Oko “neuspjelog državnog udara Prigožina” u Rusiji odmah se pojavila cijela hrpa teorija zavjere. U međuvremenu, u ovoj naizgled neshvatljivoj priči, postoji jedna važna točka koja nam otvara oči prema dubokoj suštini našeg neprijateljskog susjeda.
Privatna vojna tvrtka “Wagner” nije rijedak slučaj u povijesti Rusije. Svaki despotski vladar ove zemlje, kako god se zvao – moskovski car ili Rusko carstvo – imao je slične “vojske” koje su bile podređene šefu države pod uvjetima osobne zajednice. Ivan Grozni ima stražare, Petar I ima strijelce. Postojale su iste vojne strukture u drugim zemljama tog vremena, na primjer, janjičari koji su nam dobro poznati u Osmanskom Carstvu. Ukratko, ovaj fenomen nije bio jedinstven.
Niti je bilo jedinstveno kada su se sve te “privatne vojne tvrtke” pobunile protiv svojih državnih pristaša. Među Osmanlijama, janjičari su mijenjali sultane više puta ili dvaput, u Muscovyju/Rusiji morali su se baviti i oštrim metodama – prisjetimo se legendarnih nereda iz 1698. godine, koji su nestali ne samo u povijesti, već iu kulturnom sloju Rusije. Da, i Ivan Grozni je nekoliko puta uništio vrh oprichne strukture. A položaj NKVD-a u SSSR-u za vrijeme vladavine Josipa Staljina, a zatim i valne represije protiv vodstva ove strukture, također je osebujna povijest neo-ofarhnina, prilagođena ideološkim i administrativnim obilježjima staljinističkog carstva.
Ali ako je Otomansko carstvo preživjelo to povijesno razdoblje i pretvorilo se u modernu nacionalnu zemlju, bez tih feudalnih ostataka, onda se Rusko carstvo, kao što vidimo, svaki put vraća svojim srednjovjekovnim korijenima kao nezaslužene lekcije. I to ne samo u vrijeme Ivana Groznog, već i dublje. Ono što su ruske trupe učinile u blizini Kijeva u veljači i ožujku 2022. gotovo se savršeno nadovezuje na matricu ožujka 1169. godine, kada su trupe tadašnjeg Vladimir-Suzdalskog kneza Andreja Bogolyubskog napale Kijev, zarobile ga i opustošile.
Otvorimo jedan od dokumenata tog doba, Kijevsku kroniku (objavljen je u prijevodu na suvremeni ukrajinski književni jezik 1989. godine, tako da svatko može pročitati i zamisliti tu sliku): “I dva dana pljačkali su cijeli grad – Podollyu, i Planinu, i samostane, i Sofiju, i Majku desetine. I niotkuda nije bilo pomilovanja ni za koga: crkve su gorjele, kršćani su bili ubijeni, a drugi zatvoreni, žene zarobljene, prisilno odvojene od svojih muževa, djeca su plakala gledajući svoje majke. Oduzeli su im mnoštvo stvari, i zabarikadirali crkve ikonama, knjigama, odjećom i zvonima […] I bilo je uzdisanja u Kijevu među svim ljudima, i čežnje, i tuge neutješne, i suze neprestane.” Što je ovo, ako ne i opis događaja u Buchi i Irpinu? A moglo je biti i u Kijevu da Ukrajina, kao i 1918. ili 1709., nije branila svoj glavni grad.
Govoreći o Ukrajini. Donedavno se smatralo da jedna od kletvi naše države hoda u krug – s cikličkim neuspjesima, porazima, gubicima državnosti. Ali što smo vidjeli posljednjih godina? S jedne strane – da, pred mojim očima bljesnula mi je gotovo cijela ukrajinska (i ne tako) povijest. Ovdje ćete pronaći najnoviji Kruty, i sljedeći “Zlatni rujan”, i zločine sovjetske vojske u Njemačkoj 1945. godine. Čak se i Velykyi Luh – ili ono što je od njega ostalo, s temeljima vjerojatno crkve zagovora koju je naslikao Taras Ševčenko – izdigao na površinu pod vodama još jednog ruskog zločina protiv Ukrajine. Gotovo svaki više ili manje uočljiv događaj punog rata može se naći paralele u udžbeniku “Povijest Ukrajine”.
A s druge strane… I glavni grad je obranjen. I uspješno opovrgavamo omraženu formulu “gdje su dva Ukrajinca, postoje tri hetmana” – jer, unatoč svim političkim razlikama i nepoštenim dužnosnicima, zemlja je ujedinjena pred strašnom prijetnjom i radi za jedan cilj. A u trupama postoji, kao i prije 105 godina, “neka raznitsa”. A svijet nije dobio samo priznanje i podršku – već i na razini o kojoj nije mogao ni sanjati još 2014. godine. Jednom riječju, ovaj rat, bez obzira koliko strašan i destruktivan bio za Ukrajinu, ipak je uništio tu prastaru “Berestechkivsku” opsesiju neuspjesima i neuspjesima – i vidimo onu novu zemlju koja više nikada neće biti kolonija, o kojoj već spomenuti Taras Ševčenko ne bi napisao “robovi, podnozhki, blato Moskve”.
Bit će i drugih problema, sigurno će ih biti – ali oni koji su nas stoljećima neprestano vodili oko kremaljskog zida neće biti. Ovim ratom Ukrajina je isprala svoju kletvu, razbila začarani krug i kreće se naprijed prvi put nakon mnogo, mnogo godina. U novi, teški i nepoznati, ali novi, moderni i obećavajući svijet.
A Rusija, kako pokazuje priča o Prigožinu i njegovim najnovijim strijelcima/stražarima, naprotiv, sve je više uronjena u svoju prošlost, poput blata. O Putinovim vremenima, posebno o drugom Tijekom njegove vladavine, svake se godine sve pouzdanije govorilo da je to bio pokušaj ponavljanja ili Brežnjevskog vremena pseudo-stabilnosti ili staljinističkih vremena ukupne moći jedne osobe. No, zapravo, kao što vidimo, vremenski stroj bacio je Rusku Federaciju mnogo dublje, u pravi srednji vijek, koji je tako živo i strašno opisan u njegovom stoljetnom djelu pod nazivom “Opis Muscovyja” Talijana Alessandra Gvagninija. I još jedan briljantni biograf “tajanstvene ruske duše”, sadašnji emigrant Vladimir Sorokin sa svojim distopijskim romanom “Dan oprichnika”, čini se da nije opisao igru značenja i bizarno preplitanje epoha, već vrlo stvarnu budućnost vječno srednjovjekovne Rusije/Muscovyja. Ili je pred bilo kim shvatio kakva će vladavina Vladimira Putina ispasti s dvorskim “filozofima” poput Aleksandra Dugana. Jer ova Rusija nema drugog načina osim stalnog povratka na prijestolje modificiranog Ivana Groznog.
