Trebaju li nas zanimati vijesti, kako kažu, “iz močvara”, odnosno iz Rusije? Trebamo li pratiti njihova natjecanja između “tornjeva Kremlja”, ratova “žaba i zmija”? Da, definitivno. Stav da me to sranje nije zanimalo bio je krajnje neproduktivan prije, kada je sjeveroistočni susjed bio samo u statusu potencijalne prijetnje. Postalo je lažno nakon krimske okupacije i invazije Donbasa. A od potpune invazije, takav položaj je postao kriminalno besmislen.
Moramo biti jasno svjesni onoga što se tamo događa, i to na različitim razinama – od raspoloženja najužeg kruga diktatora Putina do sklonosti običnih Rusa. Posebno je korisno znati o raspoloženju u ruskoj vojsci i drugim agencijama za provedbu zakona, o sudarima i sukobima koji se tamo događaju. Igra u naše ruke da su slučajevi sukoba među ruskom vojskom sve više počeli dolaziti na vrh.
Upečatljiv primjer za to je video s potpukovnikom Romanom Vinivitinom, kojeg je uhvatio PMC “Wagner”, koji izvještava “Putinova kuhara” Jevgenija Prigožina. Čak ni jedan, već nekoliko videozapisa, što daje osnovu za razgovor o cijelom “slučaju Vinivitin”.
Tako se 8. lipnja na mnogim ruskim internetskim stranicama pojavio video na kojem ta osoba govori o svom pritvoru, maltretiranju i mučenju koje su počinili borci PMC -a “Wagner”. I na kraju svog govora, pukovnik Vinivitin, obraćajući se Prigožinu, izjavljuje: “Jevgenij Viktorovič, diskreditirate Oružane snage Ruske Federacije, pokušavajući predstaviti PMC “Wagner” kao jedinu učinkovitu strukturu.” A “diskreditiranje vojske” u ovom trenutku u Rusiji je najkažnjiviji zločin. Mnogo više od ilegalnog pritvaranja, zlostavljanja i drugih ratnih zločina koje ćemo spomenuti u kontekstu ovog videa.
Prisjetimo se sada prethodnog videa s istim herojem, koji je objavila služba za medije Jevgenija Prigožina. U njemu potpukovnik Vinivitin, pokajnički, govori s pretučenom tvrtkom da je zajedno sa svojim borcima razoružao skupinu za brzu reakciju PMC-a “Wagner” i pucao na automobil “Wagnerita”. Prema njegovim riječima, to je učinio iz “osobnog neprijateljstva”. Potpukovnik priznaje da je davao takve zapovijedi u alkoholiziranom stanju. Na kraju, s hrkanjem, tvrdi: “Kriv.”
No, već u videu od 8. lipnja, Vinivitin poriče sve što je rekao i objašnjava zašto je lagao sebi: “Kasnije su me zarobili, držali u podrumu, mučili na način da se svaki ogorčeni ruski vojnik ne bi rugao zarobljenom vojniku Oružanih snaga Ukrajine. Tukli su me, nisu mi dali da spavam, tri puta tijekom noći samo su me izvukli iz podruma i pokušali me ubiti. Video mog ispitivanja je rezultat pritiska.”
Što je izvanredno u ovom komadu videa, osim otkrivanja “složenih” odnosa između različitih ratobornih struktura Rusije? Evo fraze: “… kao što se svaki ogorčeni ruski vojnik ne bi rugao zarobljenom vojniku Oružanih snaga Ukrajine.” Što je zapravo priznanje da je mučenje zarobljenih Ukrajinaca od strane ruskih vojnika uobičajeno. Štoviše, toliko ih se maltretira da već postaje standard okrutnosti koji se može koristiti za usporedbe. Kao: “Zbog zvjerstva je protjeran iz Gestapa.”
No, opis zlodjela “Wagnerita” tu ne završava, a što dalje – to je strašnije. Riječ Vinivitinu: “Narednik jednog od naših bataljuna je otet, mučen je, mučen, poprskan kiselinom u lice, poliven benzinom. Šef osoblja je otet, koji je pretučen i bačen vezan u borbenom području… U travnju i svibnju raspravljalo se o očitom slučaju u mom području odgovornosti, kada je vojnik iz susjednog kompleksa “spušten” (silovan – ed.) i jednostavno je počinio samoubojstvo iz beznađa. Bilo je slučajeva kada su borci oteti i pokušali ih zamijeniti za streljivo.”
To su uobičajena djela hrabrih momaka iz PMC-a “Wagner”. Ali neka čitatelji nemaju dojam da je okrutnost svojstvena samo njima. Vojnici iz ruskih oružanih snaga često ni na koji način nisu inferiorni u svojoj sposobnosti da se rugaju tuđim vojnicima (prisjećamo se citirane fraze potpukovnika) i njihovim drugovima, kao i lokalnom stanovništvu okupiranih područja, o čemu sve više i više nalazimo, oslobađajući naše gradove i sela od neprijatelja.
