Sa stajališta Kijeva, trenutni rat Rusije protiv Ukrajine previše je tipičan i previše neobičan da bi završio jednostavnim pregovorima. Tipično za ruski rat je da se uklapa u povijesni obrazac ponašanja Moskve u pograničnim područjima. Neobičnost leži u činjenici da se ne radi samo o ukrajinskom teritoriju, već io ruskom identitetu.
I tipičnost i isključivost ovog rata – nastavak šire patologije i od posebne važnosti za samu Rusiju – znače da je brz i stabilan mir s Moskvom nemoguć. Barem većina Ukrajinaca i drugih stanovnika istočne Europe trenutno ne vjeruje u trajno primirje.
Rusija kao recidivist
Sadašnji rat nije prvi napad Moskve na ukrajinski narod, niti je to jedina ekspanzionistička operacija Kremlja na teritoriju bivšeg carstva. Ukrajinci su naučili iz vlastite povijesti, kao i iz prošlosti i sadašnjosti svojih susjeda, da se Rusima ne može vjerovati. Sve dok ruska država postoji u sadašnjem stanju, neće pošteno pregovarati i potpisati istinski trajan mirovni sporazum.
Carsko načelo u ruskoj državnoj tradiciji prejako je da bi omogućilo smisleno i trajno primirje. Također bi mogla preživjeti demokratsku promjenu u ruskom političkom režimu. To se dogodilo, na primjer, nakon kratkotrajnih republikanskih razdoblja, odnosno od veljače do listopada 1917. i 1990-ih.
Za razliku od mnogih vanjskih promatrača, većina političara, stručnjaka i diplomata u srednjoj i istočnoj Europi i južnom Kavkazu, a donekle i u srednjoj Aziji, ne smatra trenutni rat Rusije i Ukrajine isključivo Putinovom opsesijom. Pojavljuje se kao posljednja faza u dugom nizu stoljetnih ruskih konvencionalnih i hibridnih vojnih osvajanja. Ukrajinci i drugi narodi koji su ranije bili podložni ruskim carstvima – Moskva, carski, sovjetski i postsovjetski – preživjeli su slične invazije. “Specijalne operacije” ili “čistke” potisnule su i ponekad potpuno uništile lokalne pokrete koji su tražili neovisnost i osigurali moć Moskve.
U veljači 2022. mnogi vanjski promatrači bili su iznenađeni Putinovom tvrdnjom da je veliki napad Moskve na ukrajinsku državu bio motiviran ruskim strahom od kijevskog “fašizma” i usmjeren na “denacifikaciju” Ukrajine. Nasuprot tome, mnoge zemlje istočne i srednje Europe već su bile upoznate s ruskim tvrdnjama da su njihove vlade ili čak cijele elite fašističke. Na primjer, gotovo točno trideset godina prije eskalacije u Ukrajini, 1992. godine, ruska 14. armija vojno je intervenirala u sukobu unutar Moldavije.
Tadašnji zapovjednik 14. armije, sada pokojni ruski general Alexander Lebed, opravdao je nezakonito uplitanje svojih vojnika u stranu zemlju izjavom koja je prethodila Putinovim lažima o 2022. godini. Lebid je na tiskovnoj konferenciji kazao kako se nova vlada mlade Republike Moldavije u Kišinjevu ponaša lošije od njemačkog SS-a prije 50 godina. Otvorena vojna intervencija redovnih ruskih vojnika dovela je do konačnog razdvajanja Moldavije.
Postrojbe 14. armije, takozvane Operativne skupine Ruske Federacije, još uvijek su na teritoriju Moldavije kao nepozvani gosti. To nije promijenjeno rusko-moldavskim sporazumom o povlačenju postrojbi 1994. godine. Kišinjevu nije pomogla ni činjenica da je 1994. godine Republika Moldavija, u članku 11. svog novog ustava, proglasila nesvrstanost kojom se odbacuje članstvo u NATO-u. Unatoč obećanju Moskve o povlačenju postrojbi i neutralnom statusu Moldavije od tada, raspoređivanje ruskih vojnika i podjela države nastavili su se do danas.
Kolonijalizam prije i poslije Putina
Ova moldavska epizoda 1992-1994 – u relativno prozapadnom i liberalnom razdoblju novije ruske povijesti, kada je Vladimir Putin bio politički nitko u Sankt Peterburgu – ilustrira šire pitanje. Sa stajališta srednje i istočne Europe, nije važno ostaje li sadašnji ruski predsjednik na vlasti ili ne. Nije važno ni je li ruski režim demokratski, totalitarni, monarhijski, oligarhijski ili na neki drugi način. Ekspanzionističke težnje Moskve vjerojatno će se nastaviti. Mnogi zapadni analitičari odbacili bi takav etnohistorijski determinizam kao neznanstveni. No, ova sumorna procjena je uobičajena u zemljama koje okružuju Rusku Federaciju, pa čak i među nekim njezinim građanima.
