U ponedjeljak, 26. lipnja, Moskovljani imaju slobodan dan. Gradonačelnik Moskve Sergej Sobyanin dao je građanima priliku da se opuste i proslave novi nacionalni praznik “Prosnelo”. Proslavite činjenicu da nije bilo napada na rusku prijestolnicu od strane trupa buntovnog “Putinovog kuhara”. A ruska pobuna, koje su se stalni gosti Kremlja nevjerojatno bojali, iako se ispostavilo da je tradicionalno besmislena, nije postala nemilosrdna. Ups.
Sada svi pokušavaju pronaći odgovor na dva pitanja. Prvo: što je to bilo? Drugo: zašto nije? To jest, zašto Jevgenij Prigožin, nakon što je s tenkovima stigao do Belokamyannaye, nije dovršio posao. U tom kontekstu, mnogi komentatori podsjetili su na kultnu frazu ruskog satiričkog pisca iz devetnaestog stoljeća Mihaila Saltykova-Shchedrina iz bajke “Medvjed u vojvodstvu”: “Takva je stoka! Dobri ljudi su očekivali krvoproliće od njega, a on je pojeo siskin!” Ispričavam se što sam citirao ruskog pisca, znam da sada to nije commilfo, ali je još uvijek korisno za razumijevanje mentalnog konteksta onoga što se događa u agresorskoj zemlji.
Pokušajmo razumjeti postavljena pitanja. Vlasnik privatne vojne tvrtke Wagner, Jevgenij Prigožin, donedavno se smatrao ne samo odanim ruskom diktatoru Vladimiru Putinu, već mu je i super odan. Do sada su svi znali da bez Putina Prigožin nije ništa, samo mu vođa Kremlja pruža sve resurse, otvara mu sve mogućnosti i istovremeno ga čvrsto drži za uzročna mjesta.
Čak i kada je Prigožin svojim posljednjim riječima odbrusio ministru obrane Shoiguu i načelniku glavnog stožera Gerasimovu, Rusi su vjerovali da je sve to učinjeno uz Putinov blagoslov. Pa, kako drugačije. Uostalom, Putin kontrolira sve u svojoj zemlji, može, mahanjem prstom, zaustaviti bilo kakve budalaštine svojih hirovitih tema. A budući da to tolerira, onda je to potrebno.
No, pokazalo se da “veliki diktator” ne kontrolira sve. Sada je pitanje: kontrolira li on još nešto? A ako to kontrolira nešto, onda koliko dugo? Prigožinov “Marš pravde” jasno je dao do znanja Rusima i svijetu da je svemoć Putina i njegovog režima uvelike pretjerana.
“Marš pravde”
Tako je u petak navečer, 23. lipnja, osnivač PMC-a “Wagner” odveo svoje trupe u Moskvu. Svoj demarš objasnio je rekavši da je Ministarstvo obrane navodno pokrenulo raketni napad na logor njegovih plaćenika, zbog čega je navodno “poginuo ogroman broj boraca”. Stoga se njegovi plaćenici namjeravaju osvetiti i “vratiti pravdu u Rusiji”. Rusko ministarstvo obrane nazvalo je ove riječi “informacijskom provokacijom”, rekavši da nije bilo granatiranja. Mnogi neovisni stručnjaci također su bili skloni vjerovati da je ovo granatiranje prilično inscenirao sam Prigožin. Ali razumijemo da je to samo izgovor. A razlog? O njoj malo kasnije.
“Ima nas 25.000 i shvatit ćemo zašto se u zemlji događa bezakonje. 25.000 se očekuje kao taktička rezerva, a strateška rezerva je cijela vojska i cijela zemlja… Svi koji se žele uključiti. Moramo završiti s ovom sramotom… Svi koji će se oduprijeti… Vjerovat ćemo da je to prijetnja – i odmah ćemo uništiti”, rekao je Prigožin u videozapisima distribuiranim na telegramskim kanalima koje kontrolira.
Ne samo da su obični gledatelji, slušatelji i čitatelji vijesti, već i iskusni stručnjaci te prijetnje više shvatili kao blef. Jer se to dogodilo više puta. Od Prigogine nije prijetio, ali kad je došlo do točke, tiho se spojio.
Svi su mislili da će tako biti i ovaj put. Ali ne. Preselio se u Moskvu. Da, i kako bravo. Na putu su “Wagneriti” bez grižnje savjesti srušili ruske vojne helikoptere i zrakoplove. Nitko im se nije opirao. Vojne jedinice koje su se susrele na putu predale su se bez borbe.
Što da kažem. Već ujutro 24. lipnja PMC je zarobio Rostov bez ijednog pucnja. I ovo nije samo grad od milijun i više, ne samo regionalno središte. Tamo se nalazi sjedište Južnog vojnog okruga, odakle su koordinirana sva neprijateljstva protiv Ukrajine.
