Nesretne vijesti nedavno su stigle iz stranačko-političkog područja Njemačke. Čak je teško reći za koga su uvredljiviji: za same Nijemce (ili bolje rečeno kritički razmišljajući dio društva) ili za nas, Ukrajince. Riječ je o desničarskoj populističkoj, ksenofobnoj stranci “Alternativa za Njemačku” (AfD), koja je nedavno počela ubrzano povećavati svoj rejting.
Za Ukrajinu je ova politička snaga neugodna i opasna, prije svega, zbog svoje proruske pripadnosti, odnosno pro-kremalizma. Upravo je ona u svojim redovima koncentrirala najveći broj takozvanih “Putinfersteiersa”. Poznato je da “alternative” ne samo da su uporno uvodile kremaljske narative u njemački politički diskurs, ne samo da su zagovarale ukidanje proturuskih sankcija i pomirenje s Moskvom, već su i stvarno pomogle neprijatelju da okupira Ukrajinu. Na primjer, između 2014. i 2021. više su puta posjetili Krim i dio Donbasa koji nije pod kontrolom Kijeva, legitimirajući rusku okupaciju ukrajinskih teritorija. Štoviše, ponekad su čak djelovali kao promatrači na pseudo-referendumima.
Hoće li “alternative” dobiti sredstva od Kremlja ili su jednostavno njegovi “korisni idioti” (ili bolje rečeno jedan i drugi) nije nam toliko važno. Važno je da jačanje političke uloge AfD-a potencijalno ugrožava vojnu, financijsku i organizacijsku pomoć Ukrajini iz Njemačke, a time i cijele Europske unije. A takva prijetnja postaje sve stvarnija.
Prosudite sami, na posljednjim izborima za Bundestag u rujnu 2021. godine AfD, koji je dobio 10% glasova, bio je na petom mjestu. “Alternative” su izgubile od socijaldemokrata, Hadeka, Zelenih, pa čak i liberala. Međutim, nova istraživanja javnog mnijenja u Njemačkoj pokazuju radikalnu promjenu izbornih preferencija u korist AfD-a. Trenutno, prema rezultatima ispitivanja javnog mnijenja koje je proveo centar, objavljenih 23. lipnja Deutschlandtrend naručio TV kanal ARD, 19% (prema nekoj sociologiji, čak 20%) Nijemaca spremno je glasati za to. To znači da je AfD na drugom mjestu, gurajući Socijaldemokratsku stranku Njemačke (SPD), glavnu vladinu stranku u zemlji, koju je samo 17 posto Nijemaca trenutno spremno podržati. Podsjetimo, na već spomenutim parlamentarnim izborima socijaldemokrati su osvojili više od 26 posto.
Štoviše, Alternativa, koja do relativno nedavno uopće nije postojala u stranačko-političkom okruženju Njemačke, sada čak planira prvi put nominirati kandidata za mjesto saveznog kancelara na predstojećim izborima za Bundestag. To je službeno objavila supredsjedateljica stranke Alice Weidel (Alice Weidel).
“Alternativa za Njemačku” posebno je popularna, kao što je poznato, u istočnim saveznim državama, odnosno u bivšoj Demokratskoj Republici Njemačkoj. Kada bi sada izbori bili samo na zemljištima bivšeg DDR-a, stranka s 32 posto ispala bi jasni favoriti.
I ovdje misleći da bi ljudi mogli imati prilično kognitivnu disonancu, onda barem veliko iznenađenje: zašto je najpro-kremaljska stranka u Njemačkoj postala najpopularnija u područjima koja su najviše pogođena istim Kremljem? Uostalom, zbog činjenice da je ovaj teritorij nakon predaje Trećeg Reicha pao u sovjetsku zonu okupacije, dugo je bio najmanje bogat, najmanje razvijen i najdepresivniji dio Njemačke.
Sjećate se kako su krajem 1980-ih Enderiti išli na tisuće skupova protiv svog tada prokomunističkog vodstva, upravo su oni najaktivnije srušili Berlinski zid i tražili ujedinjenje Njemačke kako bi postigli isti životni standard kao i njihovi sunarodnjaci s druge strane ograde.
