Godine 1998. objavljen je film s ruskim glumcem-komičarem Mihailom Evdokimovim na ruskim (i doista općenito postsovjetskim) ekranima. Glavna priča filma je čovjek iz ruskog “dubokog”, koji je “izgorio” u poljoprivrednom poslu i ušao u kreditne dugove, odlučuje da se barem nekako njegov život može poboljšati … posjet Kremlju – samom ruskom predsjedniku!
I tako ulazi u svoje “Zaporožhete” (također milost u uvjetima sela udaljenih od Moskve) i odlazi ravno u rusku prijestolnicu, nalazeći se na putu u raznim situacijama stereotipno karakterističnim za devedesete u Rusiji: policajci vukodlaka, predstavnici reketarenja među takozvanim “novim Rusima”, ili vojnici ruske vojske, koji su, nevjerojatno, personificirani od strane takozvanih “osoba kavkaske nacionalnosti” (pozdrav redateljima od vremena između dva čečenska rata!), ili jednostavno seljaci koji ne razumiju u potpunosti zaplete novih američkih filmova ili reklama, koji su sve više počeli ispunjavati zrak ne državnih, već potpuno komercijalnih TV kanala u Rusiji.
Na kraju, nisu toliko zanimljive promjene ovog kina, koje je negdje bilo i samoironija ruskog društva kasnih 1990-ih, koje se nije imalo vremena oporaviti od raspada SSSR-a (pa čak i sada, je li imalo vremena?), percipirati nova pravila tržišta (i je li to stvarno tržište, a ne “divlja kapitalizacija”?), a osim toga, također je oslabljeno kao ne “šok terapijom” nazvanom po Gaidaru, zatim prema zadanim postavkama 1998. godine.
Važno je da u takvim stvarnostima upravo lik koji glumi Evdokimov, Ivan, postane referentni dio običnih ideja tadašnjeg ruskog društva (i kakav grijeh sakriti – barem posljednjih nekoliko stoljeća). A postulati tih vizija su jednostavni: 1) car / car / glavni tajnik / predsjednik uvijek je u pravu i pošten; 2) sustav je nepravedan, jer je vladar okružen nepoštenim ljudima; 3) Ako želim pravdu, moram imati audijenciju sa svojim vladarom, onda ću samo ja riješiti svoje probleme na ovom svijetu punom zla.
Formula bi izgledala elementarno. Samo sada, kao i uvijek, previše filmski i utopijski. To nije nerealno ni u vrijeme “festivala demokracije”, kada je Boris Jeljcin bio predsjednik Rusije, niti još više nakon 2000. godine, kada je Vladimir Putin postao novi gospodar Kremlja. Čak je ukinuo izbor guvernera (koji, ako ne i glumac Mihail Jevdokimov, budući guverner Altajskog teritorija 2004.-2005., to nisu znali!), nastavljajući praksu njihovog imenovanja, a kamoli čekati i primiti provincijskog “Ivana” i slušati njihove probleme!
Međutim, iluzija je nastavila postojati. A ruske vlasti, radi vlastitih interesa, hranile su ga – mislite li zašto su svake godine održavali “izravne linije” s predsjednikom, koji je slušao koje ceste u Yamalu treba napraviti, koje krovove u Kalinjingradu treba zakrpati i koliko učitelja iz Vladivostoka treba za povećanje plaća? U isto vrijeme, predsjednik je uvijek obećavao da će odlučiti, uzeti u obzir, planirati, podučavati. On je pošten. A ako su problemi od ministra infrastrukture, gospodarstva, obrazovanja, šefa vlade na kraju. Predsjednik još uvijek nije znao ništa o tome, jer nisu prijavili.
Do 2014. godine ovaj ping-pong “dobrog vođe” i “Ivana, kojem je potrebna pravda”, djelomično je bio ograničen na gore spomenute uglavnom civilne probleme. Kada je Rusija “izbacila” zamašnjak rata, najprije okupacijom Krima, zatim zauzimanjem dijela Donbasa, i na kraju potpunim ratom protiv Ukrajine nakon 24. veljače 2022., vojni aspekti ove konfiguracije došli su do izražaja.
Sjećate li se prvih nekoliko dana “punog opsega”, kada su, u relativno kratkom vremenu, Rusi prvi put “sustigli” službene gubitke sovjetske vojske tijekom desetogodišnjeg razdoblja intervencije u Afganistanu? U nekoliko mjeseci gubici su već bili veći nego u dvije čečenske kampanje. A onda su prešli 100-tisućitu, 150-tisućitu, 200-tisuću maraka… I što smo čuli? Dakle, glavni stožer je kriv! To je sve Ministarstvo obrane! Ovo su sve zapovjednici na terenu! Ne Putin! Nije prijavljen! Siguran je da je sve u redu!
Za osobu koja kritički razmišlja bilo je jasno da je sve prijavljeno ruskom predsjedniku (naravno, općenito “zaokruživanje” na niže pokazatelje, ali ipak). Da je zapravo svjestan stvarnog stanja stvari na frontu (iako je jasno da će za javnost govoriti, iz očitih razloga, potpuno drugačije). I da, uostalom, paradoksalno kao što može biti u dvadeset prvom stoljeću, on sam sjedi na kartama, često još sovjetskim, i planira određene operacije sam, a ne biti u vojsci.
