Većina Ukrajinaca čekala je summit NATO-a u Vilniusu s velikim nadama. Očekivalo se kako će se Ukrajina konačno moći osvetiti za sramotan poraz na samitu u Bukureštu 2008. Podsjetit ću vas da se tada, tijekom predsjedanja Viktorom Yushchenkom, Kijev nadao da će osvojiti prestižni MAP zajedno s Tbilisijem – Akcijskim planom za članstvo u NATO-u. To bi predstavljao velik korak ka euroatlantskoj integraciji i zapravo jamčio neizbježnost punopravnog članstva u Savezu.
Tada MAP nije radio. Tom razvoju događaja usprotivili su se tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel i tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy. Više su ih impresionirale prijetnje šefa Kremlja Vladimira Putina i njegova tvrdnja da “Ukrajina nije ni država” nego šarm Yushchenka, nedavnog junaka Narančaste revolucije kojem se cijeli Zapad toliko divio.
Tako su se ukrajinska i gruzijska izaslanstva tada morala vratiti kući uhvativši lizanje. Što se zatim dogodilo, poznato je. Šest mjeseci kasnije, Rusija je napala Gruziju, zauzimajući dio njezina teritorija. Šest godina kasnije Rusi su anektirali Krim i zauzeli dio Donbasa.
Da, situacija se radikalno promijenila od tada. Ukrajinska vojska pokazala je da se može uspješno oduprijeti “drugoj vojsci svijeta”, a ukrajinsko društvo dokazalo je da je u stanju mobilizirati se što je više moguće u pozadini ruske agresije. Istodobno, ideja NATO-a postala je materijalna snaga u Ukrajini, kako uči marksizam, budući da je zarobila mase. Ta se ideja više ne može zaustaviti, jer je došlo njezino vrijeme – osigurava ukrajinski nacionalizam.
To jest, prije ili kasnije moramo ući u NATO. Ali tko je rekao da će se to sada dogoditi? Velika očekivanja od summita u Vilniusu rastjerali su naši političari, vladini dužnosnici i mnogi novinari. Kao, kako ne možemo biti primljeni u NATO, jer sada radimo sav posao za njega? Savez je stvoren da se suoči s Moskvom, a mi, Ukrajinci, aktivno i nesebično sudjelujemo u tome. Sve se čini logičnim.
Predsjednik Volodimir Zelensky čvrsto je izjavio da neće ići u Vilnius ako mu se ne ponudi nešto značajno. A što se može smatrati značajnim? Članstvo, naravno. A kad je otišao, to znači, kako pjeva Braty Hadiukiny, “sve je krunica”.
Međutim, “sve je krunica” (barem u smislu kako su situaciju percipirali nepopravljivi optimisti) ne može biti a priori. Ni poziv u NATO, pa čak ni najava bilo kakvih stvarnih uvjeta pristupanja Ukrajine Savezu, nisu održani na samitu. “Bez presedana je i apsurdno kada ne postoji vremenski okvir za poziv i članstvo Ukrajine; i kada se, umjesto toga, doda neka čudna formulacija o “uvjetima” čak i za pozivanje Ukrajine … Čini se da nema spremnosti niti pozvati Ukrajinu u NATO niti je učiniti članicom Saveza”, ogorčen je ukrajinski šef države.
Općenito, bilo je vrlo zanimljivo promatrati fluktuaciju stajališta Zelenskog o Sjevernoatlantskom savezu, koje je izrazio tijekom četiri godine svog predsjedničkog mandata. Počeo sam s činjenicom da nas “nitko ne čeka u NATO-u”, tako da se tamo nema što otići. Zatim su uslijedila pitanja-pritužbe, poput: “Biden, zašto još uvijek nismo u NATO-u?” Tada je, navodno, poduzet jasan smjer prema euroatlantskim integracijama i, kako se od nje ne bi skrenulo, odbacivanje drugih oblika strateškog partnerstva. U ožujku prošle godine, nakon potpune ruske invazije, bilo je izjava poput, možda nam ne treba NATO, možda ćemo izgraditi još jedan obrambeni savez. I na kraju, opet jasan smjer prema NATO-u.
Dakle, nakon oklijevanja, punopravno članstvo u Savezu ponovno je naš čvrsti strateški cilj. Želimo stići što je prije moguće, ali ne želimo se previše naprezati da bismo napravili čak i minimalnu “domaću zadaću”. Tako je naša vojska dokazala ne samo svoje nevjerojatno junaštvo, već i sposobnost provedbe najnovijih dostignuća svjetske vojne znanosti, kako u vojno-tehničkim tako i taktičkim i strateškim aspektima. Oružane snage Ukrajine već su spremne integrirati se u zapadnu vojnu strukturu. Ali NATO nije samo vojni, već i politički savez. A s drugim još uvijek imamo ozbiljnih problema.
Čak ni dugo očekivana reforma SBU-a još nije provedena. U novije vrijeme, šef ove posebne službe, rodom s Kvartala 95, Genadij Bakanov, vidio je svoj prioritet u otkrivanju informacija o nekom “vragu” na šefov poziv, a ne borbi protiv terorizma ili izdajnika. A s izdajnicima – čudo općenito. Pokazalo se da je upravo u SBU njihova najveća koncentracija po kvadratnom metru. A ovo je u ratnim vremenima. A gdje je, usput, Bakanov, koji je postao optuženik u nekoliko kaznenih postupaka, sada? Do sada, nitko ne zna.
