Početak svibnja u Rusiji, posebno u Putinovoj Rusiji, razdoblje je kada carska arogancija Kremlja doseže snijegom prekrivene vrhove Kavkaza, ili ih čak premašuje. Jer carstvo u jednom impulsu slavi svoj glavni praznik. Praznik koji se odavno pretvorio iz povijesnog, vojnog, nacionalnog u vjerski.
Tako se “Dan pobjede” u vrijeme Leonida Brežnjeva i zahvaljujući njegovoj nezasitnoj želji da uđe u povijest kao velika figura tijekom “Velikog Domovinskog rata” pretvorio u praznik broj jedan u Sovjetskom Savezu. Naravno, obljetnica Oktobarske revolucije nije nestala – ali u društvu, što je bila dalje od Staljin-Hruščovljevih vremena, to je manje izazivala bilo kakve pozitivne emocije među običnim građanima SSSR-a. A već smiješni Leninijan u to vrijeme (koji je degenerirao na već iskreno lažne pjesme o tome kako je “Lenjin posjetio Karpate”) nije se ozbiljno divio nikome. Druga stvar je dan pobjede u ratu, koji su svi odrasli uhvatili, za koji su sva djeca znala.
Zato, u doba Jeljcina, kada su komunistički praznici nestali iza uglova povijesti, ruske vlasti nisu mogle smisliti ništa bolje nego da se vrate na “Dan pobjede” koji je izumio Leonid Brežnjev. A to se dogodilo davne 1995. godine, u relativno demokratskim vremenima. Razlog je bio jednostavan – Rusi jednostavno nisu imali drugi odmor. Blagdani vremena carstva davno su umrli ili otišli u Europu s tim društvom, a komunističko-sovjetski bili su mauveton, Dan Rusije 12. lipnja nije se ni zalagao za popularno priznanje (kao i studeni Dan nacionalnog jedinstva, izmišljen već u Putinovo vrijeme). Ostaje samo uvijek iznova ujediniti se na olupinama prošle pobjede. Što, kako su tih dana naglas rekli, počevši od bjegunca GRU Viktora Suvorova, nije bila takva pobjeda.
Za vrijeme vladavine Vladimira Putina, proslava “Dana pobjede” dovedena je do uzvišenog apsoluta. A najgenijalnija komponenta ove istinski vjerske akcije bila je akcija nazvana “Besmrtna pukovnija”. Izumljen je, naravno, ne u Kremlju – ali Putinov režim pravovremeno je vidio ogroman potencijal ove “predstave s djedovima na štapićima” i ne samo da ju je koristio u svoju korist, već je iz nje istisnuo maksimum.
Zamislite samo – u najboljim godinama ova je akcija održana u više od 80 zemalja! I sve je to, naravno, bio čisti PR Rusije. I nitko od uglednih zapadnih političara nije ni pokušao ovaj kremaljski događaj – jer bi odmah bio zabilježen kao nacistički pristaša. Sama Rusija, unatoč svim svojim neljudskim postupcima – i taj je pokret ojačao već tijekom Putinova trećeg mandata, kada je bilo ubojstava oporbe, i napada na Gruziju, pa čak i pripojenja Krima ratu u Donbasu – zahvaljujući toj povijesnoj manipulaciji percipirana je kao antifašistička zemlja. (Iako su se, ironično, jedinice pod bijelo-crveno-plavom trobojnicom borile upravo na strani nacističke Njemačke.)
A u postsovjetskim zemljama, ova proslava, koja se prikladno zvala “pobedobesie”, koju je vodila “Besmrtna pukovnija”, čvrsto je vezala lokalna društva za “ruski svijet”. Slavimo neke blagdane – i pokušavamo ne slaviti, ovdje ćemo se prisjetiti i “Benderovtseva”, i “braće Lesnykh”, i … A ono čega se ne sjećamo – izmislit ćemo to. Nećemo se ničega ni sjećati, već odmah stvoriti ili izvući potreban mit iz sovjetskih arhiva.