Međutim, do sada je bilo moguće nametnuti društvu uvjerenje da je takozvana “posebna vojna operacija”, koja je bila očita čak i ruskom oku, prešla sa slogana “Kijev za tri dana” u fazu “zaštititi Navaroziju”, kriva je ili Gerasimov, ili Shoigu, ili Surovikin, ili Prigožin, ili Medvedev, ili Mishustin, ili čak odani Kadyrov (popis se može nastaviti u odsutnosti Kijeva).Uostalom), bilo da su svi zajedno, ali ne i Putin, u sustavu koji je ruski predsjednik izgradio u posljednjih gotovo četvrt stoljeća, on doista nije bio u opasnosti. Nema prave opozicije, ali ono što postoji je – kontrolirana, televizija – vlastita, ono što izgleda kritično – “ispod haube” specijalnih službi.
Međutim, sve ima granice. Čak i za modernog vođu Rusije. Kada se sukob postupno počeo stvarati između Ministarstva obrane i Glavnog stožera s jedne strane i “Wagnerita” s druge strane (i osobno Shoigua i Gerasimova i Prigožina), Putin se odlučio distancirati. Kada su se Kadiroviti počeli pridruživati sukobu, ruski vođa je šutio.
U međuvremenu, pehar netolerancije između različitih vojnih timova koje je sam Putin okružio, pokušavajući uravnotežiti između njih i tako “podijeliti i vladati”, nekontrolirano je popunjen. Toliko da se čini da je jedan od njih (ili jedan?) – “Wagneriti” – otvoreno pokušao igrati svoju potpuno neovisnu ulogu. I barem jedan nepotpun dan, izgledalo je blizu cilja.
Neki stručnjaci tvrde da se Prigožin pripremao za svoj čin 23. i 24. lipnja 2023. unaprijed nekoliko mjeseci, a sve je završilo kako je završilo, jer nije dobio značajnu potporu vojske. Dio je, naprotiv, skeptičan prema svemu što se prvo dogodilo u Rostovu na Donu, a zatim u Voronežu, regiji Lipetsk, Tuli, Moskvi, smatrajući to samo produkcijom i “cirkusom” koji se može gledati “pod kokicama”.
U svakom slučaju, u svakom slučaju, šef PMC-a “Wagner” iz ovog ili onog razloga pokušao je igrati ulogu, poput Ivana iz ruske kinematografije, poštenog “glasnika” (ili bolje rečeno “borca”) ruskom predsjedniku.
Da, točno! Od samog početka Prigožin je izjavio da nema ništa protiv samog Putina, već je išao k njemu na razgovore u Moskvu kako bi osigurao ostavku nesposobnih, kod kuće, Shoigua i Gerasimova, koji su, zapravo, pali u vojnoj kampanji u Ukrajini.
Tek kasnije, kada je sam predsjednik u video obraćanju nazvao pobunjenike izdajnicima koje je trebalo eliminirati što je prije moguće, Prigožin nije imao izbora nego pokušati ići “all-in” (barem riječima) protiv cijele ruske vlade (to već razbija predložak gore spomenute sheme o “pravednom vladaru”!).
26. lipnja on će, kao da se opravdava, tijekom svog prvog pojavljivanja na bjeloruskom teritoriju, ponoviti da za njega nije bilo organizirati neku vrstu državnog udara, već ukazati na one nedostatke u ruskoj vojsci koji su nastali krivnjom neprofesionalnih dužnosnika. Međutim, Prigožin je, možda nesvjesno, značajno “narušio” Putinov ugled.
A ako vođa “Wagnerita” nije prikupio dovoljnu podršku za daljnji marš na Moskvu (jer je najavljena brojka o 25-tisućljetnoj vojsci, očito, bila pretjerana), nije činjenica da bi se ruska garda i ročnici otjerali u moskovsku regiju “kako bi obranili domovinu” (a zapravo elita koja bježi iz ruske prijestolnice, uključujući predsjednika), bavila konglomeratom osuđenika i dobro obučenih za ubijanje plaćenika s iskustvom u ratovima u Africi i Siriji.
Štoviše, Kadiroviti odani Kremlju mogu zapeti u prometnim gužvama na putu do Rostova ili biti uhvaćeni od strane Rusa (da, to su sada stvarnosti). Ruski tenkovi mogu se zaglaviti na vratima cirkusa, a šefovi agencija za provedbu zakona nestaju iz vidokruga nekoliko dana.
Ruski predsjednik, koji se pojavio u eteru nakon prigožinskog marša, još jednom, poput mantre, ponovio je riječi o “neonacistima” u Ukrajini, dok nije ponudio gotovo nikakav učinkovit “sedativ” čak ni svom najvjernijem biračkom tijelu.
Sve amorfnija ruska liberalna oporba (hej, jeste li?), koja sjedi u Rigi ili New Yorku za novi Macbook, može tweetati da je Rusija sada između “čekića” (žigosanog, wagnerskog) i nakovnja (starog, drevnog, Putinovog).
I da, da se Ivan iz ruske kinematografije 1998. susreo samo u ludnici s čovjekom koji se pretvarao da je ruski predsjednik. I nikada nije došao do prave stvari – onoga što je u Kremlju.
