Posljednjih tjedana južnokavkaska zemlja, koja je donedavno pokušavala marširati s Ukrajinom prema Europskoj uniji, zahvaćena je pravom političkom olujom. A ova oluja samouvjerenije dovodi Georgiju, poput kuće djevojke Dorothy u zemlju Oz, u mračnu povijesnu prošlost. Štoviše, ova se prošlost otkriva kao neočekivana i istodobno prepoznatljiva gesta.
Prvo, proruske vlasti Gruzije sagnule su se pod ukidanjem viza i nastavkom zračnog prometa “s ramena Kremlja” – i dopustile letove ruskim zrakoplovnim tvrtkama. Ali priča tu nije završila. Na istoku zemlje, u povijesnoj regiji Kakheti, otkrivena je kći ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova Ekaterine Vinokurove. Tamo nije bila slučajno – došla je na vjenčanje suprugova brata, ruskog poduzetnika Aleksandra Vinokurova.
Gruzijska oporba bila je ogorčena ovom situacijom, organizirala je prosvjedni skup u blizini rekreacijskog kompleksa, gdje se trebala održati proslava (sama ceremonija registracije braka održana je u Tbilisiju). Kao rezultat toga, Lavrovova kći i njezin suprug tiho su pobjegli ne samo iz hotela, već i iz zemlje općenito, a svadbene proslave morale su biti otkazane.
Dakle, s jedne strane, Gruzijci su navodno pobijedili. No, dvadesetak pritvorenih oporbenjaka – gruzijskih, usput rečeno, ne ruske policije – ne dopušta da se ova priča doživljava kao nedvosmislen uspjeh. Ali postoji još jedan trenutak koji vas tjera da razmišljate o njegovom dubokom značenju. Kako se dogodilo da rođak jednog od vođa Kremlja nije pronašao drugo mjesto za svoje vjenčanje, kao u Gruziji?
Na prosvjedu je jedan od čelnika oporbene stranke Ujedinjeni nacionalni pokret Levan Bezhashvili izjavio, zahtijevajući da Rusi budu protjerani iz rekreacijskog kompleksa: “Nećemo dopustiti da Gruzija bude pretvorena u selo za odmor obitelji Lavrov”. I kako se ne možemo sjetiti da je u sovjetskim vremenima Gruzija bila upravo takvo “selo za odmor”, gdje je stranačka poljoprivredna aktivnost SSSR-a voljela ići na odmor. Gruzijska kuhinja, vino (i Kakheti, gdje se odvijala sva ta “Lavrovska” povijest, središte je gruzijskog vinarstva), planine, odmarališta Abhaz… Sve je to stvorilo odgovarajuću reputaciju gruzijskog SSR-a. Ugled koji je, s jedne strane, koristio Gruzijcima – republika nije doživjela tako strašnu kolektivizaciju i industrijalizaciju (ne bez usporedivosti s Ukrajinom) sa svim posljedicama koje su uslijedile. S druge strane, tko će u Kremlju ozbiljno shvatiti regiju u kojoj su obično letjeli isključivo kako bi se opustili u planinama, pili vino i jeli dobrote?
Takav stav prema nacionalnim republikama kao nečemu sekundarnom, inferiornom, zanimljivom samo etnografskim značajkama – nije nestao u postsovjetskim vremenima. I ovdje govorimo ne samo o Gruziji. Sjetite se kako su Rusi ocijenili Ukrajinu – kažu, i govore naš put ovdje, i kuhaju ukusno, a djevojke su lijepe. Što je u svim tim “komplimentima” svjedočilo o priznavanju od strane Rusa određene subjektivnosti (geopolitičke prije svega) Ukrajine? Tako je – ništa. Gruzija i sve druge bivše republike Unije imale su istu priču. Čak i kod baltičkih država, još jedno omiljeno “selo za odmor” moskovske elite. Samo su se “baltičke države”, kako još uvijek nazivaju zemlje okupirane 1940. prema sovjetskoj navici, “borile od ruku”, “pronašle novog gospodara”. A Ukrajina i Gruzija ga nisu pronašle. (“I neće ga pronaći”, poručili su iz Kremlja.)
Ova izvedba šogora Lavrova je iz iste serije. Predstavnik moskovske elite, bojnik iz pratnje jednog od glavnih dužnosnika Kremlja, jednostavno je organizirao odmor u prekrasnoj provinciji. Ne u drugoj zemlji, s kojom je Rusija zapravo imala rat, s kojim je (barem dio) država sa središtem u Moskvi još uvijek imala prilično napete odnose, nikako. To je opet isti “gruzijski SSR” – zemlja vina i ćevapa, koju je ovaj lavrovski rođak kao dijete vidio u legendarnom filmu o Šuriku i kavkaskom zatočeništvu. Vratila su se vremena “Zakavkazja” (još jedan sovjetski znak koji prilično točno pokazuje stav carstva prema ovoj regiji).
Ista sudbina čekala je Ukrajinu. Međutim, zašto je “čekala”? Sjetite se kako je Vladimir Putin letio kako bi se sastao s Viktorom Janukovičem na Krimu. Bilo je točno kao u sovjetskim vremenima – glavni tajnik Središnjeg odbora CPSU-a stigao je u svoju rezidenciju u Jalti, gdje se sastao s vođom sovjetske Ukrajine. Naravno, formalna strana pitanja bila je nešto drugačija, ali samo to. A daljnje večere na imanju kumova Medvedčuka mogu se zamijeniti boravkom na državnoj dachi. Osim toga, takva gesta, čak iu to vrijeme, izgledala je potpuno ponižavajuće.
Srećom, za Ukrajinu su ova vremena – a to možemo reći s povjerenjem – zauvijek zaostala. Ali Bidzina Ivanišvili (zapravo, naravno, Boris – nitko ga u Rusiji nije nazvao njegovim imenom; još jedna carska navika – “kako je na ruskom”) potpuno se pretvorila u prvog tajnika Središnjeg odbora Komunistička partija Gruzije. Jedina stvar bez ideologije koju je KGB uništio rukama svojih protivnika krajem 1980-ih – ali svi ostali atributi su na mjestu. Tako su se visoki moskovski gosti počeli zaustavljati na pikniku u “all-Union i kuznitsa, i lječilištu i košari za kruh”. Do sada, ne najviše kvalitete, već samo njihovi rođaci, ali to je samo početak. Uskoro će se sam Lavrov susresti.
Oni će definitivno biti, jer ova formula dominacije Moskve, ne samo da podrazumijeva, ona zahtijeva slične geste – kao znak carske superiornosti. Štoviše, čak i obični Rusi vrlo jasno usvajaju ove manire svoje elite. Jedna od putnica prvog ruskog leta za Gruziju, na pitanje zna li da je Rusija zapravo zauzela dio zemlje u kojem je letjela, odgovorila je da je, kažu, samo odletjela na odmor. A Lavrovljev rođak jednostavno je odlučio organizirati svoje vjenčanje ovdje. U tako bliskoj, tako duševnoj i njegovoj “Zakavkazju”. Kao u “dobra stara vremena”.