Vrlo ilustrativan je svojevrsni gotovo prijateljski razgovor na trijemu zgrade sjedišta u Rostovu Prigožinu sa zamjenikom ministra obrane Ruske Federacije Yunus-Bekom Jevkurovim i zamjenikom predsjednika Glavnog stožera Ruske vojske Vladimirom Aleksejevim. Potonja dvojica zapravo su bili u statusu zatvorenika ili talaca “Wagnerita”. “Došli smo ovdje. Želimo načelnika Glavnog stožera [Герасимова] i [міністра оборони] Shoigu”, prijeteće im izjavljuje Prigožin. “Oduzmi ga!” – veselo odgovara Alekseev.
Tako su veselo borbene kolone pobunjenika stigle do moskovske regije, usput uhvativši Voroneža. I tamo se, usput, dogodilo ono što su svi dugo očekivali: bombardiranje Voroneža. Najvjerojatnije ga je izveo borbeni helikopter ruskih zrakoplovnih snaga, pogodivši raketom strateško skladište goriva. Vatromet izlaziOv plemenito. Svi stanovnici Voroneža s užasom su gledali ovu pirotehničku ekstravaganciju.
Na putu do moskovske regije, “Wagneriti” nisu naišli na nikakav otpor sigurnosnih snaga. Ni policija, ni Rosgvardia, ni regularna vojska nisu se pojavili na putu. Najviše što je ruska policija uspjela učiniti bilo je kopati po nekim saveznim autocestama, blokirati ih kamionima i pobjeći što je prije moguće, tako da ne daj Bože da se ne moraju upuštati u pravu bitku. Pobunjenici su lako uklonili sve te prepreke s puta teškim oklopnim vozilima i krenuli dalje.
Ovdje treba napomenuti nevjerojatnu predanost “Wagneriansa” njihovom šefu. Vodio ih je u iznimno opasnu avanturu, prisilio ih da govore protiv legitimnih kremaljskih vlasti, zapravo protiv samog Putina. Nisu mogli ne razumjeti to, kao što nisu mogli ne razumjeti koja ih kazna čeka u slučaju neuspjeha. Čak i nakon Putinove izjave o “izdajnicima”, “ubodima u leđa”, “neizbježnoj kazni”, nisu se povukli.
Ali iz redova regularne vojske zvučali su glasovi izdaje. Prije svega, želju za pridruživanjem “Maršu pravde” izrazili su predstavnici jedinica “Sturm-Z”. To su mobilizirani zatvorenici koji su izvučeni iz ruskih zatvora kako bi bili bačeni u “napade mesom”. Ali ne samo oni, postojala je i izjava o umiješanosti nekih padobranaca u Wagner. Pretpostavljam da bi proces otišao dalje da su neredi trajali duže.
Nedoleon
Samo lijen u kontekstu napada Wagnera nije spomenuo povijesnu kampanju Napoleona Bonapartea u Parizu u ožujku 1815. Čuveni “100 dana Napoleona”. Nažalost, Prigožin nije narastao na to i ograničio je svoju pobunu na jedan dan.
Da bi se razumjelo zašto se Prigogine tako brzo sagnuo, potrebno je odgovoriti na pitanje: što je postigao svojim previranjima, što ga je potaknulo da ne posluša svog šefa?
U posljednjih nekoliko dana izražene su mnoge verzije: od “kazališne produkcije koordinirane s Kremljem” do “provokacije zapadnih obavještajnih službi”. Proizvodnja se može odmah odbiti, s obzirom na gubitke ugleda koje je Putin pretrpio (o njima ćemo detaljnije govoriti). Verzija zapadnih obavještajnih službi također se ne suprotstavlja kritikama, Zapad se prilično boji da će vojska kriminalaca moći zauzeti ruska nuklearna postrojenja.
Najvjerojatnija verzija čini se da je Prigogine bio stjeran u kut. Štoviše, prijetila mu je “neutralizacija” u “dobrim starim” tradicijama ruske hebukhe. Očito je i sam šef PMC-a bio svjestan toga, možda je od nadležnih izvora dobio pouzdane informacije da je pokrenuta operacija Baked Cook.
Zašto bi ga se “neutraliziralo”, kome i zašto se toliko trudio? Ovdje se moramo vratiti na početke, na stvaranje samog PMC-a “Wagner”, od kojeg se Prigožin najprije odrekao ruku i nogu, a zatim ponosno podigao na svoju političku zastavu. Dakle, organizacija je stvorena odmah nakon ruske invazije u Donbasu. Zapamtite, svi su počeli govoriti o “hibridnom ratu” u to vrijeme. Ali “Wagner” je trebao biti najhibridniji element ovog rata. Njegovi nasilnici najbolje su odgovarali ulozi “ihtamneta”. Obavljali su najprljavije i najopasnije zadatke u zoni privremenog zanimanja.
