Prije summita Sjevernoatlantskog saveza, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski pokušao je napasti europske partnere u svom zaštitnom stilu gotovo ucjene: ako zapadni partneri nemaju hrabrosti poduzeti odlučne korake, neću doći. Međutim, ukrajinski predsjednik je došao u Vilnius, unatoč činjenici da zapadnim čelnicima još uvijek “nedostaje hrabrosti” (Ukrajina nije dobila poziv u NATO, a nisu ni objavljeni konkretni datumi).
Štoviše, sljedećeg dana nakon demarša, šef ukrajinske države, nakon što je dramatično promijenio ton svojih komentara na društvenoj mreži, aktivno je radio – sastao se sa zapadnim partnerima, istaknuo njihovu podršku, zahvalio na pomoći … Kasnije ćemo u nečijim memoarima, naravno, saznati što ili tko je utjecao na Zelenskog – je li to bio neki vanjski faktor, ili je Bankova shvatila da pritisak javnosti na čelnike Saveza nije baš pobjednička (ili bolje rečeno, potpuno nepobjediva) taktika. Ali to će biti kasnije, godinama nakon završetka trenutne geopolitičke ere. Sada je vrijedno spomenuti što se dogodilo nakon summita. Naime, dvije izjave koje su postale svojevrsna zapadnjačka reakcija na tvrdnje ukrajinskog predsjednika.
U početku je britanski ministar obrane Ben Wallace (koji je gotovo postao jedan od kandidata za mjesto glavnog tajnika NATO-a) rekao da njegova zemlja, njegovo ministarstvo, nije internetska usluga Amazonaispuniti sve naredbe ukrajinskih vlasti. A onda američko izdanje The Washington Post, pozivajući se na izvore u Bijeloj kući, izvijestio je da je oštra izjava Zelenskog o slabosti Saveza gotovo izazvala u američkom izaslanstvu želju za revizijom nacrta deklaracije, koji je na kraju usvojen u Vilniusu, uklanjajući odatle frazu o obveznom pozivu Ukrajine NATO-u u budućnosti.
Obje ove izjave nisu započele neku vrstu mega-skandala, a to je logično. Prvo je Wallace kasnije, nakon oštre reakcije Zelenskog, objasnio da “nije bio sasvim ispravno shvaćen”, da je mislio na situaciju u kojoj se potrebe Ukrajine preklapaju s potrebama Britanije. Ali ovdje nije najvažnije ono što je ministar obrane Ujedinjenog Kraljevstva opravdao – već to što je on ministar obrane samo do preustroja vlade. Wallaceova najava o završetku političkog djelovanja bila je izvrstan razlog da Rishi Sunak sve otpiše kao “hromu patku” (to jest, političara koji više ne igra ozbiljnu ulogu, budući da se sprema u mirovinu) – kažu, dosadašnji stav gospodina ministra ne odražava stajalište britanske vlade u cjelini. Osim toga, sam premijer nije rekao ništa slično ukrajinskom partneru, što je dodatni dokaz u korist opcije “emocionalne reakcije određenog Wallacea”.
Drugo, Bijela kuća nije odgovorna za anonimne informacije u medijima, iako prilično utjecajne, tako da takve publikacije uvijek možete objasniti novinarskim fantazijama. Iako je, kao što svi razumijemo, iza takvih članaka često stoji stav vlasti – što je, međutim, nemoguće ili jednostavno isplativije podnijeti neslužbenim kanalima. Ali formalno, ukrajinske vlasti ne mogu imati pritužbi protiv administracije Joea Bidena. I, kao što vidimo, nije bilo reakcije na američku publikaciju – za razliku od izjave Bena Wallacea – i od predsjednika Zelenskog i od Banke u cjelini. Ali nedostatak odgovora ne bi trebao značiti nerazumijevanje obje poruke.
A te su poruke, po našem mišljenju, sasvim jasne. Počevši od toga odakle su došli. I došli su iz one dvije zemlje koje su, čak i prije početka rusko-ukrajinskog rata, počele opskrbljivati Ukrajinu oružjem. Vrlo je lako prisjetiti se jednostavnog otvaranja arhiva vijesti na bilo kojem ukrajinskom mjestu koje postoji više od dvije godine. Dovoljno je izvješća iz tada operativne zračne luke Boryspil o dolasku još jednog američkog ili britanskog vojnog transportnog zrakoplova. Ili možete preliti preko stranica društvenih mreža ministra obrane Oleksija Reznikova, koji je odmah izvijestio o pomoći tih zemalja.