Osim Bakanova, tu je i Oleg Tatarov, koji je također pod istragom, ali je još uvijek na visokoj poziciji u Uredu predsjednika i ima snažan utjecaj na pravosudni i pravni sustav Ukrajine. To se ponovno odnosi na pitanje dugotrajne pravosudne reformeu, s kojim do danas nije sve u redu. I jaja za 17 grivna, predsjednik Vrhovnog suda, koji uzima milijune mita u dolarima. Neka neshvatljiva suđenja protiv zapovjednika i obavještajaca…
U pozadini svega toga, rezultati summita NATO-a u Vilniusu izgledaju prilično dobro za Ukrajinu. Iako osobno ne razumijem sasvim zašto je NATO odlučio otkazati MAP za Ukrajinu. Izgleda kao u šali, kada čovjek za zasluge smije prijeći cestu na crvenom svjetlu. Ili, na primjer, za upis na sveučilište bez završetka školskog obrazovanja. MAP je “program mjera usmjerenih na pomoć aspirantima u njihovim pripremama za buduće članstvo u NATO-u”. Znači, bilo nam je dozvoljeno da uđemo nespremni?
Međutim, to nije glavni problem. Po mom skromnom uvjerenju, Ukrajina je 2008. bila mnogo bliža punopravnom članstvu u NATO-u nego što je sada. Zvuči čudno? Pokušat ću objasniti.
Tako je 2008. godine ukrajinska delegacija na čelu s Yushchenkom progonjena poput siromašnih rođaka. Nisu nas shvaćali ozbiljno, dok su svi gledali Putinu u usta. Ukrajinci su tada imali problem s jedinstvom prema NATO-u, samo 31 posto, prema tadašnjoj sociologiji, bilo je za članstvo. Angela Merkel bila je u pravu kada je tvrdila da je u to vrijeme to “zemlja bez političkog jedinstva, korumpirana, u kojoj su volju diktirali oligarsi”. Međutim, tada je imao jedan značajan adut: zemlja je bila cijela, bez ikakvih pripojenih ili okupiranih teritorija.
Sada možemo govoriti koliko god želimo o napretku koji je Ukrajina postigla u tih 15 godina, o činjenici da sada gotovo 90% Ukrajinaca podržava NATO. I doista jest, ali… Ali nitko nikada neće priznati NATO-u zemlju koja ima teritorijalnih problema, a za svoj teritorij raspravlja s nuklearnom silom. Jer ni Njemačka, ni Francuska, pa čak ni Sjedinjene Države ne žele se miješati u izravan sukob s nuklearnom silom. A pristupanje Ukrajine NATO-u u tom statusu doista otvara mogućnost takvog sukoba.
Da, možete se pozvati na neke presedane, potražiti pravne poteze, ali sve je to beskorisno. Naš dobar prijatelj, bivši britanski premijer Boris Johnson sada se aktivno zalaže za dodjelu članstva Ukrajini. U jednoj od svojih izjava naveo je primjer Njemačke. Zapadna Njemačka pridružila se NATO-u 1955. godine. I DDR je pao u Varšavski pakt. Kada se Njemačka ponovno okupila 1990. godine, integrirana zemlja postala je punopravna članica Saveza.
Je li takav primjer prikladan za Ukrajinu? Nipošto. Uostalom, onda ćete morati djelovati po uzoru na “Republiku Bonn”, koja je napustila potraživanja prema istočnonjemačkim zemljama. Potraživanje istočnih zemljišta nije utvrđeno ni u Ustavu Savezne Republike Njemačke ni u bilo kojem zakonu. Nijedna stranka ili političar nije ni mucao o tome sve do pada Berlinskog zida.
Stoga bismo, ekstrapolirajući njemački primjer na ukrajinski slučaj, morali odustati od potraživanja prema područjima koja još nisu oslobođena. Štoviše, iako je trenutno 50 zemalja koje sudjeluju na Ramsteinovoj konferenciji spremno pomoći nam svom snagom s deokupacijom “kopnene” Ukrajine, onda s oslobađanjem Krima situacija ne izgleda tako optimistično. Unatoč izjavama potpore za de-okupaciju svih međunarodno priznatih ukrajinskih teritorija, glavni igrači na Zapadu prilično transparentno nagovještavaju da je “Krim nešto drugo”.
Sjetite se nedavnog posjeta direktora CIA-e Williama Burnsa Ukrajini. Prema njegovim rezultatima, u novinama se pojavio članak The Washington Post, u kojoj se navodi: “Privatno, vojska u Kijevu izrazila je povjerenje Burnsu u njihov cilj da do jeseni povrate značajan teritorij; premjestiti topničke i raketne sustave u blizini granične crte s Krimom pod ruskom kontrolom; premjestiti se dalje na istok Ukrajine; a zatim započeti razgovore s Moskvom prvi put od prekida mirovnih pregovora u ožujku prošle godine”. To jest, Krim se i dalje izbacuje iz vojnih operacija. Poluotok će ostati predmet pregovora i nakon uspješne ofenzive Oružanih snaga Ukrajine na jugu.
A budući da Kijev nikada neće odustati od svojih namjera da vrati Krim, teritorijalni problem Ukrajine ostat će. I dok se to ne riješi, članstvo u NATO-u bit će nam sablasni san.