U pozadini događaja u povijesti cijelog postkomunističkog svijeta, želja za prekidom vatre s Moskvom sada izgleda nestrateško, ako ne i nerazumno. Naravno, Putin i njegov uži krug ili njihovi nasljednici mogu u nekom trenutku odlučiti započeti politički dijalog i naizgled konstruktivne pregovore. Kremlj bi čak mogao biti zainteresiran za potpisivanje sporazuma o okončanjumjere za požar i izgradnju povjerenja.
Međutim, takvo ponašanje Rusije bit će čisto ključno. To bi bilo privremeno taktičko povlačenje za pregrupiranje trupa i ponovno naoružavanje. Kasnije će Moskva ponovno potvrditi svoju prekograničnu dominaciju, moć i hegemoniju. Ako bude potrebno, Kremlj će to ponovno učiniti vojnom silom i masovnim terorom nad civilima.
Ukrajinska psihopatologija Rusije
U slučaju Ukrajine, ruska agresija je posebno brutalna i beskompromisna. Većina mainstreamova ruskog nacionalizma ne priznaje ukrajinski identitet, kulturu i jezik kao istinski nacionalni. Smatra ih lokalnim folklorom, nejednakim prema ruskoj nacionalnosti i kulturi. Ovaj prividni prezir ukorijenjen je ne samo u aroganciji Moskve, već je i izraz ruskog kompleksa inferiornosti prema Ukrajincima kao starijem, kršćanskom, pravoslavnijem, jasnije definiranom i više europskom istočnoslavenskom “bratskom narodu”.
Ukrajinski nacionalizam i državnost nemaju pravo postojati sa stajališta značajnog dijela ruske elite i stanovništva. Čak se i toleriranje tih stvari smatra bogohuljenjem u Rusiji. Ukrajinske teritorije, uz djelomičnu iznimku zapada zemlje, Rusi nazivaju “Mala Rusija” i “Novorossiya”. Stoga se rat Moskve u Ukrajini ne može smatrati pravim ratom. Ovo je samo posebna operacija unutar granica Velike Rusije.
Čak i ako ruska ukrajinofobija ne dosegne razinu nacističkog antisemitizma, plan Moskve je u konačnici genocidan i ostavlja malo prostora za kompromis. Čak i ako je Kijev dovoljno zainteresiran za okončanje rata u budućnosti kako bi napravio ustupke, nejasno je kakav se dugoročni kompromis može postići s Moskvom. Vjerojatno će Ukrajina morati popustiti dalekosežnim ruskim zahtjevima, kao što je bio slučaj sa zloglasnim sporazumima iz Minska za razdoblje 2014. – 2015.
Zaključci
Primirje i sporazumno rješenje sukoba s Moskvom općenito bi bili poželjni i za ukrajinski narod i za ukrajinsku vladu. Međutim, strateška razmatranja i povijesno iskustvo upozoravaju Kijev na rani prekid vatre koji se temelji na osnovnom povjerenju. Okončanje rata danas samo će unaprijediti cilj Kremlja da pripremi rusku vojsku, gospodarstvo i stanovništvo za novi napad kasnije.
“Golub” Ukrajinski političari i diplomati čak ne trebaju pritisak svojih sokolskih kolega da se suzdrže od preuranjenih pregovora s Moskvom. Trenutačni mirovni sporazum bit će u potpunoj suprotnosti s povijesnim pamćenjem Ukrajine, komparativnim promatranjem i strateškom kulturom. Stoljeća tragičnih iskustava vlastitih i drugih postsovjetskih naroda (i naroda poput Poljaka i Finaca) s moskovskim imperijalizmom sadrže gorke lekcije. Savjetuju svim Ukrajincima da pričekaju poraz Rusije prije nego što se uključe u ozbiljne pregovore s Kremljem.
Prevedeno s poljskog
Tekst je objavljen u okviru projekta suradnje između nas i poljskog časopisa Nowa Europa Wschodnia.
Prethodni članci projekta: Ukrajina – EU: vrući završetak pregovora, Ukrajina – bijeg od izbora, Istočno partnerstvo nakon arapskih revolucija, U iskrivljenom ogledalu, Prezren, Lukašenko ide u rat s Putinom, Između Moskve i Kijeva, Kobasica je kobasica, Moj Lavov, Putin na galijama, Poluotok straha, Ukrajina je izumljena na Istoku, Novo staro otkriće, I trebalo je biti tako lijepo, novogodišnji dar za Rusiju, Ili razgovarajte o povijesti, zastoj u Minsku
Izvorni naslov članka: Ukraina nie widzi sensu w negocjacjach
