11. kolovoza pojavila se web stranica navodnog glavnog ruskog oporbenog vođe Alekseja Navaljnog članak “Moj strah i mržnja”, koju je nazvao svojevrsnim “priznanjem” danim nakon nove sudske kazne na dodatnih 19 godina zatvora – sada također poseban režim.
Navaljnijeva duga kolumna potaknuta je knjigom koju je nedavno pročitao sovjetski disident Natan Sharansky, Ne bojim se zla, koji je služio ukupno devet godina u sovjetskim zatvorima. Prema jednom od vođa ruske oporbe (barem u nedostatku stvarnih učinkovitih anti-moćnih čimbenika u Ruskoj Federaciji i zbog ugleda političkog zatvorenika, često se smatra takvim), od 1980-ih (Sharanskyjevo vrijeme iza rešetaka) do danas, malo se toga promijenilo u ruskim mjestima pritvora – kako u smislu uvjeta boravka, tako iu smislu stava (čitaj – poniženja) tamničara prema zatvorenicima.
Važno je napomenuti da Navaljni smatra krivima u ovom stanju ne suce koji su desetljećima bili korumpirani i previše ovisni o državnoj vlasti (nisu bili njegova treća grana, a bili su podređeni ne čak ni zakonodavnim, već onim u Kremlju), ne agencijama za provedbu zakona (u tekstu – “policajci-lopovi”), ne službenicima FSB-a koji su sve to koordinirali, pa čak i … ne Putin.
Ne, svi ti elementi za Navaljnog nisu uzroci modernih ruskih nevolja, već rezultat aktivnosti onih koje je, prema autoru članka, jednom volio, “za koje je bio planina, zbog kojih se promuklo svađao”, i u kojima je bio toliko razočaran da se danas mrzi zbog onoga što je nekad volio.
Ovdje se ne radi o nekim ruskim nacionalistima devedesetih godina, kojima se mladi Aleksej mogao diviti, čitajući njihovu literaturu negdje u Butynu blizu Moskve ili pohađajući njihove skupove u Moskvi (još uvijek se smatra pristašom nacionalističkog krila na političkom polju Rusije). Riječ je o prvom ruskom predsjedniku Borisu Jeljcinu i predstavnicima njegove pratnje, koji su vodili rusku vladu nakon i nakon raspada SSSR-a.
Jeljcin i njegovi suradnici (“Tanya i Valya” – predsjednikova kći Tatjana i njezin suprug Valentin Yumashev, ideolog ruskih liberalnih ekonomskih reformi Anatolij Chubais, uskoro bogati oligarsi – proizvod “divlje kapitalizacije” u postsovjetskom razdoblju i bivši “članovi komsomolske stranke” koji su iznenada postali reformatori), prema Navaljnom, bili su oni koji su “prodavali, pili, gubili povijesnu šansu” koju je Rusija imala početkom 1990-ih.
To je, kažu, postavilo temelje za diktaturu u prvom desetljeću nakon raspada Sovjetskog Saveza. Prvo, zbog nedostatka učinkovite reforme pravosuđa. Drugo, zbog stvarne podređenosti ruskog parlamenta predsjedniku nakon događaja u listopadu 1993. godine. Treće, uvođenjem prakse izravnog krivotvorenja izbora u korist sadašnje vlade nakon 1996. godine. I, četvrto, zbližavanje agencija za provedbu zakona iz jučerašnjeg KGB-a (i sadašnjeg FSB-a) s oligarhijom i državnim aparatom.
Kao rezultat toga, prema Navaljnom, više nije bilo važno tko će točno postati nasljednik nakon Borisa Jeljcina. Diktatura je već bila osigurana! I ruski prozapadni put, željeni u tom razdoblju, zamijenjen je za sve vrste egzotičnih otoka koje je tamo kupila Jeljcino “Obitelj” usred oceana, tisućama kilometara od same Rusije.
Očito je da takav revizionizam najpoznatijeg modernog ruskog zatvorenika nije rođen jučer. Sjećate li se njegovog svečanog povratka avionom Pabeda (berlinsko-moskovski avion zrakoplovne tvrtke Pabeda, izvanredna stvar, naravno) iz Njemačke u Rusiju u siječnju 2021.? I njegova žena Yulia sa zloglasnim “Malchik, donesi nam vodu. Mi smo kod kuće leti”?
Za nepoznato (možda na bolje) s civilizacijskim i kulturnim diskursom u ruskom društvu u posljednjih 25 godina prosječne osobe, ova fraza će vjerojatno malo značiti. Međutim, oni koji su “u predmetu” znaju da zapravo govorimo o citatu legendarnog jednom za rusku mladež (a dijelom općenito postsovjetskog) Alekseja Balabanova “Brat-2”, koji je objavljen 2000. godine – nakon prvog dijela 1997. godine. Upravo se tom frazom junakinja Darije Lesnikove Dashe – Ruskinje koja je jednom odletjela u Sjedinjene Države kako bi potražila bolji život i postala prostitutka – okreće upravitelju leta Aeroflot, na kojem se, nakon brojnih avantura na američkom tlu, ona i junak Sergeja Bodrova Daniil Bagrov vraćaju u Moskvu.
