Volim gledati s vremena na vrijeme Youtube Ruski propagandni programi. Posebno talk showovi, gdje sudionici, gušeći se u vlastitoj žuči, prijete cijelom svijetu “nuklearnim pepelom”, “analognim” raketama, hladnim i gladnim zimama itd. U jednoj od nedavnih emisija, naizgled solidan učitelj čvrstog sveučilišta (MGIMO) bio je histeričan: “Ne boje nas se! Ukrajina nas se prestala bojati! Nešto treba odmah učiniti.” I svi u studiju su je počeli hvatati u koštac.
To jest, ruska elita je vrlo zabrinuta da se Ukrajinci ne boje. To ukrajinsko društvo nije poput ruskog, koje je u strahu od represivnog državnog stroja. I upravo taj model, u kojem je strah jedini čimbenik društvene konsolidacije, odgovara ne samo ruskim vlastima, već i predstavnicima ruske elite i inteligencije. Naravno, ne onaj koji se protivi ratu, jer je već oskudan, a nema ni utjecaja ni pristupa masovnim medijima.
Razmišljajući o takvom stanju u ruskom društvu, često se prisjećam briljantnog pisca Vladimira Voinovicha. Ne prestajem se diviti njegovom talentu vidovnjaka. Prije 37 godina bilo je potrebno opisati sadašnju Rusiju svojom shizofrenom ideologijom, globalnom agresivnošću, hiperboličkom propagandom. Riječ je, naravno, o njegovom satiričnom distopijskom romanu Moskva 2042.
Roman je napisan 1986. godine, kada je Mihail Gorbačov bio na čelu Sovjetskog Saveza. “Perestrojka” koju je pokrenuo već je bila u punom jeku. Sovjetski ljudi prvo su čuli riječi kao što su “glasnost”, “računovodstvo troškova”, “konsenzus”. Pojavile su se prve nevladine javne organizacije i pokrenut je zadružni pokret. Syaka-taka demokratizacija je počela. Bilo je prvih pokušaja pregovora sa Zapadom. Održane su prve telekonferencije, gdje su navodno “slučajni” sovjetski građani mogli razgovarati putem video veze s običnim Amerikancima. Zabranjeni program KVN desetljećima se vraćao na televizijske ekrane, “nepreporučeni” filmovi uklonjeni su s polica i lansirani u filmsku distribuciju. Novine su objavile prve članke koji kritiziraju sovjetsku povijest i sadašnjost. Čak su održani i prvi relativno pošteni, alternativni izbori.
Vladimir Voinovych u to vrijeme nije bio u SSSR-u, bio je u prisilnoj emigraciji zbog svoje knjige “Život i izvanredne avanture vojnika Ivana Chonkina”. Zašto? Oni koji su čitali – znaju i oni koji nisu čitali – toplo preporučujem čitanje.
U svakom slučaju, Voinovich iz inozemstva, naravno, pomno je pratio sve događaje u svojoj napuštenoj domovini. I, očito, Gorbačovljeva “perestrojka” ga nije uvjerila. Dobro je znao da ova igra za demokraciju neće dugo trajati.
“Krivotvoriti željezo dok Gorbačov” – parafrazirali smo poznatu rusku poslovicu, sumnjajući da će se ta “perestrojka” prije ili kasnije završiti, da će se vijci stegnuti, demokratski izdanci slomiti, zadruge raspršiti, a svi entuzijasti zatvoriti. Ali ipak sam želio vjerovati u bolju budućnost.
To se trebalo dogoditi još u kolovozu 1991. Srećom, onda je puč GKChP-a propao, unija je propala, a Rusija je dobila još nekoliko godina relativne demokracije.
A Voinovich je još 1986. shvatio da će se prije ili kasnije Rusija vratiti fašističkoj diktaturi. Čak je jasno predvidio sadašnji pravoslavno-komunističko-carski režim na čelu s “Genialissimusom”. Režim koji prijeti svijetu držat će svoje građane podalje, pretvarajući ih u osiromašene robove. Robovi prisiljeni predati vlastiti izmet kako bi dobili hranu. “Tko daje proizvod sekundarni, to je ono što tražite je izvrsno!” – uvjeravaju se slogani na uličnim strijama. Iako se hrana koju je izdala država nije mnogo razlikovala od “sekundarnog proizvoda”.
