bilo takvih iluzija u Ukrajini? Devedesetih i dvijetisućitih godina prošlog stoljeća i Rusija i Ukrajina voljele su gledati iste (a ne govorimo o zapadnim) filmovima, TV serijama i slušati istu glazbu. Znamo više o ruskim pop zvijezdama, glumcima i političarima nego o bilo kojoj drugoj susjednoj zemlji.
“Postoje i normalni Rusi, zašto se svađaju oko političkih aspekata”… Priznajte, jeste li ikada čuli takve riječi od poznanika?
A kada je Ruska Federacija napala Ukrajinu 2014. godine, mnogi su još uvijek bili uvjereni da je sve to “pojašnjenje političara” i “zarađivanje novca na krvi”, kao i s ukrajinske strane. Na kraju, čak i dok je priznavao odgovornost ruske strane, postojala je iluzija da je za to prvenstveno kriv sadašnji šef Kremlja. A situacija u rusko-ukrajinskim odnosima poboljšat će se odmah sljedećeg dana nakon promjene vlasti u Ruskoj Federaciji. I po mogućnosti, nakon što ruski liberali dođu na vlast. Zato što su dobri.
Nažalost, ta iluzija djelomično traje i danas. Štoviše, u uvjetima kada je ruski liberalizam (postoji li uopće?) pokazao svoju amorfnost čak i tijekom posljednjih godinu i pol dana punog rusko-ukrajinskog rata. Da ne spominjemo Prigožinovu pobunu, kada su predstavnici uvjetnog demokratskog tabora u Rusiji općenito bili zbunjeni i jednostavno skriveni, ne znajući što dalje. A u Ukrajini je bilo čak i Prigožinovih “navijača” koji su već čekali da se cijela fronta na ukrajinskom teritoriju raspadne paralelno s događajima u Rusiji, ruska vojska napustila bi Ukrajinu i rat je trebao završiti ukrajinskom pobjedom.
Dok društvene mreže i dalje kritiziraju Franju (što je djelomično sasvim opravdano) i šale se da je Prigožin nakon njegove smrti reinkarniran kao poglavar Svete Stolice, vrijedi se prisjetiti koliko Ukrajinaca još uvijek svakodnevno gleda redovitu analitiku ruskih oporbenih (ili oporbenih?) analitičara, stručnjaka, novinara, pa čak i pisaca (a ako su to učinili kritički, onda to ne bi bio takav problem). I koliko je prošlo od retorike o početku oživljavanja “demokratskog, tržišnog i zapadnog svijeta ruskog govornog područja” u Kijevu koja se čula i vidjela s ukrajinskih ekrana?
Sjeća li se još netko “liberalnog carstva” Anatolija Chubaisa? Čak i danas nije strano dijelu ruske društveno-političke misli (i je li to samo njoj?).
