Početkom ovog tisućljeća, dok sam još radio u Bonnu za televizijsku kuću Deutsche Welle, morao sam ući u zanimljivu raspravu s američkim studentom diplomskog studija. O geopolitici, o prkosnom Georgeu W. Bushu, o podmuklom Gerhardu Schröderu, transatlantskim napetostima uzrokovanim ratom u Iraku itd. Govorili smo njemački, to jest, ne-izvorni za mene i za njega. I u jednom trenutku, shvatio sam da smo se u nekoj nijansi pogrešno razumjeli. Pokazalo se da je ta nijansa pojam Realpolitik.
Realpolitik, to jest, prava politika je pojam koji je u devetnaestom stoljeću uveo prvi kancelar Njemačke, Otto von Bismarck. Tada je taj pojam bio “isklesan” i razvio ga je poznati njemački sociolog, filozof, povjesničar i ekonomist Max Weber. Prema potonjem, Realpolitik je politika koja se temelji na pragmatizmu, odgovornosti, stvarnim uvjetima i mogućnostima. To jest, to je nešto suprotno politici idealista koji previše idealiziraju moral i principe. Za vještinu stvarne politike, za dobrobit društva, ponekad je moguće kompromitirati moral i načela, ukloniti ružičaste naočale idealizacije.
To jest, općenito, u njemačkom tumačenju Realpolitik je prije nešto pozitivno, ako, naravno, u gore spomenutom zanemarivanju zna mjeru.
Često se događa da isti pojam, koji prelazi s jednog jezika na drugi, prelazi granice, prolazi kroz semantičke promjene. Ponekad čak i vrlo značajan. Uzmimo, na primjer, korištenje nekih ukrajinskih riječi na ruskom jeziku. Ukrajinska riječ “novac” za Ruse postaje gotovo suprotna. Na ruskom, “grashY” zvuči kao nešto prosjačko oskudno. Ili, na primjer, “pjesme”. Za nas je to poezija, a za Ruse su “pjesme” nedostojne pažnje grafomanstva. Ne govorim čak ni o “nezalezhnast”, “maidan”, “stekao” itd.
Nešto slično se dogodilo s tim pojmom Realpolitik kada se sele iz Njemačke u Sjedinjene Države. Od pozitivnog pojma stvorena je gotovo potpuna suprotnost s pretežno negativnom konotacijom. Za Amerikanca Realpolitik – to je korištenje isključivo prljavih metoda, korištenje administrativnih resursa, krivotvorenje i druga smetnja, samo kako bi se postigao njihov politički cilj. To bismo vjerojatno nazvali makijavelizmom, iako bi se sam Niccolò Machiavelli, da je živ, svađao s nama o tumačenju svojih teza.
U tom kontekstu, grijeh je ne spominjati dinosaura američke politike Henryja Kissingera (pravo ime – Heinz Alfred Kissinger), koji je bio prvi predsjednički savjetnik za vanjsku politiku, a zatim – američkog državnog tajnika pod predsjednicima Richardom Nixonom i Geraldom Fordom. Zašto on? Prvo, jer je nedavno ova aksakija među globalnim govornicima napunila 100 godina. Pristojna, u svakom slučaju, časna dob. Drugo, zato što se smatra ocem tog “amerikaniziranog” Realpolitik. I treće, u posljednjih nekoliko dana, Kissinger je govorio u raznim intervjuima, forumima i autoritativnim konferencijama, gdje je još uvijek aktivno pozvan, mnogo stvari o Ukrajini. Postoji mnogo kontradiktornih, čak iu smislu da je počeo proturječiti sebi prije godinu dana, a još više devetogodišnji. Barem u pitanjima geopolitičke taktike.
Netko će me optužiti: zašto uopće obratiti pozornost na izjave ovog “starog ludila”? Da, makar samo zato što mnogi od najboljih svjetskih političara još uvijek slušaju njegove izjave. I ne bih se žurio složiti se s izjavom o “ludilu”, s obzirom na to koliko jasno i dosljedno ovaj djed još uvijek formulira svoje misli. Demencija ovdje nije vidljiva.
