Sjećate li se kako je još u veljači 2014. godine Viktor Medvedčuk prijetio euromajdanskim aktivistima koji su došli pokupiti njegov stan: “Ako želite rat, dobit ćete ga!” Zvučalo je čudno, čak i smiješno. Tada nitko nije ozbiljno shvatio njegove riječi. Pa, kakav rat? A gdje je Medvedčuk i gdje je rat? Tko je on da započne nekakav rat? Tko je on tako da je netko pokrenuo rat za njega? Uostalom, on nema ni Kuchmu ni Janukoviča iza sebe.
No, pokazalo se da sve to nije tako jednostavno. Da, za Vladimira Putina Medvedčuk nije samo kum, već vrijedan i autoritativan kadar. Barem za njega, ruski diktator pristao je dati ne nikoga, već “Azovijance”, i više od dvije stotine. Upravo “Azovijanci” nad kojima su Rusi nastojali organizirati indikativnu, ako ne i sudsku, onda barem izvansudsku odmazdu.
Štoviše, ispada upravo zbog Viktora Medvedčuka da je Putin pokrenuo potpunu invaziju. Osim, naravno, ako ne vjerujete neovisnoj ruskoj publikaciji”Вёрстка». Vodeći istraživački novinar publikacije Ilya Zhigulev objavio je prošlog tjedna članak pod naslovom “Kako je Putin mrzio Ukrajinu. Istraga o tome kako je ruski predsjednik počeo razmišljati o ratu s Ukrajinom”. Autor je proveo temeljitu istragu o tome kako i zašto je ruski diktator njegovao i njegovao bijes na susjednu državu i njezine stanovnike. Kako je nastala sama ideja ovog rata, kada je donesena ključna odluka i tko je na nju utjecao.
Jasno je da za nas povijest rusko-ukrajinskog sukoba seže najmanje tri stoljeća unatrag. Autor se odlučio ograničiti na posljednjih dvadeset godina. Sjetite se 2003. godine, sukoba oko otoka Tuzle u Kerčkim vratima, koji je zapravo bio prvi teritorijalni spor između Kijeva i Moskve. Ukrajinski predsjednik u to vrijeme još je bio Leonid Kuchma, Rus – svejedno Putin. Je li tada bio spreman za invaziju? Vjerojatno, da. Barem vojno. Ali politički ili šire – geopolitički – nipošto. Ne samo međunarodna zajednica, već i rusko društvo ne bi razumjeli ovu agresiju na “bratski narod”. A onda je u Rusiji postojala oporba syaka-taka, koja je povremeno organizirala “marševe neistomišljenika”, neovisni tisak je i dalje disao, iako ne u potpunosti, Kremlj je i dalje poštivao mišljenje Zapada, od kojeg su planirali pumpati milijarde za ruske nositelje energije.
Zatim je uslijedila 2004. dramatična izbora Yushchenko-Yanukovych, koji su za mnoge od nas simbolizirali borbu između dobra i zla. U to je vrijeme Putin pomogao Janukoviču, tadašnjem premijeru, potpuno otkrivenom. Čak je došao u Kijev i tamo je, na licu mjesta, držao izravnu liniju s građanima Ukrajine u eteru najpopularnijih ukrajinskih TV kanala – “Inter”, “1+1” i “Prvi nacionalni kanal”. Putin, koji je u to vrijeme bio vrlo popularan za mnoge Ukrajince, zapravo ih je izravno pozvao da glasaju za Janukoviča. A onda je nekoliko puta čestitao svom štićeniku na pobjedi.
Ali onda se dogodila narančasta revolucija, koja je zbunila sve karte Kremlja. Yushchenko je postao predsjednik, a Putin je jednom zauvijek mrzio sve ukrajinsko. Iako se još nije usudio dati oštre agresivne izjave, a još manje akcije. S jedne strane, proglasio je raspad SSSR-a “najvećom geopolitičkom katastrofom dvadesetog stoljeća”, as druge strane, uvjeravao je da Rusija nikada neće dopustiti neprijateljske pokrete prema Ukrajini.
Sljedećih deset godina Kremlj doista nije napravio nagle pokrete, djelovao je, kako kažu, hibridno, ali ustrajno, ne štedeći ni trud, ni novac, ni pametno osoblje koje je postalo tajni kustosi (ili bolje rečeno “promatrači”) Ukrajine. Kremlj je uspio staviti Janukoviča u predsjedništvo, odvratiti Ukrajinu od NATO-a i lišiti ga izgleda za europsku integraciju.
“Naše posebne službe sjedile su u vodstvu Ukrajine, upravljale njime i pojedinačnim poslovnim jedinicama. Je li imalo smisla raditi nešto kad su svi imali svoje? U zemlji je sjedio cijeli predsjednik, koji je zapravo bio naš ovisnik. Baš kao što su Sjedinjene Države nekada imale predsjednika Fulgencija Batistu na Kubi, tako je i u Ukrajini bio Yanukovych. Odnos prema njemu bio je isti. Naravno, igrali su se i pomagali mu. Bio je to naš sin”, rekao je izvor blizak administraciji ruskog predsjednika Ilyi Zhigulevu. Stalni gosti Kremlja već su bili uvjereni da će lako napraviti Bjelorusiju2.0 iz Ukrajine.