Jednom riječju, “Dan pobjede” i “Besmrtna pukovnija”, kao njezina najupečatljivija manifestacija, gotovo nisu bili inferiorni u utjecaju na Rusku pravoslavnu crkvu. Čak i kada je Ruska pravoslavna crkva zauzela otvoreno šovinistički stav usmjeren protiv Ukrajine, proslava pobjede nad nacizmom ostala je neokaljana, jer je to povijest, zajednička povijest, velika i pobjednička. Priča koja za obične postsovjetske stanovnike, zahvaljujući ukupnoj dugogodišnjoj propagandi, nije imala tamne mrlje.
I evo nas – i, nažalost, i Rusije – preživjeli smo do 2023. godine. A što vidimo? I vidimo da je Kremlj napustio svoj najvažniji ideološki instrument, od ove procesije s portretima mrtvih (ne mrtvih, ili nikoga, već koja je razlika za vjersku predstavu). Nevjerojatno, ali istinito. Naravno, za narod je Kremlj smislio više ili manje logičan – a ako ga Skabeeva, Solovyov i Kiselev ponove na televiziji nekoliko desetaka puta, onda općenito armiranobetonski izgovor. Kao, vremena su sada, vidite, glavna stvar je sigurnost. Mi se brinemo o ljudima, pa neka je nekako bez njega ove godine…
Ali razumijemo da je pravi razlog potpuno drugačiji. Putin se boji da će ljudi marširati na “Besmrtnu pukovniju” s portretima svojih rođaka koji su poginuli u pogrešnom ratu, ali sadašnjem. Rat, koji, s jedne strane, Kremlj privlači zbog svih mogućih ušiju “Velikog Domovinskog rata”, koji je gotovo službeno nazvan “svetim i popularnim” (ali još uvijek ne “ratom, već samo “posebnom operacijom”). Ali koji je u isto vrijeme odnio toliko života ruskog choLoviks da se to ne može otkriti. Točnije, možda je to moguće – ali Kremlj se boji da će, nakon što je saznao za prave razmjere gubitaka, Rusi reagirati na potpuno drugačiji način nego što to želi administracija predsjednika Ruske Federacije. Boje se da će se ovaj rat, nakon što su otkrili cijelu istinu o gubicima, pretvoriti u novu 1917. godinu.
Zato moramo šutjeti. Dakle, morate napustiti svoj najučinkovitiji “pretučeni” alat. I ne samo za ovu godinu, već i za budućnost. Jer 9. svibnja 2024. bit će samo više Rusa koji žele izaći na ulice s portretima ubijenih u Ukrajini ne 1943., već 2023. godine. Osim ako Putin u potpunosti ne počne kopirati Staljinova vremena i pošalje u Gulag (a logori još uvijek stoje tamo, da se malo poprave – i mogu se koristiti za namjeravanu svrhu) svi rođaci poginulih u “specijalnoj vojnoj operaciji”. Usput, nije tako divlja ideja kao što se na prvi pogled čini …
Tako se ispostavilo da svojim patološkim lažima, svojom maničnom, istinski KGB-ovom željom da sakrije i najmanju istinu, osobito onu koja bi mogla uzdrmati prijestolje Kremlja – jednom riječju, Vladimir Putin ubio je “Besmrtnu pukovniju” vlastitim rukama. I nema preduvjeta za njegovo oživljavanje.
Osim ako za godinu dana Rusi ne saznaju za sve gubitke u ukrajinskom ratu – i neće biti ništa za sakriti. Ali to će biti potpuno drugačija Rusija. I, najvjerojatnije, bez Putina. Ali možda bez Putinovih imperijalnih narativa. Stoga će “Besmrtna pukovnija” postati ne samo beskorisna – već i strašno sjećanje na strašna vremena ostarjelog diktatora.
