Prije summita NATO-a u Vilniusu, koji bi mogao otvoriti vrata novoj geopolitičkoj stvarnosti za Ukrajinu, Volodimir Zelenski otišao je na malu turneju po zemljama koje se ne mogu nazvati takvim pristašama Ukrajine, ali to ih ne čini manje važnim za naš euroatlantski put. To se posebno odnosi na Tursku, koja nije samo članica NATO-a (to jest, u svakom slučaju, morat ćemo dobiti suglasnost Ankare za pridruživanje Savezu, kad god i u kojem formatu se odvija ovo pristupanje), već je i jedan od jamaca “sporazuma o žitu”, a također kontrolira strateški važne – a i za ruski okupacijski kontingent – tjesnac između Sredozemnog i Crnog mora. Ukratko, to je igrač čije mišljenje uvijek treba uzeti u obzir.
A upravo su se u Turskoj dogodila dva nevjerojatno simbolična događaja. Prvo, to su riječi turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana da Ukrajina zaslužuje biti članica NATO-a. (Rusi, naravno, nisu mogli prijeći ovu frazu, izvrćući je na “ima pravo pridružiti se” prema staroj sovjetskoj navici. Osjetite razliku u običnom pravu na pridruživanje – i situaciji kada ste zaslužili ovo pravo, štoviše, svi razumijemo kakva herojska borba.) Drugo, to je dopuštenje za povratak u Ukrajinu – i doista sam povratak – ukrajinskih vojnika, zapovjednika garnizona Azovstal, koji su od prošle godine internirani u Turskoj nakon ruskog zatočeništva.
Rusi, i obični ljudi i propagandisti, bili su posebno ogorčeni drugim događajem. Dok je službeni Kremlj tražio barem neke riječi za njegovo komentiranje, došlo je do prave eksplozije emocija na ruskim društvenim mrežama. Građani agresorske zemlje prokleli su i slabog Putina i podmuklog Erdogana, i, naravno, Ukrajinu (ovdje prilično iz navike). No, unatoč svim kletvama, glavno pitanje “Kako je Erdogan to učinio?” ostalo je neriješeno za Ruse.
Ali u stvari, u ovom pitanju nema ništa komplicirano. Pogotovo ako je ispravno formuliran. Čak su nas i u školi učili da je dio odgovora formuliran u samom pitanju. Dakle, u našem slučaju – ispravno konstruirano pitanje daje izravan nagovještaj. Dakle, formulirajmo to ispravno: kako je Erdogan to mogao učiniti? I dobivamo nagovještaj u obliku glagola “mogao”.
Erdogan je poduzeo taj korak jer je mogao odlučiti o tome. Da, još uvijek postoje pitanja motivacije – vjerojatno vanjska (kao, recimo, u istom sporazumu sa Sjedinjenim Državama o zrakoplovima F-16, kada je Joe Biden izravno nagovijestio turskom vođi da bi se Švedska trebala pridružiti NATO-u, unatoč određenim tvrdnjama Turske), ali, istina, nije toliko važno graditi inferencijalne konstrukcije oko nje s ne-hipotetskom mogućnošću pada u ponor zavjere. A Ruse, inače, nije baš zanimalo čime se Erdogan vodio – bili su više ogorčeni kako je mogao izdati sporazum s Putinom.
Ili bi mogao iz jednog jednostavnog razloga. Sada ne ovisi Turska o Rusiji, već Rusija ovisi o Turskoj. A za to nije toliko zaslužna sama Ankara koliko kolektivni Zapad. Jer, prilikom pokretanja potpune invazije, Vladimir Putin je očekivao da će reakcija konglomerata G7-EU-NATO biti slična onoj koja se dogodila nakon prvog dijela sadašnjeg rusko-ukrajinskog rata. (Klasičan primjer kako se “generali uvijek pripremaju za prošle ratove.”) Ali – o tome već sasvim jasno možemo govoriti – Zapad je reagirao sasvim drugačije. Unatoč svim preprekama koje su stvorili različiti članovi ovog konglomerata (usput, ne samo Mađarska), ova reakcija bila je stvarno bolan udarac ruskom gospodarstvu. Neki dan, ruska valuta, koja se prošlog ljeta uspjela vratiti na stopu “02/23/22”, prešla je jednu simboličnu oznaku – 100 za euro. I u bliskoj budućnosti prijeći će istu liniju dolara. Naftna i plinska industrija – glavni izvor popunjavanja državnog (odnosno sada vojnog) proračuna – donosi sve manju dobit. Gospodarska situacija za Rusiju svakim je danom sve složenija.
U takvoj situaciji Turska ostaje jedan od rijetkih prozora u svijet koji još nije zatvoren za Kremlj. I što Putinov režim možda nije sretan, ali aktivno koristi, jer nema mnogo drugih učinkovitih opcija, blago rečeno.
A Recep Tayyip Erdogan – kao osoba, za razliku od Putina, geopolitički je vrlo iskusan – taj faktor jednostavno nije mogao ne iskoristiti. To jest, zahvaljujući snažnom pritisku Zapada, pritisku, koji, usput rečeno, sam Erdogan nije uvijek podržavao, dobio je jedinstvenu priliku da Putinu diktira one uvjete koji su korisni prvenstveno za njega samog. I sam Putin je to razumio.
Znaš li iz čega možeš vidjeti? Od reakcije Kremlja. Umjesto, kao i prije, pozivanje turskih vlasti sa stilom Telegram– Kanal Dmitrija Medvedeva, umjesto zabrane letova ili turskih rajčica – Kremlj je uspio samo jadnopa, izjava Dmitrija Peskova, koja se odnosila na “izravno kršenje sporazuma”, “razumijemo sve”, “nikoga ne uljepšava” i …
I to je sve. To jest, Rusija, priznajući da je Turska izravno prekršila sporazum o zatočeništvu ukrajinskih vojnika, samo je odbrusila Erdoganu, govoreći, kako je, Recep-aha, obećali ste …
Ova reakcija nije ništa drugo nego priznanje geopolitičke impotencije današnje Rusije. Ista Rusija koja se 24. veljače 2022. smatrala gotovo jednakom Sjedinjenim Američkim Državama i sanjala o vladanju “vlastitom” (“sovjetskom”) polovicom svijeta. A sada je Turska – koja je, podsjećamo, u vrijeme još jednog velikog pogoršanja, karipske krize, bila samo predmet pregovora (tada je SSSR zahtijevao da Sjedinjene Države iznesu balističke rakete odatle Jupiter) – diktira vlastita pravila igre ovoj ne-supersili. I sama Rusija se spustila do te mjere da pokušava (neuspješno, naravno, kao i sve što čini “veliki strateg koji je nadigrao sve”) minimizirati gubitke sankcija uz pomoć mađarskog vrlo mikroskopskog na geopolitičkoj šahovskoj ploči.
Ali to su problemi Rusije. Trebamo, zahvalivši Erdoganu na koraku prema Ukrajini, ne zaboraviti tko mu je dao takvu priliku – da izvrne svoja obećanja Kremlju kako želi. I koji, u velikoj mjeri, sada osigurava postojanje Ukrajine u ovom teškom i, želim vjerovati, posljednjem ratu za njezino postojanje.