U državnom sustavu koji opisuje Voinovič Rusija, značajna uloga dodijeljena je crkvi. Međutim, to više nije pravoslavna crkva, već nova Komunistička crkva, s Marxom, Engelsom i Lenjinom kanoniziranim. Što na kraju duboko odgovara stvarnoj sadašnjoj Ruskoj pravoslavnoj crkvi s papama KGB-a i generalom Kirilom na čelu. Voinovychov patrijarh bio je otac Zvezdoniy, koji podučava župljane kako pravilno “perezvizniki”.
U ovom romanu posebno me fasciniralo kako je napisana slika “živog klasika”, disidentskog pisca Sima Simića Karnavalova. Pažljivi čitatelj ovdje će nepogrešivo primijetiti aluziju na Aleksandra Solženjicina. Tijekom perestrojke, sovjetski građani najprije su imali priliku pročitati njegov kultni roman Arhipelag Gulag s oštrom osudom staljinizma, a na kraju i cijelog sovjetskog sustava.
Ali čak i tada, Voinovich je vidio disidenta Solženjicina kao gorljivog ruskog šovinista. Tako je stvorio svog Karnivalova. Upravo će se tako pokazati Solženjicin, vraćajući se u svoju domovinu iz emigracije 90-ih. Njegovo sljedeće novinarstvo (prije svega, manifestni esej “Kako će nas Rusija riješiti”) past će u temelj carskog koncepta Rusije koji će Putin usvojiti.
Solženjicin je pozvao da teritorijalno širenje Rusije ostane “velika sila”. Nakon njegove smrti, ove teze su pokupili drugi “carski mislioci”. Isti Alexander Dugin ili Vladislav Surkov. Govoreći o Surkovu. Ovaj Putinov egzatilant napisao je u studenom 2021., to jest, uoči ruske velike invazije na Ukrajinu, prilično kultni članak pod naslovom “Gdje je nestao kaos? Raspakiravanje stabilnosti».
Što je zanimljivo u ovom pisanju? Prije svega, autor brani ne samo svrsishodnost širenja, već i njezinu egzistencijalnu potrebu za Rusijom. Štoviše, kao pravi intelektualac, on objašnjava ovu tezu na temelju drugog zakona termodinamike, prema kojem se entropija (a time i kaos) ne može smanjiti, a još manje nestati.
“Socijalna entropija je vrlo toksična. Ne preporučuje se rad s njim u našem domu. Treba ga odnijeti negdje. Izvoz za zbrinjavanje na strane teritorije”, savjetuje Surkov. Po njegovom mišljenju, trajna invazija stranih teritorija, okupacija i aneksija – to je bila vitalna potreba za Rusijom i ostala. “Stoljećima je ruska država sa svojom strogom i sjedilačkom političkom unutrašnjosti sačuvana isključivo zbog nemilosrdne potrage za vlastitim granicama… Za Rusiju stalno širenje nije samo jedna od ideja, već istinska egzistencijalna naša povijesna egzistencija”, kazao je.
Dakle, Rusija će ostati agresivna, opasna država za svoje susjede (i ne samo). Ali za to, kao što nas Surkov pokušava uvjeriti, nisu krive ni ruske vlasti ni posebno Rusi. Budući da je širenje vitalna potreba Rusije, “egzistencijalna”, kako kaže, njezina “povijesnog postojanja”.
Što se od svega ovoga može zaključiti? Samo da sve dok Rusija postoji u sadašnjem obliku, postojat će globalna prijetnja miru i stabilnosti. Do tada, međunarodna sigurnosna arhitektura neće moći normalno funkcionirati.
Smiriti Rusiju, pokušati je liberalizirati, demokratizirati je apsolutno besmislen zadatak. Jer čak i ako to uspije, takva demokratska, metastabilna država u ovoj zemlji postojat će vrlo ograničeno vrijeme. To smo već vidjeli nakon previranja s početka sedamnaestog stoljeća, nakon poraza u Krimskom ratu 1853-1856, nakon poraza u ratu s Japanom 1904-1905, nakon rušenja autokracije u veljači 1917. i konačno nakon raspada SSSR-a 1991. godine. Prije ili kasnije, odsječene glave carske hidre ponovno narastu i sve počinje iznova.
