Jedna od glavnih tema u Ukrajini tijekom vikenda bila je Facebook-post prvog, kako se ispostavilo, savjetnika ministra unutarnjih poslova Vadyma Denysenka. Denysenko je, sjećamo se, ponudio da ne otvara granicu za muškarce ni nakon završetka rata. Ne otvarajte još tri godine, jer “inače jednostavno nećemo ostati kao nacija”.
U Denysenkovom postu – i ovom i sljedećem, gdje je počeo otvoreno zastrašivati Ukrajince, ili, bolje rečeno, Ukrajinke (“ako nema takvih ograničenja, u najboljem slučaju, 2-3 milijuna Azijata bit će dovedeno ovdje u sljedećem desetljeću”) – postoji mnogo zanimljivih stvari, zapravo, u vezi s ozbiljnim problemima imidža, ako je, naravno, ukrajinsko društvo bilo ozbiljno i sustavno zabrinuto zbog ovog pitanja. U Telegram a mediji su brzo pronašli “kompromitirajuće dokaze” o autoru takve diskriminirajuće ideje – YouTube-kanal svog sina, koji živi u inozemstvu tijekom rata (prema njegovom bivšem pomoćniku u Verkhovni Rada, njegov sin je otišao u inozemstvo mnogo prije rata, što, naravno, nije zadovoljilo protivnike) i vodi blog o putovanjima na ruskom jeziku. Ali čak i bez ovih “kompromitirajućih dokaza”, Denysenko je dobio puno za svoju izjavu.
Ali pogledajmo prijedlog g. Vadima trijeznim očima. Uostalom, Denysenko nije bio prvi dan u politici, nije bio samo narodni zamjenik, već predstavnik vlade (Volodimir Groysman) u Verkhovni Rada saziva VIII. Stoga je moguće pretpostaviti da ne razumije što piše, ali vrijedi razmotriti druge opcije. Na primjer, obraćajući pozornost na one riječi na kraju posta koje nitko nije primijetio na valu hypea i mržnje: “Svi oni koji pišu o sveobuhvatnim mjerama za povratak su lukavi. Ne postoje stvarne sveobuhvatne mjere i neće biti. Nažalost.”
Možda je ova provokacija (kako još nazvati prijedlog da se Ukrajinci ne puste u inozemstvo u miru?) dizajnirana posebno za one koji bi trebali razviti ove sveobuhvatne mjere. Možda je ovo pokušaj odgurivanja od najgoreg scenarija – pogledajte, kažu, kakve bi takve ideje mogle ispasti, ako je i sada, na razini običnog šefa jedne od mnogih javnih organizacija, izazvalo više nego nasilnu reakciju.
I nema potrebe sumnjati da neće biti sumnje da će biti ideja za povratak onih Ukrajinaca koji su već otišli u Europu i održavanje onih koji to žele učiniti nakon završetka rata. Budući da se prvi neće svi vratiti, a drugi će otići, to je očito. I ne možeš ići ovdje samo zbog patriotizma. I prije ili kasnije, vlasti, bilo ovo ili sljedeće, nakon prvih poslijeratnih izbora, morat će pronaći rješenje. I bez obzira na to kako se ta rješenja generiraju u “uredu jednostavnih rješenja”. Ne, ne onaj na čelu sa Saakašvilijem. Napisan je bez citata, velikim slovom, a ipak nije utjecao, istina, na ništa. A ovaj može utjecati…
Usput, ova ideja – zatvaranje granica – daleko je od nove. Još 2010. godine narodni zastupnik iz Stranke regija Volodimir Landyk, jedan od onih koji su se smatrali “snažnim menadžerom” (točnije, nije bio toliko sličan njemu kao njegov stariji brat Valentyn), ispričao je dramatičnu epizodu iz povijesti njihovog obiteljskog posla, tvrtke Nord.
Priča je bila ovo. Landiksi su željeli otvoriti vlastiti pogon za proizvodnju kućanskih aparata u Ivano-Frankivsku. Zašto su biznismeni iz Donjecka dovedeni sve do Galicije? Ali samo u Prykarpattia bilo je vrlo niske službene plaće. I braća Landik odlučila su da će plaće od penija koje su isplaćivali svojim zaposlenicima kod kuće također biti dovoljne za Galicijance. No, pokazalo se da bi stanovnici ove regije radije otišli raditi u Europu nego slutili u tvornici Landiki.