Još jedna stvar, koliko vrijede autoritativni savjeti Henryja Kissingera? Uronimo u noviju povijest. Na primjer, upravo je politika smirivanja Narodne Republike Kine, koju je “progurao” početkom 1970-ih, sada rezultirala glavnim geopolitičkim problemom Washing- sukobom s Pekingom. Kissinger je tada uvjerio čelnike Bijele kuće da će obnova dobrih odnosa s Kinom značajno pomoći Americi u sukobu sa Sovjetskim Savezom. Sada već znamo da ne samo da nije pomoglo, već je značajno pogoršalo problem.
Bilo je i drugih pogrešnih procjena Sjedinjenih Država na prijedlog Kissingera. Na primjer, bombardiranje Kambodže tijekom borbe protiv vijetnamskih pobunjenika na kraju je dovelo do činjenice da su Crveni Kmeri došli na vlast u zemlji. Organizirali su težak teror, istrijebivši milijune sunarodnjaka.
Ništa bolja nije bila ni njegova odluka da povuče američki kontingent iz Vijetnama. Uostalom, postojala je stvarna šansa da se ponovi korejski presedan, gdje bi se prosperitetni, demokratski Južni Vijetnam suprotstavio totalitarnom, socijalističkom Sjevernom VijetnamuVijetnam. Međutim, Saignon se predao, a to ne samo da je pokopalo “vijetnamsku nadu”, već je i pogoršalo cjelokupnu situaciju u regiji.
A onda se pojavila hrpa Kissinger projekata u Južnoj Americi zbog kojih su mnoge zemlje na kontinentu mrzile Sjedinjene Države.
Sjetimo se sada što je najstariji geopolitičar na svijetu rekao o Ukrajini. Na primjer, 2014. godine u intervjuu za časopis Spiegel, komentirajući situaciju s pripojenjem Krima od strane Rusije, rekao je: “Krim je simptom, a ne uzrok. Osim toga, Krim je poseban slučaj. Ukrajina je već dugo dio Rusije. Ne možete prihvatiti načelo da bilo koja zemlja može jednostavno promijeniti granice i zauzeti pokrajinu druge zemlje. Ali da je Zapad iskren prema sebi, morao bi priznati da je bilo i pogrešaka s njegove strane. Pripojenje Krima bio je korak prema globalnom osvajanju. Ovo nije bio Hitlerov napad na Čehoslovačku…”
Nadalje Kissinger, objašnjavajući svoje mišljenje, podsjeća da je Krim prilično ruski teritorij, a sama Ukrajina je dugo bila dio Rusije, a sada ostaje u “sferi interesa Kremlja”. Stoga, ni u kojem slučaju Ukrajina ne bi trebala biti odvedena u NATO, čak ni za vođenje takvih razgovora, jer oni čine Kremlj nervoznim. I što je najvažnije: Zapad hitno treba Rusiju za izgradnju stabilnog sustava globalne sigurnosti. “Moramo se sjetiti da je Rusija važan dio međunarodnog sustava i stoga korisna u rješavanju svih vrsta drugih kriza, na primjer, u sporazumu o nuklearnom širenju s Iranom ili o Siriji. To bi trebalo imati prednost nad taktičkom eskalacijom u određenom slučaju”, Kissingerove riječi su pravi primjer Realpolitik u svojoj interpretaciji.
Nakon ruske potpune invazije na Ukrajinu, Kissinger je malo prilagodio svoje teze. Više ne ustrajava na potrebi Rusije za globalnom sigurnosnom arhitekturom. Međutim, on i dalje poziva na poštivanje ruskih sfera interesa, pa čak i na teritorijalne ustupke na štetu Ukrajine.