Možda se istočni Nijemci, sada u 50-ima, sjećaju svojih mlađih godina pod stabilnim njemačkim socijalizmom. Za to se pojavio čak i takav poseban izraz “ostalgija” (Ostalgie=Ost+Nostalgija). Žale se na sadašnji život, sa svim njegovim neizvjesnostima. Zaboravljaju na bundeške mirovine, nove autoceste, kuće koje su obnovile savezne vlasti i mnoge druge luksuze, koje su postale dostupne tek nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke.
Sjećam se kako je moj njemački prijatelj, u šali ili ozbiljno, pitao: “Znate li koliko dugo je postojala Njemačka Demokratska Republika?” DDR je osnovan 7. listopada 1949. godine. Zapravo, dan njezine političke smrti može se smatrati 9. studenog 1989., kada je uništen Berlinski zid. Formalno, DDR je patio još godinu dana i dobio “smrtovnicu” 3. listopada 1990. godine. Taj se datum sada slavi kao Dan ujedinjenja Njemačke. “Skoro 40 godina”, odgovorio sam na pitanje. “Griješiš”, nasmiješio se, “samo četiri godine. Nakon 1953. godine Istočna Njemačka ponovno se transformiralaUšao je u sovjetsku zonu okupacije, kao i prije 1949. godine.”
“Okupacijska zona”? Ti to ozbiljno? Nehotice sam se prisjetio svog prvog posjeta Njemačkoj (Istočna Njemačka, naravno). Godine 1980., kao obitelj, došli smo do naših prijatelja koji žive u Saskoj. Zlatno vrijeme istočnonjemačke stagnacije pod Ericom Honeckerom. Kao školarac u to vrijeme, nakon “sretnog djetinjstva” u “Zemlji Vijeća”, činilo mi se da sam otišao u nebo na Zemlji. Čisti, smrdljivi vlakovi, očišćene ulice, slatke konobe. I, naravno, san sovjetskog čovjeka – dućana… Oči su se proširile nakon sovjetske trgovine deficitom.
Kad sam kasnije, u školi, na satu njemačkog jezika, oduševljeno govorio o svojim dojmovima o posjetu DDR-u, moj učitelj je nezadovoljno gunđao: “Toliko su korumpirani da više ne žele Hitlera.”
Zbog toga su korumpirali istočne Nijemce. Pa, samo živi i uživaj u životu. Ali iz nekog razloga, Enderiti nisu bili zadovoljni Honeckerom ili njihovim životnim standardom općenito. Jer su sa zapadnonjemačke televizije (stavili antenu “na Bundes”, kao što smo to nekada činili “na Poljskoj”), iz razgovora s rođacima koji su imali sreće biti u “pravoj zoni okupacije”, znali da s druge strane zida njihovi sunarodnjaci uživaju dobro hranjeno i slobodno postojanje, cijeli svijet sa svim svojim blagodatima im je otvoren …
Ali vratimo se u 1953. Zašto odjednom netko smatra da je ova godina posljednja za DDR? Jer su tada istočni Nijemci pokušali preokrenuti tijek povijesti.
Uostalom, sveukupno godina je bila zanimljiva, zar ne? Umro je dugogodišnji sovjetski diktator Joseph Staljin, Lavrenty Beria privremeno je preuzeo vlast u Kremlju. Mnogi povjesničari tvrde da je namjeravao radikalno promijeniti odnose SSSR-a sa Zapadom, odnosno pokrenuti neku vrstu “perestrojke” tri desetljeća ranije.
Istodobno su se Berijini suparnici – Hruščov, Malenkov, Molotov – natjecali za vlast. Svi su se željeli proglasiti nasljednikom “velikog vođe i učitelja”.
A u vodstvu DDR-a došlo je do potpune zabune. Prvi tajnik Središnjeg odbora Socijalističke ujedinjene stranke Njemačke Walter Ulbricht čekao je upute iz Moskve, ali ih nije bilo.