Gospodin MP je o svemu tome govorio s iskrenim nerazumijevanjem – “pogledajte kako proizvođač čelika i strojar rade na Istoku. Ovo su užasni uvjeti. Zarađuje 200-300 dolara. A vuiko kaže: “Tako da radim ovako za takav novac?! Otići ću na Poljak, cijepati mu drva, on će mi dati 100 dolara, još uvijek sam poput njega.” Ostavljamo na savjesti bivšeg zastupnika, koji je negdje nestao u vihoru sadašnjih turbulentnih vremena, uvredljivog “ujaka” (jasno je da je tako pokušao nadoknaditi lukavog “zapadentsija” koji je radije radio u Poljskoj nego radio u svojoj tvornici), ali primjećujemo glavnu stvar. Poduzetnik iskreno i iskreno priznaje da su u Ukrajini, osobito na Istoku, zaposlenici plaćeni peni. Ali nisu svugdje ljudi spremni raditi za ove novčiće – toliko da su radnici iz Donbasa morali vlakom biti prevezeni u Ivano-Frankivsk. I nije pomoglo.
Dakle, što je Volodimir Landyk tada ponudio, u dalekoj 2010. godini (i to ne toliko u vremenu koliko u stvarnosti)? I ponudio je nešto slično onome što se Denysenko danas istaknuo: “Svatko bi trebao raditi. Moramo zatvoriti granice i proizvesti vlastiti proizvod.”
Srećom, Landyksi dugo nisu vladali Ukrajinom, a vrijeme partijske regijezauvijek potonuo u zaborav zajedno s uplašenim bjeguncem Viktorom Janukovičem i njegovim slomljenim rukama. No, ideja – jednostavna poput vrata na ulazu u tvornicu Nord – ostala je. Uzmite i zatvorite granice. Ideja koju će netko sigurno uhvatiti u hodnicima moći. I on će razmišljati – doista, kako razviti neke složene sheme, kako napraviti povlaštene uvjete za zapadne investitore i smanjiti poreze (zastupnik Hetmantsev tiho je plakao na ovom mjestu), jednostavno ne možete pustiti ljude iz zemlje. I barem će morati raditi ovdje.
I sve bi to bilo tako. Da u Ukrajini nije ostalo mnogo više ljudi, bilo je mnogo ljudi koji bi u potpunosti uhvatili sovjetska vremena – vremena doista zatvorenih granica i nepostojanja bilo kakvih uvjeta za razvoj, za pronalaženje vlastitih, a ne određuje Državni odbor za planiranje, regionalni odbor ili čelnik kolektivne farme, put u životu. Mala lirska digresija. Dolazim iz malog sela u samom središtu Ukrajine. Sela u kojima je u sovjetskim vremenima – kojih se jako dobro sjećam, jer je Državni odbor za izvanredna stanja, proglašenje neovisnosti i prvi predsjednički izbori doživljeni u odrasloj dobi – pila gotovo svaka druga osoba. Iz različitih razloga, ali glavni su bili dva:
a) još uvijek nemaju što drugo raditi;
b) ni u kojem slučaju neće biti izbačeni s posla.
To beznađe i nedostatak alternativa doveli su ukrajinske seljake do, budimo iskreni, alkoholizma. A onda… Zatim, nakon turbulentnih 90-ih, nakon uništenja sovjetske kolektivne farme rudiment, razina konzumacije alkohola, drugim riječima, broj pijanaca u selu ne samo da se smanjio, već je praktički nestao. Zašto? Zašto se to nije dogodilo kada se posljednji vođa SSSR-a, Mihail Gorbačov, žestoko borio s ovim problemom – i kada je u bilo kojoj trgovini, uključujući našu seosku trgovinu, postalo moguće kupiti alkohol za svačiji ukus?
Ali zato što su ljudi dobili priliku da žive svoje živote. Živi i zaradi. Da, netko radi u Europi, a netko je ovdje, uključujući i zemlju koja je nekada bila pravi teret. Ljudi su osjećali da imaju opcije, da postoje šanse, da postoji mogućnost. I u takvim uvjetima, sjediti i samo se nastaviti piti znači izgubiti te šanse, štoviše, u situaciji kada isti ljudi rade u blizini i dosežu određene visine. Tako je u selu alkoholičara bilo nekoliko umirovljenika i jedan već iskreno gotov alkoholičar, kojeg ništa ne bi privuklo.