“Pregovori[između Rusije i Ukrajine]mora početi u sljedeća dva mjeseca prije nego što stvore nemir i napetost koju neće biti lako prevladati. U idealnom slučaju, linija razdvajanja trebala bi biti povratak na prethodno stanje stvari. Nastavak rata nakon toga neće biti za slobodu Ukrajine, već će biti novi rat protiv same Rusije”, – citira se u riječi britanskih novina Kissinger Telegraf.
Štoviše, aksakal geopolitike čak razmatra mogućnost ostavljanja novonastanjenih teritorija Rusiji. Pod određenim uvjetima. “Ako se predratni pojas podjele između Ukrajine i Rusije ne može postići ratom ili pregovorima, tada se može razmotriti načelo samoodređenja. Referendumi o samoodređenju pod međunarodnim nadzorom mogu se primijeniti na teritorije podjele koji su tijekom stoljeća više puta mijenjali vlasnika”, piše u svom članku za časopis Gledatelj pod nazivom Kako izbjeći novi svjetski rat.
Ovi prijedlozi su prilično čudni i nečuveni za Ukrajince. Zašto bi se na našim međunarodno priznatim teritorijima trebali održati još neki referendumi? Uostalom, već smo im svjedočili prošle godine u dijelovima regija Lugansk, Donjeck, Zaporizhzhia i Kherson, a 2014. na Krimu. I znamo cijenu takvih “plebiscita”.
Međutim, ove izjave Kissingera čule su se prošle godine. Ove godine već je ispravio svoje teze o Ukrajini. Koliko god se činilo čudnim, on je sada za pristupanje Ukrajine NATO-u. Međutim, on vidi svrsishodnost ovog članstva na prilično neobičan način. “Sada kada više nema neutralnih zona između NATO-a i Rusije, bolje je da Zapad prihvati Ukrajinu u NATO. Time se osigurava da se sukobi koji se mogu ponovno pojaviti nakon završetka rata ili kao rezultat mirovnog sporazuma ne mogu riješiti jednostranim napadima Rusije ili Ukrajine”, objasnio je Kissinger svoje mišljenje u intervjuu njemačkom listu Die Zeit.
Uz određeno pojašnjenje, Kissinger je ponovio ovu ideju u svibanjskom intervjuu za publikaciju The Economist: Prvo, Rusija više nije tradicionalna prijetnja kakva je nekad bila. Stoga bi izazove Rusije trebalo promatrati u drugačijem kontekstu. I drugo, sada smo naoružali Ukrajinu do te mjere da će biti najbolja naoružana zemlja i još uvijek imati najmanje strateški iskusno vodstvo u Europi. Ako rat završi na način na koji vjerojatno završava, kada Rusija izgubi mnoge dobitke, ali zadrži Sevastopolj, možemo dobiti nezadovoljnu Rusiju, ali i nezadovoljnu Ukrajinu – drugim riječima, ravnotežu nezadovoljstva. Dakle, za sigurnost Europe, Ukrajini je bolje biti u NATO-u, gdje neće moći donositi nacionalne odluke o teritorijalnim pretenzijama”.
To jest, Ukrajina bi trebala biti primljena u NATO tako da, onaoružan Zapadom do zuba, nije odlučio ići dalje kako bi oslobodio Krim. Pa, barem bivši državni tajnik više ne postavlja pitanje pripada li Ukrajina svom takozvanom “kopnu”. Ili se još uvijek kladi? Kako protumačiti njegovu frazu izgovorenu na sastanku Ekonomskog kluba New Yorka: “Moramo se sjetiti da je Ukrajinu u obliku u kojem je bila dio Sovjetskog Saveza u velikoj mjeri stvorio Staljin, koji je uključivao mnoge teritorije s ruskim govornim stanovništvom.”
Pa, što je to? Putin je optužio Ukrajince da je Lenjin stvorio njihovu državu, a sada Kissinger tka Staljina. I Elon Musk ne tako davno pokušao je prakticirati etnopovijest ukrajinskih zemalja. Odakle dolaze sve te amaterske teze i za koga su dizajnirane?