A što je najsmješnije: nakon završetka akutne faze oružanog sukoba, rusko zapovjedništvo (ili bolje rečeno GRU, koje je zapravo stvorilo i nadziralo organizaciju) dalo je “Wagnersu” naredbu “lice” u odnosu na bivše saveznike, odnosno razne motorne skutere,, zakharchenko i druge kriminalne elemente koji su izgubili svoju korisnost i pretvorili se u prepreku. A “glazbenici” su majstorski odradili svoj posao. Sva ubojstva pripisuju se “ukropiv” ili kriminalnim obračunima. Čak i da je uhvaćen neki “Wagnerian”, Kremlj bi ga se odrekao, rekavši da ne znamo kakav je to PMC i tko ga vodi.
No, kao što se uvijek događa s takvim strukturama, prije ili kasnije pretvaraju se u problem. Rusija ovdje nije jedinstvena. To je bio slučaj s raznim “odredima smrti”, s “kontrašima”, “osvetnicima” i slično. Kada država izgubi monopol na nasilje, zemlja će se prije ili kasnije suočiti s anarhijom. Prije ili kasnije, stanje koje ih je “iznjedrilo” pokušat će ih “ubiti”. Ponekad formalno, a ponekad sasvim realno.
Tako je i s Wagnerom. Kremlj je prvo pokušao formalno riješiti problem. Ministarstvo obrane izdalo je naredbu da svi plaćenici moraju potpisati ugovor s vojnim odjelom. Prigožin je shvatio što mu to prijeti: prvo bi mu se oduzela vojska lojalnih nasilnika, a zatim bi ga izvrnuli, oduzeli mu svu imovinu i, najvjerojatnije, nahranili “novičok” ili pili čaj s polonijem. Na kraju, oni mogu samo zalupiti u potiljak od Nagana, jer zašto panika.
Kako bi izbjegao takvu sudbinu za sebe, Prigogine se preselio u Moskvu. Kompetentni ljudi tvrde da je tijekom svog marša pokušao kontaktirati Kremlj i pregovarati o jamstvima za sebe. Međutim, dugo mu nitko nije odgovorio.
Odgovorili su tek kada su “Wagnersi” ušli u moskovsku regiju. Tko je točno dao jamstva Prigogineu? Malo je vjerojatno da Lukašenko ne kontrolira svoju zemlju. Među pregovaračima navode stručnjake, posebice Putinova bivšeg osobnog tjelohranitelja, sadašnjeg guvernera regije Tula, Alekseja Dyumina. Čula su se i imena tajnika Vijeća sigurnosti Nikolaja Patruševa, šefa predsjedničke administracije AnVaina itd. U svakom slučaju, Prigožin je najvjerojatnije dobio željena jamstva.
Očito, juriš na Kremlj, raspršivanje vlade i zauzimanje prijestolja nije bio dio Prigožinovih planova. Možda je takav apetit došao tijekom konzumiranja jela, ali ipak su rizici bili previsoki. Tako su stigli do Moskve udaljene 200 kilometara. Ali što je sljedeće? Neće biti tako lako dalje. Putina čuva lojalna operativna divizija nazvana po Dzeržinskom. Da, “Dzerzhynkivtsi” nisu borci poput “Wagnerita”, nisu mirisali barut, ali su dobro obučeni. I tamo će zrakoplovstvo sustići, čak i ako se mora ukloniti s ukrajinskog fronta.
Jednom riječju, Prigogine nije imao mnogo želje šapom na nebu, a bilo je dovoljno. Još jedna stvar: neće li se ta sisa pretvoriti u sranje? Ali ovo pitanje je čisto hipotetsko.
Posljedice
Preporučljivo je da razmotrimo posljedice nereda u Prigožinu. Moram odmah reći da su prilično pozitivni za Ukrajinu, iako se ruska fronta nije raspala. Sve ima svoje vrijeme.
Prvo, prisjetimo se što se dogodilo prije Marša pravde. A dogodilo se to da je Prigogine snimio iznenađujuće zanimljivu video poruku. Čini se da je te videozapise napisao poput gnoja, ali taj petak, 23. lipnja, zaslužuje posebnu pozornost. Uostalom, u njemu Putinov “kuhar” ne ostavlja kamen neprevrnut od onih propagandnih narativa na kojima je počivalo “opravdanje” Kremlja za potpunu invaziju. Evo nekoliko najglasnijih citata:
– Ukrajina nije bombardirala Donbas 8 godina, već je samo razmjenjivala udarce s ruskom vojskom, Oružane snage Ukrajine nisu namjeravale napasti Rusku Federaciju, Ministarstvo obrane obmanjuje javnost i predsjednika.