U tom kontekstu vrijedi spomenuti još jedan Video, ne više s Vinivitinom, iako se u njemu spominje. Video su početkom svibnja snimili vojnici odreda “Oluja Z”, koji je bio dio 72. brigade, kojom je zapovijedao Vinivitin. Ukratko je vrijedno objasniti kakva je to “Oluja Z”. To je zapravo “topovsko meso” regrutirano iz ruskih zatvora, ali ne više Prigožin, već predstavnici ruskog Ministarstva obrane. Njegovi borci žale se na video da se Vinivitin bavi “ubijanjem osoblja, kriminalnim radom i izdavanjem kaznenih naloga.” Zbog nepoštivanja zapovijedi, prijetio je da će ubiti svoje podređene. To jest, ovaj potpukovnik nije ništa bolji od istog Prigoginea sa svim svojim “Wagneritima”. Beskorisno je tražiti čovječanstvo u nekima, ono u drugima.
Analizirajmo sada što smo naučili iz svih ovih video poruka. Bilo je takvih “žaba” i “zmija” – Prigožina i Vinivitina. Njihove jedinice su bile stacionirane u susjedstvu negdje blizu Bakhmuta. Nekako su morali koegzistirati, iako je napetost između njih rasla svaki put. Da potvrdimo, evo još jednog citata iz posljednjeg videa potpukovnika: “Napetosti s Wagnersima za mene i moju brigadu počele su od prvih dana našeg transfera u Artemivsk (Bakhmutskyi – ed.) smjer. Borci PMC “Wagnera” ukrali su dva tenka T-80, četiri topa, “Kamaz”, borbena vozila pješaštva.”
Neka vrsta cirkusa na žici. Kako je u vojsci bilo moguće ukrasti tenkove, borbena vozila pješaštva, koje nitko nije čuvao? Pa, manje, samo naprijed. Napon u nekom trenutku doseže kritičnu točku. Vojska razoružava “Wagnerijance”, oni kao odgovor napadaju sjedište brigade i hvataju zapovjednika. Ovdje bih želio detalje, koje, iz nekog razloga, nažalost, ne daju ni Prigogine ni Vinivitin. Između dvije ruske vojne skupine vodila se prava oružana bitka, netko je, pretpostavljamo, umro, netko je ranjen. Neki se nisu mogli odmah predati drugima, pa čak i izručiti svog zapovjednika bez borbe. Iako se već navikavate na to, ništa ne čudi. Možda je od strane vojske postojao isti odred “Oluja Z”, koji je rado dao Vinivitin masakru.
Najzanimljivija stvar u ovoj situaciji je da je PMC “Wagner” još uvijek ilegalna struktura. Stoga njegovo sudjelovanje u ratu nije samo neregulirano, već jednostavno nezakonito. To je, zapravo, ilegalna naoružana skupina zarobila zapovjednika vojne brigade, ilegalno ga pritvorila, pa čak i mučila. Zbog toga je, zapravo, brutalno oklevetao cijelu rusku vojsku.
Idemo dalje u rasuđivanju. Sugerira li itko da je Vinivitinov zadnji video odgovora bila njegova privatna inicijativa? Nema ni najmanje sumnje da je to reakcija ruskog Ministarstva obrane. Da je tekst koji je govorio dogovoren s vojnim odjelom, a sam video je tada pokrenut dostupnim, iako neslužbenim kanalima.
Slijedom toga, Ministarstvo obrane nije se usudilo pravilno odgovoriti putem kaznenih tijela. Nije se usudio poslati dio svog napadačkog elitnog odreda kako bi zarobio Prigožina ili ga barem upucao. U svakom slučaju, Putinov “kuhar” ima svog moćnog čuvara od 10-15 tisuća nasilnika spremnih izvršiti bilo koju od njegovih naredbi.
Niti Prigožin ima dovoljno snage i utjecaja da porazi svoje neprijatelje u ruskom vojnom odjelu. Stoga je prisiljen djelovati s partizanskim napadima i istim “odjeljcima”. Štoviše, on već krivi ne samo vojsku, već i cijelu provladinu rusku elitu. “Apeliramo na vas, jer cijela provladina elita koju predstavlja vitez Reda hrabrosti Gladkov (Vjačeslav Gladkov – guverner regije Belgorod Ruske Federacije – ur.) kukavički su sjedili, ostavljajući svoj narod u zatočeništvu dok su njihove postrojbe pokrivale mirne gradove artiljerijom”, kazao je Prigožin komentirajući nedavne događaje u Belgorodu.
Može se pretpostaviti da će se ovaj rat između “tornjeva Kremlja” nastaviti i produbiti se i širiti dok netko ne prevlada. I nitko to neće moći zaustaviti, čak ni Putin, koji je sam pustio duha iz boce.
Općenito, to je pozitivan signal za Ukrajinu, jer će napetosti između ruskih sigurnosnih snaga prije ili kasnije dovesti do raspada ruskog fronta. Otprilike, kao što se dogodilo 1917. Samo je pitanje vremena kada će ruski vojnici početi masovno napuštati svoje položaje, bijeg od rata čiji ciljevi nikome nisu postali jasni u 15 mjeseci.
