Prošlog tjedna u ruskoj eliti jasno je istaknut ozbiljan rascjep između, kako se činilo, prijateljskih struktura – čečenskih Kadirovaca i Prigožinovih “Wagnerita”. Podjela koja u budućnosti može imati ozbiljne posljedice više nije za sudionike ovog virtualnog spora, već za cijelu zemlju koja ih do sada ujedinjuje.
Razlog za raspravu bio je rat. Ramzan Kadyrov rekao je da su jedinice pod njegovom kontrolom premještene na područje regije Donjecka. Jevgenij Prigožin uzvratio je da nije znao za takve jedinice u Donbasu. I počelo je…
Sukob u ruskim sigurnosnim snagama (i nema sumnje da su i navodno autonomni PMC “Wagner” i Kadirova vojska čisto strukture moći pod pokroviteljstvom kremaljskih vlasti) nije nešto neuobičajeno. Isti Prigogin poznat je po redovitim eskapadama Ministarstvu obrane Ruske Federacije. No, prvo, glavni “Wagnerian” i glavni “Kremlj” Čečen odavno su pokazali tople odnose. A sada se čini da su krenuli loše. Ali to nije glavna stvar u cijeloj povijesti Wagnera i Čečena. Glavna stvar je ono što je rekao šef Prigožinovog PMC-a Dmitrij Utkin, po čijem je pozivnom znaku ova vojna organizacija dobila ime “Wagner”.
Utkin je podsjetio zastupnika čečenske državne Dume Adama Delimkhanova i predsjednika čečenskog parlamenta Magomeda Daudova da ih poznaje od prvog i drugog čečenskog rata. Od vremena kada je riječ “vjera” bila poput noža. A taj nagovještaj “Wagnera” već je otvoreno zabranjen trik u Putinovoj Rusiji.
Nije tajna da je tijekom drugog čečenskog rata (koji se tada nazivao “protuterorističkom operacijom”; mi sada, tijekom “posebne vojne operacije”, dobro znamo cijenu tih Putinovih eufemizama), dio predstavnika neovisne Čečenske Republike Ichkerije, na čelu s ocem sadašnjeg groznog diktatora Akhmata Kadirova, pobjegao je na stranu Rusije. To je osiguralo, s jedne strane, pobjedu saveznog centra – Čečenija se vratila u carstvo, as druge – prilično ugodan i čak bogat život zbog saveznih subvencija i subvencija. Zapravo, to je bio i jest danak koji Kremlj plaća Čečeniji zbog činjenice da ostaje dio Ruske Federacije i ne stvara sljedeće, dobro poznate u posljednjih dvjesto godina, probleme na južnoj granici carstva.
Naravno, svi u Rusiji to vrlo dobro znaju. A o kome je junak Ruske Federacije, vitez reda “Za zasluge domovini” (na ruskom, naravno) III i IV stupnjeva Ramzan Kadyrov pucao tijekom prvog čečenskog rata. Ali ne preporučuje se govoriti naglas o tome u Putinovom carstvu. Za one koji su to mogli reći, oni u koje su vjerovali nesposobni za ovaj čin, otišli su daleko. A za sve ostale, umjesto sunca, petlja može zasjati…
Riječi Dmitrija Utkina podsjetile su na vrlo važnu, ključnu značajku moderne Ruske Federacije. Nitko nije zaboravio ništa u njemu. Ni Kadyrov ni njegovi pristaše nisu zaboravili kako su se borili protiv Rusa. Ni ruska vojska, oni koji su preživjeli pokolj izazvan njihovim vodstvom, nisu zaboravili kako su još jednom pokušali osvojiti stranu zemlju. Svi ti ljudi koji su bili spremni poubijati jedni druge (za vlastitu zemlju ili imperijalne iluzije), tih su desetljeća koegzistirali u jednoj zemlji samo zato što ih je držala i držala jedna osoba – Vladimir Putin.
A sada ta osoba više nema moć koja je bila 24. veljače 2022. u 04:30 po kijevskom vremenu. Čak i u eteru ruskih saveznih TV kanala, koji su, po definiciji, odani sluge režima, čujemo ne samo optužbe protiv druga I (što je samo po sebi divljaštvo kao u predratnim vremenima), već i pozive da ga zamijenimo nekim drugim. Ali TV je samo vrh ledenog brijega. Mnogo ozbiljnije, temeljite promjene već se događaju na dubini. A nagovještaj Dmitrija “Wagnera” Utkina da Rusi, posebno Wagneriti, “mogu ponoviti” ono što su učinili u Čečeniji živo je svjedočanstvo o tome.
A njihove ruke – Utkin, Daudov i, zapravo, Kadyrov i Prigožin – odavno su spremne pokriti se krvlju. Pitanje je samo kada će se oglasiti ovaj hitac iz startnog pištolja. Pucanj koji će otvoriti novu krvavu stranicu u povijesti vječno bolesnog čovjeka Euroazije. A revolucija bez žrtava je bezvrijedna laž. Rusija to vrlo dobro zna…
Usput, naslov ovog članka je i naslov pjesme unuka potisnutog Ukrajinca, rodom iz sela Labun (sada je to Novolabun, regija Khmelnytsky) Sosfen Ivanovych Shevchuk. Da, isti Yuriy Shevchuk, vođa sada zaboravljene DDT grupe u Ukrajini. A u stihovima, oni od vas koji poznaju rad ovog ruskog umjetnika ukrajinsko-tatarskog podrijetla mogu pronaći mnoge citate iz ove pjesme.
Pjesma koja je napisana u noći 24. veljače 1988. I dan prije, 22. veljače, u NagornyBah, armenska autonomija unutar Azerbejdžana, započela je prve oružane sukobe. Koji je prerastao u punopravni vojni sukob, čiji izlaz još uvijek nije vidljiv, 35 godina nakon početka. Naravno, ovo je slučajnost, a pjesma je napisana u potpuno drugoj prigodi. No, Ševčuk, tatarski Ukrajinac, kasnije je priznao da je u to vrijeme imao taj predosjećaj građanskog rata u SSSR-u.
A sada će se taj predosjećaj sigurno pojaviti, ako se već nije pojavio, među građanima zemlje koja ponovno želi postati pravo, punopravno carstvo. Rat “za tri dana” sasvim se logično pretvorio u probleme za samu Rusiju. A na olupinama jučerašnjeg navodno jakog režima, svi će sve podsjetiti kako su se Armenci i Azerbajdžanci sjetili starih pritužbi nakon sedam navodno mirnih desetljeća. I mnogi će vidjeti u svojim očima više ne voljeni osvojeni Kijev, već noć.