Zašto su Ulbrichtu bile potrebne upute? Jer je situacija u DDR-u izmakla kontroli. Gospodarska kriza u zemlji se produbila. Njegov razlog bio je taj što je vodstvo SED-a krenulo na tečaj “sustizanja i prestizanja” Njemačke. Veliki stratezi nisu smislili ništa bolje od povećanja proizvodnih standarda i tako samo pogoršali ionako napetu situaciju u društvenoj sferi.
Počeli su spontani prosvjedi. Neredi i štrajkovi izbili su u Istočnom Berlinu, Saskoj, Saskoj-Anhaltu i Tiringiji. Prema grubim procjenama, oko milijun građana DDR-a sudjelovalo je u aktivnim prosvjedima. Prosvjedi su započeli pod socioekonomskim sloganima. Ali ubrzo su se u rukama prosvjednika pojavili transparenti s jasnim političkim zahtjevima: “Dolje diktatura SED-a! Dolje s Ulbrichtom! Vlada daje ostavku! Slobodni izbori!” Bilo je čak i poziva na povlačenje okupatorskih sovjetskih trupa s teritorija Njemačke i ujedinjenje zemlje.
Prosvjedi su dosegli vrhunac 17. lipnja, kada su održani masovni prosvjedi u središtu Istočnog Berlina na Staljinovoj Aleji. Na čelu su bili graditelji koji su gradili kuće na spomenutoj uličici. Prosvjednici su počeli upadati u službene zgrade. Zahtijevali su ne samo ukidanje povećanja normi, već i društveno-političke promjene.
Jedan od tada podijeljenih letaka sadržavao je sljedeće zahtjeve: “Zahtijevamo hitnu ostavku vlade koja je došla na vlast izbornom manipulacijom, formiranje privremene demokratske vlade, slobodne i tajne izbore za četiri mjeseca, povlačenje njemačke policije iz zonskih granica i trenutni prolaz za sve Nijemce, trenutno oslobađanje političkih zatvorenika, odricanje od štrajkaša, trenutno raspuštanje takozvane narodne vojske. dopuštenje za organiziranje zabava koje postoje u Zapadnoj Njemačkoj”.
Štrajkači su opsjedali i pokušali upasti u više od 250 državnih zgrada, uključujući pet županijskih ureda Ministarstva državne sigurnosti, dva okružna odbora SED-a, jednu okružnu upravu narodne policije, sindikalne urede, policijske postaje i urede burgomastera. Oko 1400 zatvorenika pušteno je iz 12 zatvora. Neki mladi desperadosi bacili su crvenu zastavu s Brandenburških vrata i rastrgali je uz ovacije publike.
Ali ovdje su sovjetske trupe čvrsto intervenirale. Tenkovi s crvenim zvijezdama počeli su pucati na prosvjednike i lomiti ih tragovima. Nakon toga, vlasti su konačno preuzele inicijativu. U tjednima koji su slijedili, sovjetska vojska i istočnonjemačka policija brutalno su potisnule sve džepove prosvjeda. Najmanje 55 osoba je ubijeno, više od 10.000 uhićeno, a 1.500 osuđeno na zatvorske kazne. Mnogi su uspjeli pobjeći u Njemačku.
Zapovjednik sovjetske okupacijske zoneBilo je izvanredno stanje u Istočnom Berlinu. Sva javna okupljanja su zabranjena, a granica sa Zapadnim Berlinom zatvorena.
Tako se prvi ustanak u zemlji komunističkog logora utopio u krvi. Tada će biti Mađarska, Čehoslovačka, Poljska.
Vrlo je žalosno da su sadašnji nasljednici prosvjednika iz Staljinove Aleje potpuno zaboravili na događaje od prije 70 godina. Iz nekog razloga, krv njihovih očeva i djedova ih uopće ne spaljuje. Iz nekog razloga, spremni su biti prijatelji s trenutnim ruskim diktatorom. Ne povrijeđuju uši izjavama poput “možemo pavtarit”, “tenkovi ne trebaju vize”, “snovi o Bellinu” itd. Samo neka vrsta Stockholmskog sindroma. Uostalom, kao i Mađari, koji su pretrpjeli još krvaviji masakr iz Moskve 1956. godine.