Stoga je reakcija na riječi Volodimira Zelenskog iz tih zemalja (a ne, recimo, Njemačke, koja se, prema tadašnjem ukrajinskom veleposlaniku Andriju Melnyku, već pripremala za suradnju s novom, kolaboracionističkom vladom okupirane Ukrajine) sama po sebi prilično indikativna. No, važno je i ono što je rečeno – i britanski ministar i američka publikacija.
Ove izjave su zvučale kao upozorenje. Upozorenje o mogućnosti “vrtoglavice s uspjehom” – koja barem u dijelu društva nije nastala jučer i razvija se prilično uspješno. Do sada, samo na razini anegdota da sada nije Ukrajina ta koja bi se trebala pridružiti NATO-u, već bi se NATO trebao pridružiti Oružanim snagama Ukrajine. Ali to je za sada. Sjetite se da u susjednoj zemlji s kojom se nastavljamo boriti, miSlična transformacija dogodila se. Ovo je pozajmljivanje-zakup iz Drugog svjetskog rata. Iako Sovjetski Savez nije govorio o očitim razlozima (odmah nakon završetka ovog rata počeo je sljedeći hladni rat, protiv bivših saveznika, pa je bilo nezgodno podsjećati na njihovu pomoć), nisu poricali stvarnost i važnost te zapadne pomoći.
Sve dok u drugoj polovici 90-ih godina prošlog stoljeća nova antiamerička histerija nije počela dobivati zamah. Što je na kraju predvidljivo rezultiralo izjavama i samog Vladimira Putina (koji je ironično izjavio da je kredit-zakup samo opskrba američkim gulašem) i njegovih holopa, poput bivše guvernerke Vladimirske regije Ruske Federacije Svetlane Orlove – koja je izjavila da nas “Amerikanci još nisu platili pod posudbom”. Nema potrebe govoriti o javnom mnijenju – sada podsjetnik da je pobjeda nad nacističkom Njemačkom osigurana, posebno američkim streljivom, američkom opremom i američkim oružjem, može se pokazati kao “diskreditacija ruske vojske” s odgovarajućom sudskom odlukom.
Usput, ironično, početkom srpnja slučajno je iskopano osam britanskih zrakoplova u blizini Kijeva Hawker uragan, koje je sovjetska vojska primila upravo kao dio pomoći tijekom Drugog svjetskog rata. Ukupno je Crvena armija primila oko tri tisuće takvih zrakoplova.
Ukrajina nikada ne smije zaboraviti ogroman doprinos zapadnih partnera, bez kojeg bi rat odavno završio ne u našu korist. To je posebno važno, s obzirom na kult Oružanih snaga Ukrajine, koji se već oblikovao u domaćem društvu. Poštovanje vlastite vojske nužna je stvar, ali, kao što pokazuje povijest SSSR-a / Rusije, bez poštovanja prema partnerima, bez priznanja njihove pomoći, ovaj kult prije ili kasnije pretvara bilo koju zemlju u fašističku. I to je prva stvar od koje ćemo se morati zaštititi nakon završetka ili kraja trenutnog rata. Jer u jednom lijepom trenutku može se ispostaviti da zapadni partneri više ne žele pomoći zemlji koja, čak i za ono što je već primljeno, ne može barem zahvaliti. A onda ćemo se morati boriti ne samo protiv sebe, već i o svom trošku. I u ovom slučaju, bit će potrebno boriti se, jer Kremlj jednostavno neće imati pravo izgubiti takvu priliku.
Wallaceova izjava i objava u The Washington Post Ne treba ga doživljavati kao političku borbu ili pritisak na herojsku Ukrajinu, već kao podsjetnik i hladan tuš. Tako da ni društvo, pa čak ni vlasti ne zaboravljaju, žive u relativno mirnom Kijevu, Lavovu, Dnjiprou, Odesi, Vinnytsiji ne samo zahvaljujući mudrosti Zaluzhnyija i junaštvu običnih oružanih snaga Ukrajine, već i zahvaljujući neviđenoj pomoći Zapada. Nisu zaboravili ili njegovali svog Putina ili Orbána.