Paralelno s tim, Moskva je surađivala sa Zapadom. Sjetite se ovog Obaminog “resetiranja” odnosa s Rusijom. Njemački kancelar Gerhard Schröder sagradio je prvi Sjeverni tok s Putinom, a zatim je Angela Merkel nastavila s radom. Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i talijanski premijer Silvio Berlusconi nazivali su se Putinovim prijateljima, išli su ga posjetiti kao na svetoj vodi.
Rusija je 2008. godine prvi put pokušala invaziju u Gruziji. I Zapad ga je progutao bez ikakvih problema. Razumni ljudi su shvatili da će oni biti sljedeći Ukrajina ima sve šanse da postane žrtva.
Tamo se dogodio Euromajdan. Što ga je, s jedne strane, još jednom slomilo cijelu Putinovu igru u Ukrajini, s druge strane – natjeralo da okupira Krim. Ruskog diktatora razbjesnile su bilo kakve “revolucije boja”, “Revolucija ruža” u Gruziji, “Narančasta revolucija u Ukrajini”, “Revolucija narcisa” u Kirgistanu. Očito je krenuo prema obnovi imperija. Sjećate li se kako su u nekom trenutku u Rusiji prvo službene institucije, a zatim i tisak, prestali koristiti trenutna imena postsovjetskih zemalja: Moldavija, Bjelorusija, Kirgistan. U ruskom informacijskom prostoru ponovno su, kao iu sovjetskim vremenima, postali “Moldavija”, “Bjelorusija”, “Kirgistan”. A ovo imenovanje savršeno se uklapa u revanšističku politiku Kremlja.
Prema Verstki, Putin se počeo pretvarati iz gebističkog političara u izravnog ruskog fašista tijekom prosvjeda koji su se održali u Moskvi krajem 2011. – početkom 2012. godine. To jest, samo tijekom aktivne faze njegove treće predsjedničke kampanje. Putin je, kao što je već spomenuto, mrzio “revolucije boja” i strašno se bojao da isto neće izbiti u Rusiji. Akcije na Bolotnayi i Saharovu stvorile su dojam da je takav razvoj događaja sasvim moguć.
Stoga je Putin odlučio u korijenu sasjeći sve manifestacije demokracije, koje je čak i izumio “uspio”. Putin se zainteresirao za djela ruskih filozofa s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća Ivana Ilyina i Vasilija Rozanova, na čijim je idejama izgrađen pokret Bijele garde.
“Da, vjerujem da je bolje stajati kao policajac na uglu dviju ulica – više ‘civilizirane’, korisnije, plemenitije i dosljednije ljudskom dostojanstvu – nego sjediti … “uz inteligentan doručak” i arogantno raspravljajte o tome kako je “ovdje sve loše” i kako smo “najbolji”, pravedni, iskreni i “spremni trpjeti za istinu”…”, napisao je Rozanov 1912. godine.
“Ukrajina je prepoznata kao najopasniji dio Rusije u smislu odcjepljenja i osvajanja. Ukrajinski separatizam je umjetna pojava, lišena stvarnih osnova. Nastao je iz ambicije vođa i međunarodnih intriga osvajanja”, napisao je Ilyin u rezoluciji Kongresa bijelih iseljenika 1938. godine.
Među Putinovim bliskim savjetnicima bili su moderni ideolozi ruskog fašizma: Konstantin Krylov, Dmitrij Galkovsky, Alexander Dugin. Međutim, unatoč brzoj fascizaciji svijesti ruskog predsjednika, Putin još u siječnju 2014. nije namjeravao zauzeti Krim. “To govore tri izvora – u predsjedničkoj administraciji, među tehnolozima bliskim Kremlju i među poznanicima bliskim Putinu. Odluka je nastala spontano kada je Kremlj u veljači shvatio da prosvjednici u središnjem Kijevu pobjeđuju Janukovičevu vladu.
Iako se i tada Moskva ponovno oslanjala na separatizam, na svojevrsni kongres izdajničkih zastupnika, poput onog održanog u Severodonjecku u studenom 2004. godine. Uz moguće daljnje odvajanje dijela Ukrajine i stvaranje drugog “pisoara”. Kongres se trebao održati 22. veljače u Harkivu pod vodstvom Janukoviča. Međutim, potonji je bio uplašen takvim razvojem događaja i odlučio je pobjeći u Rostov.
I upravo u noći 23. veljače, nakon što je Janukovič pobjegao iz Harkiva, Putin je odlučio pripojiti Krim. Zatim je uslijedila invazija u Donbasu, Ilovaisku, Debaltseveu, MH-17, “Minsk-1”, “Minsk-2”. Relativno “zamrzavanje” sukoba, promjena predsjednika iz Porošenka u Zelenskog. Potonji je, prema Kremlju, trebao postati “predsjednik mira”. Nismo zaboravili “samo prestati pucati”, “okupiti se u sredini”, “pogledati Putinu u oči”.