Zamislite sada što bi se dogodilo da nema svega što smo doživjeli – da, i kolapsa postsovjetske ekonomije, ali u isto vrijeme novih horizonata. Ljudi bi samo pili za sebe kao njihovi očevi i djedovi, ne videći drugu perspektivu.
Vadym Denysenko, očito iz dobrih, točnih razloga, zapravo predlaže da se Ukrajinci voze iza te sovjetske željezne zavjese, koju smo konačno udahnuli u jednom trenutku. Zamislite, rat se završava, puno ljudi – koji traže frontu, koji su sa stražnje strane – neće ni htjeti otići, već samo otići u inozemstvo. Oprostite na banalnosti, odmorite se od sve ove noćne more, zaboravite barem na neko vrijeme na ono što je cijela zemlja doživjela. Ali – žao mi je, ne možete. Što ako pobjegneš, tko će podići zemlju.
Istodobno, svjesni smo da će se sve iznimke koje nudi bivši zastupnik predvidljivo pretvoriti (poput sustava Shliakh) u hrpu korupcijskih shema. Dakle, kakva će biti reakcija muškaraca, posebno onih koji su preživjeli rat u samom paklu, na činjenicu da će se i dalje držati na lancu poput domaćih pasa, a pored njih oni koji imaju “rubove” u relevantnim strukturama, tiho putuju Europom? Također mi se čini da ne u stilu “Ne, pa, razumijem, zemlju treba obnoviti, a ovaj sin drugog “novog lica” upravo je odveo bolesnog tatu na liječenje, a taj tata se zatim vratio kući sam, bez sina.”
Što se tiče kvantitativnog pristupa… U estonskom SSR-u 1990. godine živjelo je 1, 57 milijuna stanovnika. Bio je to vrhunac, demografski vrhunac. Četvrt stoljeća kasnije, 2015., u Estoniji je živjelo 1,31 milijun ljudi. Broj stanovnika smanjio se za 17%, a to je grubo – jer je bilo migranata koji su došli u ovu baltičku zemlju. Za naših uvjetnih 40 milijuna – 17%, to je gotovo 7 milijuna. Veliki broj, ne smiješ ništa reći. No, u isto vrijeme, tijekom ovih četvrt stoljeća, Estonija je ušla:
–EU;
–NATO;
– eurozone,
– schengensko područje,
– Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj.
I sada, unatoč gubitku dijela stanovništva (koji su zamijenili migranti, možda čak i iz Azije, kao što Denysenko predviđa Ukrajini), Republika Estonija je ispred ne samo svojih kolega u bivšem SSSR-u, ne samo zemalja bivšeg socijalističkog logora, već i predstavnika stare Europe. Na primjer, BDP po paritetu kupovne moći po stanovniku u Estoniji veći je nego u Portugalu i Grčkoj.
Dakle, kao što možemo vidjeti, svijetla budućnost (ironija je u tome što Vadym Denysenko vodi organizaciju pod nazivom Ukrajinski institut za budućnost) može se osigurati ne zatvaranjem granica, već drugim sredstvima. Čak i u uvjetima u kojima s vaše zemlje odlazi šest puta više nego što stigne – to su bili pokazatelji migracije Republike Estonije u najtežim postsovjetskim vremenima, 1991-1995.
Možemo se samo nadati da ovaj skandalozni post gospodina Denysenka nije način testiranja javnog raspoloženja, ne ponuda vlastima, već naprotiv – upozorenje. Inače, zašto sve to u zemlji u kojoj će, nakon uragana rata, ostati samo, kao u lošim starim vremenima, piti od beznađa i željezne zavjese na zapadnoj i južnoj granici.
P. S. Naslov članka je citat iz jedne od pjesama Volodimira Sosiure, rodom iz Debaltsevea, o njegovoj rodnoj regiji Donjecku. Ista regija Donjecka, u kojoj, za razliku od Donbasa Landyksa (i Denysenkove Ukrajine), ništa nije rečeno o zatvorenim granicama i stvarnom kmetstvu, koje s vremena na vrijeme političari, kako se ispostavilo, različitih političkih smjerova nude Ukrajincima.
