Bila je mala pobuna u Rusiji. Takva pobuna je klasična, o čemu svjedoči poznati internetski citat koji se pripisuje lokalnom piscu Saltykov-Shchedrinu, kada kleči ispred dvorca. Ovaj put su ruski taksisti bili na koljenima. Bili su ogorčeni idejom Vladimira Putina da presadi sve predstavnike ove industrije domaćim automobilima.
Taksisti pitaju, međutim, ne od Putina, nego od premijera Mihaila Mishustina (to jest, zapravo, od nikoga, jer, naravno, ni sam taj cik-premijer ne odlučuje ništa i neće ni reagirati bez Putinove naredbe) – da ih ne obvezuje da kupuju “Ladu” i pseudo-“Moskovljane”, jer će to, kažu, utjecati na cijenu i kvalitetu njihovih usluga.
Ovo pismo je vrijedno pažnje, kao živopisan primjer nerazumijevanja stvarne situacije u zemlji od strane ljudi, ali jedan odlomak treba istaknuti odvojeno. “Ne možete prisiliti poduzetnike da kupuju ono što nije u prodaji, a ako postoji, onda po cijeni koja dovodi do stečaja”, navodi se u priopćenju Nacionalnog vijeća za taksije. Naravno, čak je smiješno raspravljati, ali ovaj članak neće biti o tome za što su ruske vlasti sposobne – već smo dobro svjesni da su spremni na sve ili gotovo sve. Obratimo pažnju na nešto drugo.
U Rusiji je veliki broj ljudi od 90-ih godina prošlog stoljeća bio nostalgičan za Sovjetskim Savezom. Zapravo, prema nekim apstraktno-brežnjevskim vremenima, koja su bila nešto drago svakom od ovih nostalgičara. Netko – mladost, netko – aranžman (bilo ih je takvih, potražite YouTube film o tome kako naselja sada žive na “posljednjoj Komsomolovoj izgradnji SSSR-a” – bajkalsko-amurskoj željeznici), nekome – formalnoj potpunoj jednakosti i nedostatku normalnog novca za druge. Mnogo je razloga, kao što se često događa. Ali suština je ista – “tko je rekao da smo loše živjeli?” (Ovo je, usput rečeno, naslov albuma jednog od kultnih bendova za Putinovu Rusiju, “Lube”. s albuma davne 1992.)
A taksisti u ovoj mega-zajednici okupirani daleko od posljednjeg mjesta. Priče o ruskim taksistima koji su tijekom putovanja otvoreno uzdisali nakon starih dana i odbrusili “prokletim demokratima” – novčić desetak na internetu. Štoviše, kao iu slučaju skupine “Lube”, ovaj uzdah počeo je odmah nakon raspada SSSR-a. I nitko tada nije ozbiljno mislio da će se sovjetska vremena zaista ikada vratiti.
No, nakon 24. veljače 2022., Rusija je – neočekivano čak i za sebe – počela brzo uranjati u neku nevjerojatnu juhu iz stvarnosti razdoblja Brežnjeva i Staljina. Najočitiji, poput Leonida Parfyonova sa svojom “starošću vijesti”, vrlo brzo je osjetio ovaj trenutak – i pobjegao u inozemstvo. A oni koji su ostali počeli su prekasno primjećivati sovjetizaciju. (Možda zato što je ovaj put totalitarizam došao bez ideološke komponente. Točnije, ova komponenta – ne više pod crvenim zastavama komunizma, već pod križevima pseudopravoslavlja – bila je na prvom mjestu i stoga nije postala nikakav ozbiljan okidač).
Recimo taksisti. Nostalgični za sovjetskim vremenima, zaboravili su da u to povijesno doba vlasti ne bi ni pomislile poslušati njihov zahtjev. Kaže se da se prebacuje na domaće automobile – to znači da mora biti ispunjen. S onima koji se ne budu pridržavali posla bavit će se nadležne agencije za provedbu zakona. A “lauren-dietrich” i “studebakers” s vremenom su postale samo smiješne i ne baš jasne riječi iz romana Ilfa i Petrova.