U tom kontekstu, citirat ću posebno za Kissingera iz romana ruskog nobelovca Mihaila Sholokhova “Djevičansko tlo podignuto”. Roman je, budimo iskreni, tako-tako, ali citat je lijep, i što je najvažnije – istinit, jer je malo vjerojatno da se Sholokhov može sumnjičiti za ukrajinski.
Dakle, jedan od glavnih likova “Djevičanskog tla podignutog” Makar Nagulnov govori o svom bivšem kolegi Titu Borodinu, podsjećajući na vrijeme građanskog rata:
“U dvadesetoj godini, on i ja smo bili na gušenju ustanka u jednom od volosta okruga Donjeck. Dvije eskadrile i CHON [частини особливого призначення, організовані для боротьби з повстанцями] krenuo u napad. Mnogi iza naselja bili su sjeckani grbovi. Tetka je došla u stan noću, donijela pakete u kuću. Protresao ih je i izlio osam odsječenih nogu na pod. “Jesi li prevaren, takav je tvoj?! Prijatelj mu je rekao. “Izlazi s ovim sada!” A tetka mu kaže: “Neće se više buniti, b…! I četiri para čizama će mi dobro doći. Obukao sam cijelu obitelj.”
Evo svega što trebate znati o stanovništvu regije Donjeck. Ne Kozačka Zaporizhzhia i ne poljoprivredna regija Kherson, već regija Donjecka, o kojoj sada ima toliko sporova. Pristaše sovjetske Rusije nemilosrdno su istrijebili ukrajinsko stanovništvo – “khokhliv” – “kako se ne bi pobunili” čak i tada, 1920., desetljećima prije Holodomora.
A sada o Krimu. Prisjetimo se kakav je bio pravi međunarodni status poluotoka prije potpune invazije. Tako su svjetski čelnici službeno izjavili da je “Krim Ukrajina”, ali su se de facto pomirili s tezom da “Krim nije sendvič”. Tek sada je svima postalo jasno da “krimska žrtva”, uostalom, kao i svaki teritorijalni ustupak Rusiji, ne sprječava je u daljnjoj agresiji, kako tvrdi Kissinger, već ohrabruje. Andreas Umland, istaknuti njemački politolog i stručnjak za ruska pitanja, jasno kaže sljedeće: “Postoje i drugi razlozi zašto se ruske aneksije 2014. i 2022. ne mogu lako odvojiti u hipotetskim pregovorima. Gospodarska, socijalna i politička stabilnost crnomorskog poluotoka usko je povezana s ruskom kontrolom nad teritorijima pripojenim u rujnu prošle godine. Geografska i gospodarska veza između Krima i jugoistočne Ukrajine bila je glavni razlog potpune invazije Moskve 2022. Dakle, sve dok je Krim u rukama Rusije, nastojat će izgraditi “kopneni koridor” do poluotoka, uvjerava Umland.
Smiješno je da se po pitanju sposobnosti Ukrajine da ponovno osvoji okupirana područja, Kissingeru protivi najžešći ruski “sokol”, šef PMC-a “Wagner” Jevgenij Prigožin. U nedavnom intervjuu ovaj ratni zločinac opisao je svoju viziju kraja rusko-ukrajinskog rata: “Postoje optimistični i pesimistični scenariji. Ne vjerujem puno u prvo. Europa i Amerika umorit će se od ukrajinskog sukoba. Kina će sve dovesti za pregovarački stol. Složit ćemo se da je sve što smo već zgrabili naše, a sve što nismo zgrabili nije naše. Ovaj scenarij teško da je moguć. Pesimistični scenarij: Ukrajinci dobivaju rakete, pripremaju trupe, naravno, nastavit će ofenzivu, pokušat će protunapad. Možda će protuofenziva negdje biti uspješna, vratit će granice do 2014. godine, a to se lako može dogoditi.”
Koliko god to čudno zvučalo, u ovom trenutku slažemo se s Prigogineom, a ne s Kissingerom.