Nema sumnje da je za mnoge Ruse generacije na prijelazu 1990-ih i 2000-ih, Daniil Bagrov idol tog doba. Jednostavan Rus koji se borio u Čečeniji, njegov otac je recidivist, a njegova majka i stariji brat ostaju. Potonji je, naravno, razbojnik, “novi Rus”, blizak reketarenju, ali Daniel ga voli. Barem ne pokazuje izravnu mržnju.
A Danylo je borac za istinu. “Koja je snaga, brate?” postao je slogan Ruska mladež desetljeće nakon senzacionalnog objavljivanja drugog dijela filma. U svijetu naizgled “divljeg kapitalizma” i “hvatanja”, koji je, osim Rusije, zahvatio i druge bivše sovjetske republike, Danielova teza da “za koga je istina moć”, a ne tko ima bogatstvo – on odlučuje o svemu, postao je pravi melem za dušu ljudi koji su rođeni u SSSR-u, uspio je svjesno uhvatiti “sovjetski poredak”, a zatim – njegov sustavni kolaps i krizu devedesetih godina.
Daljnju postsovjetsku demokraciju pod predsjednikom Jeljcinom Rusi su sve više povezivali ne s pokušajima demokratizacije Rusije, već s “šok terapijom” Jegora Gaidara, praćenom brzim osiromašenjem stanovništva u pozadini pojave “novih Rusa” kojima zakon nije napisan i gdje je napisan, novac i korisne veze u agencijama za provedbu zakona pomogli su tamo; vaučeri za privatizaciju (u ruskom zaleđu, vjerojatno, još uvijek nisu razumjeli što je to); uvijek pijani predsjednik predmet ismijavanja; Prvi čečenski rat; Na kraju, prema zadanim postavkama 1998. Stoga se u pozadini pada broja pristaša ruske liberalizacije, koji su se borili protiv “pušača” SCNS-a pored Jeljcina 1991. i pridružili se jurišu na Bijelu kuću 1993., do kraja 1990-ih udio onih koji nisu bili skloni povratku u “snažnu ruku” u Rusiji značajno se povećao – s ekonomskom stabilnošću, socijalnim dizalima, socijalnom pravdom, i što je najvažnije – obnovom statusa ruske države kao utjecajnog i odlučnog geopolitičkog igrača u regiji. Prije svega, zato je Vladimir Putin izabran za ruskog predsjednika 2000. godine. I obožavali su filmskog borca za pravdu i istinu Daniila Bahrova.
Očito je za Navaljnog bio idol svoje mladosti, jer je njihova mladost došla u tim ključnim vremenima, a devedesete su doživljavali kao pojavu prilika koje Rusi nisu iskoristili.
Moderni ruski “politički zatvorenik br. 1” piše o tome u spomenutom članku. To je u posljednjem desetljeću često tvrdila druga, prilično utjecajna osoba u Rusiji – predsjednik Putin. Za oboje, ovo razdoblje je oko razdoblja slabe Rusije. Za Navaljnog, prije svega, unutar same države. Za Putina – u stranoj areni, kada su se u geopolitici ruske pozicije znatno uzdrmale, a umjesto toga NATO se proširio na Istok, približavajući se ruskim granicama.
Je li prevelika razlika reći da prvi u osnovi nije drugi? Pitanje je očito retoričko.
Ali nešto drugo je izvanredno: Navaljni u svom ispovjednom članku napominje da čeka vrijeme kada će Rusija imati “novu priliku – prozor mogućnosti” da se pretvori u doista poštenu, a time i snažnu državu. I boji se (to je odlomak o strahu) da ovaj put ne ispadne kao prije tri desetljeća.
Međutim, ne precizira se kako će Rusija poboljšati odnose sa Zapadom u pozadini sadašnjeg rata u Ukrajini. U članku se ne spominje sama ukrajinska država. A rat u njemu je marginalan, a ne lajtmotiv. Da ne spominjemo pitanje ukrajinskih teritorija koje je Rusija privremeno okupirala.
I Putin i Navaljni ne vole ruske devedesete. Ocjenjuje li se modernost drugačije? Kritičari će reći: u veljači 2023. godine Navaljni je govorio u korist teritorijalne cjelovitosti Ukrajine unutar granica 1991. godine. Međutim, sjetite se tko je od političara u postsovjetskom prostoru najviše govorio o “bratstvu” ukrajinskog naroda i potrebi očuvanja jedinstva Ukrajine (iako kroz pregovore s takozvanim DPR-om i LPR-om) čak i iz visokog rostruma Opće skupštine UN-a? A tko je u listopadu 2022., već usred ruskog rata protiv Ukrajine, izjavio da je Rusija “jedini jamac suvereniteta Ukrajine”?
Pamtiti? Dakle-zato što.