Uobičajeno je da kažemo da u Rusiji nikada nije postojala prava sloboda. To je istina, ali ne sve. Jer ako je politička sloboda u Rusiji doista bila teška, čak se i izbori 1996., jedini uvjetno demokratski, ne mogu usporediti s bilo kojim ukrajinskim, onda se ekonomska sloboda, sa svim nedostacima, doista pojavila tamo. Tako su ljudi koji su sasvim iskreno podržavali autoritarnog gospodara Kremlja bili, u ekonomskom smislu, kada je riječ o njihovom novčaniku, za kapitalizam, liberalizam i sve ostalo što su uspjeli špijunirati na “omraženom Zapadu”.
Ali autoritarizam u Rusiji je gotov. Nakon početka punog rata, ova se zemlja počela transformirati (zapravo, vratiti) u totalitarnu državu. To jest, onaj u kojem država regulira ne samo rezultate izbora, već doslovno cijeli život svojih subjekata. Naravno, sve to nije bilo iz dobrog života, već od snažnih zapadnih sankcija, koje su barem djelomično dovele Rusiju u ekonomsku izolaciju. Ali razlozi su ovdje sekundarni. Važne posljedice.
A zbog tih posljedica Rusi – koji su se jučer sa suzama u očima (ili bolje rečeno izmislili) koliko su dobri negdje između 1972. i 1981. – bili su nepripremljeni. Ali nitko ih neće pitati kada će biti spremni. Kao što se nisu pitali njihovi očevi i djedovi, čak iu relativno “vegetarijanskim” (posebno za etničke Ruse) Brežnjev.
Kažete – zašto nam treba cijela ova priča? I zato, da.Donedavno ih je u Ukrajini bilo i dosta onih koji su još uvijek uzdisali za starim danima. A i sada postoje – i bit će, vjerujte mi – oni koji su spremni odabrati samo “snažnu ruku” iz svih “blagodati civilizacije”. Baš kao i pod Staljinom/Brežnjevom, ali bez ideologije i Rusije. Ne shvaćajući da takav položaj, u svakom slučaju, dovodi do samo jednog rezultata – kada vi, taksist, počnete ni naznačiti, već naručiti koji automobil voziti.
Stoga vrijedi koristiti ovu besplatnu, ali vrlo detaljnu i korisnu lekciju. Tako da se kasnije ne nađete na mjestu ovih ruskih taksista. Zapravo nisu važni taksisti, jer oni koji se sjećaju stvarnih vremena, a ne oni izmišljeni u procesu nostalgičnih uzdaha, nisu zaboravili da su se takve narudžbe primjenjivale na sve segmente stanovništva bez iznimke.
U zemlji koja je postala povijest točno 30 godina, u Čehoslovačkoj, jednom davno, 60-ih godina prošlog stoljeća, pokušali su izgraditi “socijalizam s ljudskim licem”. Shvativši da je to nemoguće, tek kad su vidjeli ovo “lice” u zračnoj luci Ruzyne, gdje su u dva ujutro 21. kolovoza 1968. sletjele jedinice 7. zrakoplovne divizije (isto, usput rečeno, koje je uključivalo 171. odvojenu bojnu za zračni napad, čiji su zapovjednika ukrajinski vojnici “demilitarizirali” u ožujku 2022.).
Rusi su mislili da je moguće izgraditi “državni kapitalizam s ljudskim licem”. A sada su to “lice”, u obliku haube Moskvicha, vidjeli taksisti. I svi koji još nisu imali takvu sreću sigurno će to morati učiniti – i to prije nego što misle. Neće biti iznimaka ni za koga.
A Ukrajinci bi trebali učiti na tuđim pogreškama. Kako ne bi bio jedan dan za volanom nove “Slavute”. Na “dobrovoljno-obvezni” način.