“Prema tri izvora, Zelensky je doista želio resetirati odnose s Moskvom, njegov tim otišao je različitim ljudima s konzultacijama o tome kako to učiniti, posebice, Yermak je nazvao bivšeg šefa predsjedničke administracije Alexandera Voloshina. Putin se također nadao kako će biti moguće postići sporazum sa Zelenskim, pretpostavljajući, međutim, kako će pobijediti neiskusnog političara i konačno pokrenuti provedbu sporazuma iz Minska, što bi za Rusiju bilo ravno velikoj pobjedi”, kazao je Ilja Zhigulev.
Međutim, sadašnji ukrajinski predsjednik, kojeg je Putin planirao nadigrati kao beba, nije bio tako jednostavan i kovan. A to je postalo jasno još u prosincu 2019., tijekom prvog i posljednjeg susreta Zelenskog i Putina.
Ali vratimo se Medvedčuku i njegovoj ulozi u pokretanju punog rata. Čini se da je Medvedčuk vječan i nepovrediv pod bilo kojim predsjednikom. Međutim, Zelensky je odlučio ne. Da ga možete dodirnuti, pa čak i dobro protresti.
Početkom 2021. godine Zelensky je pokrenuo oštru kampanju protiv Medvedčuka. Prvo, TV kanali koje je kontrolirao – “112 Ukrajina” – bili su zabranjeni. NewsOne, ZIK, koji je zapravo provodio program Kremlja. ZnojSankcije su uvedene izravno protiv samog Medvedčuka, koji je zajedno sa suprugom uvršten na popis istrage SBU-a o financiranju terorizma. Nadležne vlasti počele su noćariti svoje poslovanje. Tada su počele represije protiv OPFL-a Medvedčuk.
“Racija, kada mu je oduzeta televizija i kada je stranka počela, uvelike je dovela Putina. Shvatio je to kao osobni napad. Postojanje Medvedčuka i njegovih kanala bilo je poput mosta i nade da će se situacija nekako riješiti političkim metodama. I odjednom je Ukrajina eskalirala. Jeste li odlučili eskalirati? Zar niste razumjeli s kim imate posla?” rekao je jedan od starih poznanika ruskog predsjednika za Vörstke.
Publikacija tvrdi da je na Putinovu odluku o pokretanju potpune invazije utjecao sam Medvedčuk, koji je redovito govorio svom kremaljskom cronyju o velikoj potpori njemu osobno i proruskim osjećajima u Ukrajini. “Pričao je bajke, ovladao tim novcem da je plaćen za organiziranje političkog otpora i nije vjerovao da će itko ikada provjeriti. Govorio je o lojalnosti teritorija, glupo obmanjujući Putina”, prisjeća se izvor blizak ruskoj predsjedničkoj administraciji.
Medvedčuk nas je prestrašio ratom prije devet godina. Međutim, on to uopće nije želio, tim više što ga se strašno bojao, jer je, kao što već znamo, razotkrio sve laži s kojima je izvijestio Kremlj o korištenim sredstvima.
Prema Ilji Zhigulev, odluka o invaziji donesena je krajem veljače – početkom ožujka 2021., odnosno zapravo godinu dana prije provedbe. Podsjetimo, u travnju pretprošle godine ruske udarne snage počele su se koncentrirati u blizini sjevernih granica Ukrajine.
Istodobno, Putin je pripremao ideološku bazu, pišući povijesne članke koji bi opravdali rat osvajanja. Cijeli njihov sadržaj svodi se na izjavu da Ukrajina ne postoji, ne postoji i neće biti. Argumenti su predstavljeni tako apsurdno i bezvrijedno da ugledni povjesničari nekako nisu smatrali vrijednim raspravljati s njima.
Zanimljivo je u članku informacija da su u prosincu 2021., odnosno tri mjeseca prije rata, krugovi bliski ruskom predsjedniku već raspravljali o tome kako će Ukrajina biti podijeljena između velikih korporacija. “Jedna od državnih ili privatnih korporacija bliskih Kremlju trebala bi biti odgovorna za razvoj svake regije”, rekao je izvor blizak ruskoj predsjedničkoj administraciji.
Putin je doista vjerovao da će njegova takozvana “posebna operacija” biti munjevito brza i jednostavna. Skoro kao na Krimu. Prema njegovim planovima, ukrajinska vojska trebala bi se predati kao cijele divizije, a stanovnici Ukrajine trebaju pozdraviti osvajače cvijećem i kruhom i soli. S takvim nadama naredio je invazijskoj vojsci od 160.000 vojnika da napadne zemlju od 40 milijuna stanovnika. No, iz ruskog “blitzkrieg” nastao samo pshik.
Uostalom, je li sada toliko važno zašto je ovaj rat počeo, s kakvim vavokom u glavi ruskog diktatora? Mnogo je važnije kako će završiti. Na kraju, nema sumnje da će završiti našom pobjedom. Pitanje je samo: kada i po kojoj cijeni?