Od 2014. do 2022. godine Donbasa su prskali ljudi iz predsjedničke administracije, posebnih službi i uključivali oligarhe poput Kurčenka. Oligarsi su trebali rat. Taj klan, koji danas zapravo kontrolira Rusiju.
– Rat je bio potreban da Shoigu dobije šerifa. Ne kako bi vratili ruske građane u naše okrilje. I to ne kako bi demilitarizirali i denazificirali Ukrajinu. Bilo je potrebno zbog jedne zvijezde s dodatnim vezom.
Sve to ne govori ukrajinski političar ili novinar, čak ni ruski liberalni oporbenjak, već jedan od najžešćih ruskih jastrebova. Čije su riječi ruske Z– Domoljubi nikada nisu ispitivali. I kako sada mogu živjeti s novim otkrivenjem?
Izvoli. Ovo je marš za Moskvu. I ispada da se država nema što braniti od pobunjenika, državni stroj se raspada kozmičkom brzinom. Čak ni Putin nije sposoban učiniti ništa. Svi su očekivali strašan nastup od njega u večernjim satima 23. lipnja, ali on se uplašio ispod pokrivača. Samo preko noći, kada su Rostov i sjedište Južnog okruga već bili uspješno zarobljeni, je li istisnuo neki truli govor. Štoviše, prijeteći “izdajnicima”, nije imenovao Prigožina. I čim je progovorio, odmah je skočio na avion i napustio Moskvu. Kao i većina ruskog vodstva. Kao glavni oligarsi na svojim privatnim daskama.
Na taj je način prikazana sva trulost ruskih vlasti, “strašni autoritarni režim”. Prigožin je, možda nesvjesno, desakralizirao i delegitimizirao Putina svojim maršem, pokazao da je “kralj gol”.
Američki institut za proučavanje rata u novom izvješću napominje: “Prigožinovo brzo napredovanje u Moskvu ismijavalo je većinu ruskih redovnih vojnika, pokazujući nesposobnost predsjednika Putina da pravodobno odgovori na unutarnje prijetnje … Wagnerove akcije također su pokazale degradaciju ruskih vojnih rezervi, koje su gotovo u potpunosti uključene u borbe u Ukrajini, kao i opasnost od oslanjanja na neiskusne ročnike kako bi zaštitili ruske granice.
Ništa manje kompromitirajuće za Kremlj nije bio ni Putinov FSBESH ping-pong koji je prepoznao PMC-ove kao izdajnike i pokrenuo kazneni postupak protiv Prigožina zbog organiziranja državnog udara. Deset sati kasnije, sve optužbe su odbačene. Kao da nije bilo marša na Moskvu, sedam zrakoplova je srušeno, a najmanje desetak ruskih pilota je poginulo. Za što mi, Ukrajinci, ne možemo ne zahvaliti “Wagneritima”.
A što preostaje učiniti nakon toga jednostavnom ruskom stanovniku? Ali što je sa stanovnikom – vojnikom u rovu na prvoj crti bojišnice, koga zaštititi?
Ne bih želio citirati Ukrajinskog foba Mykhaila Bua ovdjeLgakova, ali se vrlo dobro uklapa u situaciju. Sjećate li se sovjetskog filma temeljenog na njegovoj predstavi “Dani turbina”, napisanoj na temelju romana “Bijela garda”? Postoji takva epizoda vrhunca kada vojska Symona Petliure ulazi u Kijev. Društvo bijelih kadeta odlučno je uzvratiti udarac, zaštititi hetmana. Pukovnik Aleksej Turbin dolazi k njima, od kojeg se očekuje nadahnjujući govor, i izjavljuje sljedeće: “Objavljujem da raspuštam našu diviziju. Borba protiv Petliure je gotova. Naređujem svima, uključujući časnike, da odmah skinu naramenice, sva obilježja i pobjegnu kući.” Mladi desperadosi podižu vapaj: “Kako, izdaja!” Onda pukovnik kaže da noć prije nego što je Hetman Skoropadsky pobjegao u Njemačku, nema se koga braniti. Onda netko nazove da ode Donu do Denikina. Na što Turbin primjećuje: “A ako razmišljate o odlasku u Don, tamo ćete susresti iste generale i isti plug osoblja. Natjerat će te da se boriš protiv svog naroda. A kad vam podijeli glave, pobjeći će u inozemstvo.” A onda jedan nesvjesni narkoman ne može podnijeti i počinje plakati.
Dakle, sada su gotovo svi ruski vojnici-okupatori upali u situaciju ovog jecajućeg kadeta. Nema se za koga braniti, nema se za što boriti, sve je laž. Putin je kukavica i lažljivac, ali Prigožin nije ništa bolji, brine samo o sebi i svom bogatstvu. Hoće li se ruska mobilizirana osoba moći dugo boriti s takvom motivacijom? Teško. Stoga je kolaps ruskog fronta samo pitanje vremena.
